Iako je sud izrekao novčanu kaznu od 1.000 KM, pod uslovom da u roku od godinu dana ne ponovi prekršaj, ova presuda ima mnogo šire značenje.
Presuda Osnovnog suda u Prijedoru, kojom je vršilac dužnosti načelnika gradskog Odjeljenja za saobraćaj Aleksandar Šobot kažnjen zbog neblagovremenog uklanjanja udarne rupe na kolovozu, razotkriva suštinu problema koji godinama nagriza sistem održavanja puteva u Bosni i Hercegovini, nemar, neodgovornost i izostanak stvarne kontrole, pišu VIjesti.ba.
Sud je utvrdio da Šobot nije obavljao svoje dužnosti na način koji bi osigurao bezbjedno i nesmetano odvijanje saobraćaja. Epilog je saobraćajna nezgoda 27. marta 2024. godine u ulici Koje Medića u Prijedoru, gdje je automobil “golf” oštećen zbog udarne rupe dimenzija čak 110 x 60 centimetara i dubine oko 10 centimetara. Riječ je o oštećenju koje nije nastalo preko noći, već o jasnom pokazatelju dugotrajnog zanemarivanja osnovnih obaveza nadležnih službi.
Iako je sud izrekao novčanu kaznu od 1.000 KM, pod uslovom da u roku od godinu dana ne ponovi prekršaj, ova presuda ima mnogo šire značenje. Ona pokazuje kako bi sistem trebao funkcionisati kada se odgovornost konačno imenuje i sankcioniše.
A upravo odgovornost je ono što godinama izostaje u Bosni i Hercegovini.
Vozači u BiH su od 2006. do 2025. godine samo kroz akcize i putarine na gorivo u javne budžete uplatili više od 18 milijardi maraka. Samo u posljednje dvije godine Federacija BiH dobila je dodatnih 490 miliona KM, a Rs 324 miliona KM – ukupno 814 miliona maraka.
Uprkos tom enormnom novcu, vozači svakodnevno nailaze na zapuštene cestovne pojaseve, neuređene odvode, rupe na kolovozima i čak nekažnjeno odlaganje materijala na saobraćajnicama. Takva slika puteva ne može se objasniti ničim drugim osim sistemskim nemarom ili mnogo ozbiljnijim problemom.
Zbog toga je sasvim opravdano postaviti pitanje - gdje završava novac koji građani uredno plaćaju?
JP Ceste Federacije BiH imaju jasno definisan sistem nadzora. Postoje zaposleni „nadzorni organi“ koji nadziru čitavu mrežu magistralnih puteva, kontrolišu izvođače radova, određuju prioritete održavanja i potvrđuju realizaciju radova na osnovu kojih se vrše isplate. Prema Pravilniku o održavanju magistralnih cesta, svaka dionica mora se obilaziti dva puta dnevno i pregledati od ophodarskih službi.
Međutim, stanje na terenu govori nešto sasvim drugo. Dugotrajna oštećenja, improvizovane zakrpe i zapuštene dionice jasno pokazuju da se kontrole očigledno ne vrše ni dva puta mjesečno, a kamoli dva puta dnevno kako to propisi nalažu.
Uprkos formalno uspostavljenom sistemu nadzora, ugovorenim izvođačima i jasno definisanim procedurama, odgovornost se konstantno razvodnjava i prebacuje s jedne institucije na drugu.
Zakon je pritom potpuno jasan – odgovornost za trajno, neprekidno i kvalitetno održavanje magistralnih cesta snosi upravitelj puta. Istovremeno, zakon uopće ne predviđa sankcionisanje firmi koje održavanje vrše po ugovoru, čime dodatno potvrđuje da ključna odgovornost leži upravo na javnom preduzeću koje upravlja cestama.
Zbog toga se nameće jednostavno pitanje: čemu služe inspekcijski nadzori ako se oni u praksi svode na puko administrativno evidentiranje nepravilnosti, bez stvarnih sankcija i bez promjene stanja na cestama?
Sve dok se Federalna inspekcija zadovoljava formalnim zapisnicima umjesto insistiranjem na zakonskoj odgovornosti upravitelja, magistralne ceste u Federaciji BiH ostat će simbol sistemskog nemara.
Građani imaju pravo da znaju gdje nestaju milioni maraka koje građani plaćaju kroz akcize i zašto niko ne natjera izvođače radova da zaista održavaju puteve?
