Piše: Nedim Hogić / odgovor.ba
Dinamika odnosa između političkih blokova u Bosni uslovljena je konstantnim pregovaranjem. Praktično, ovo je, uz konstitutivne narode, princip koji je dejtonski ustavni poredak uzdigao na najviši nivo, do te mjere da ga se može smatrati dijelom našeg ustavnog identiteta. No, što bi rekao Ilija Ladin, račun svodeći, nalazimo da je bošnjačko pregovaranje bilo uglavnom neuspješno, zasnovano na pogrešnim pretpostavkama i u službi tuđih, a ne naših ciljeva.
Lagumdžijino štetočinstvo
Nekrunisani kralj sarajevskog antipregovaranja je svakako Zlatko Lagumdžija. On je najprije 2002. godine, tokom nametanja amandmana na entitetske ustave, pristao na asimetričan odnos između uloge koju domovi naroda imaju u Rs i Federaciji. U to se vrijeme govorilo kako će ova asimetrija da inspiriše rješenja na nivou FBiH i BiH. Ali, inspirisala nije ništa, a prijetnja masovnim demonstracijama u Rs inspirisala je američke i evropske dizajnere domaćih ustavnih rješenja da nametnu ovu ustavnu asimetriju. Ne treba ni govoriti koliko bi stvari u Bosni i Hercegovini drukčije izgledale da klubovi Bošnjaka i Hrvata u Vijeću naroda Rs imaju istu moć kao klubovi u domovima naroda u državnom i federalnom parlamentu.
Jednako neoprezno Lagumdžija je postupio i 2013. godine, kada je pristao na izmjenu pravila koja su se odnosila na registraciju birača. Glasajući za ovo rješenje, putem izmjena Zakona o prebivalištu, formalizovana je prijava prebivališta na određenoj adresi. Ovo se pravdalo time da će se, tobože, smanjiti mogućnost kriminalnog djelovanja, a posredno i terorističkog. Ovo je bilo netačno, i tada i sada, kada nije ništa manje popularno prijavljivati postojanje islamskog terorizma u Evropi, sa središtem u Bosni. Osim toga, doneseno rješenje nije na snazi u svim državama Evrope. Jedini efekat jeste da je broj glasova političkih subjekata koji okupljaju Bošnjake u opštinama Rs znatno smanjen, a da se za to baš apsolutno nikakvi ustupci nisu dobili.
Konačno, a što se zaboravlja, Lagumdžija je potpisao amandmane na Sporazum o regionalnoj kontroli naoružanja. Ovim Sporazumom, zaključenim u Firenci 1996, postavljene su kvote koje se odnose na količine vojne opreme i ljudstva koju svaka od zemalja regiona može da ima. Također, uvedena je i funkcija nadzora i inspekcija koju je vršio OSCE i iz koje se, nakon Lagumdžijinog potpisa, povukao. Do ovog povlačenja nije došlo zbog neuspjeha režima, već zato što se smatrao uspješnim i vrlo vjerojatno je da protivljenje same BiH nije moglo sačuvati ovaj mehanizam. Ali, sigurno je da je postojalo bar nešto što se moglo dobiti za to da prestane međunarodna supervizija nad vojnim potencijalima Srbije i Hrvatske, potencijalima koji se danas, kako upozorava komentator Antonio Prlenda, ni ne nadgledaju, jer u vrijeme potpisa Sporazuma nisu ni postojali dronovi kojima se naoružava Srbija.
Aprilski paket
Pregovaračke promašaje političkog bošnjaštva nemoguća je kompilirati bez Silajdžićevog rušenja Aprilskog paketa. O tome je već sve više puta rečeno, pa zato ovdje podsjećamo samo na Silajdžićeve argumente. On i Stranka za BiH su tada tvrdili da sprječavaju buduću secesiju, jer bi se usvajanjem Aprilskog paketa usvojilo i rješenje po kojem bi se moglo unedogled blokirati konstituisanje državne vlasti. Ovo nisu sami smislili: u mišljenju Badinterove komisije iz 1992. godine tvrdilo se da je Jugoslavija u stanju disolucije, između ostalog, i zato što je blokirano Predsjedništvo jer jugoslovenske republike ne biraju članove Predsjedništva. Izlišno je govoriti o tome da mišljenje Badinterove komisije nije razlog ni raspada Jugoslavije, ni podrške tom raspadu od strane Zapada, ali su se iz Silajdžićevog kabineta uhvatili baš za ovo kao dokaz da se Aprilskim paketom hoće na mala vrata otvoriti put ka secesiji. Niti u jednom trenutku Silajdžić nije ništa ponudio kao zamjenu za Aprilski paket, niti je na bilo kakav način mobilisao bilo kakvu podršku bilo kakvom alternativnom prijedlogu.
Trojka
Urbana legenda kaže da je ambasador Murphy, kada je krojio vlast na državnom nivou, zabrinutost NS-a i NiP-a u vezi s činjenicom da im je zapovjeđeno da uđu u koaliciju sa SNSD-om, razbio riječima kako u ovom trenutku nije moguće to izbjeći, ali da će se naći način za obračun sa SNSD-om. Kako je način za obračun pronađen i kako je to završilo, o tome je sve već rečeno. Činjenica je da je to značajno zatvorilo mogućnost da se sa SNSD-om bilo šta uradi.
Ali nekako se zaboravlja da je Trojka ipak imala manevarski prostor da pokuša nešto dogovoriti i ispregovarati sa SNSD-om. Recimo, SNSD je bio nevjerovatno zainteresovan za novu zgradu Uprave za indirektno oporezivanje u Banjoj Luci. Trojka mu je galantno poklonila, a da ništa za to nije dobila. SNSD je želio da projekti iz Rs-a budu zastupljeni u Planu razvoja – Trojka je i tom zahtjevu udovoljila, a da baš ništa za to nije ispregovarala. Kada su otišli u Bakince da pregovaraju, za taj su se sastanak spremili kao student koji cilja na to da dobije šesticu jer i sam ne vjeruje da je za bolje.
