Emir Hadžikadunić bio je danas uvodničar na sesiji Kruga 99.
Ovaj nekadašnji ambasador Bosne i Hercegovine i univerzitetski profesor dao je detaljan pregled situacije na Bliskom istoku i u rejonu Perzijskog zaliva.
Hadžikadunić je bio ambasador BiH u Iranu (2010-2013) i Maleziji (2016-2022).
Doktorirao je iz oblasti Međunarodnih odnosa na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu. Gostujući je profesor na nekoliko međunarodnih univerziteta.
Njegovo izlaganje prenosimo u cjelosti:
Američko-izraelski rat s Iranom: šta je i kako može završiti
Najnovija eskalacija sukoba na Bliskom istoku između Sjedinjenih Američkih Država i Izraela, s jedne strane, i Islamske Republike Iran, s druge strane, nije rat američkog naroda. Većina Amerikanaca prije ničim izazvanog američko-izraelskog napada na Iran, odnosno iznenadnog napada pokrenutog usred diplomatskih pregovora, nije podržavala takvu vojnu akciju. Podrška je bila na nivou od svega 20%, a među članovima Demokratske stranke tek 6%. Ni nakon izbijanja agresije većina Amerikanaca, prema anketama, ne podržava ovaj rat. Osim toga, američki predsjednik nema saglasnost Kongresa za pokretanje vojne akcije.
Ovo nije ni iranski rat. Nije ga željela iranska vlada, a pogotovo ne iranski narod. Iranska vlada bila je uključena u pregovore s američkom stranom o iranskom nuklearnom programu. Prema svjedočenjima omanske strane kao posrednika u razgovorima, strane su bile blizu dogovora, što potvrđuje da je Iran bio zainteresiran i za dijalog i za sporazum. Iran se uglavnom ponašao kao racionalan akter, svjestan da je alternativa nepostizanju dogovora mogući rat, koji su, po svemu sudeći, željeli izbjeći.
Ovo nije ni arapski rat. Arapske zaljevske monarhije, Saudijska Arabija, Kuvajt, Emirati, Bahrein, Oman i druge bliskoistočne države, uhvaćene su između dvije vatre i, ničim izazvane, trpe ekonomsku i sigurnosnu štetu zbog prisustva američkih vojnih baza na svom tlu. Upravo zbog tog prisustva one postaju potencijalne mete u sukobu koji same nisu inicirale niti ga žele. Rat je započeo u svetom muslimanskom mjesecu ramazanu, što još jednom pokazuje da američka administracija nema previše obzira ni prema svojim muslimanskim partnerima i saveznicima na Bliskom istoku, koji u ovakvim okolnostima snose prve posljedice regionalne eskalacije.
Ovo nije rat ni za iransku demokratiju. Historija savremenih međunarodnih odnosa pokazuje da demokratija rijetko dolazi kao rezultat vanjske vojne intervencije. Naprotiv, takve intervencije često dovode do destabilizacije država, produbljivanja unutrašnjih podjela, sektaškog ili građanskog rata. Iskustva Iraka, Libije i Afganistana pokazuju da ratovi vođeni pod parolom demokratizacije uglavnom proizvode dugotrajnu nestabilnost, institucionalni kolaps i humanitarne katastrofe.
Ako znamo šta ovaj sukob nije, postavlja se pitanje: šta on zapravo jeste? U jednoj duboko ciničnoj logici savremenih sukoba, ovo je rat Izraela za očuvanje apsolutne regionalne supremacije, vođen do posljednjeg američkog dolara. U njegovom središtu nalazi se dugoročna sigurnosna doktrina „Željeznog zida“. Njena osnovna pretpostavka ostaje nepromijenjena: sigurnost Izraela raste proporcionalno nesigurnosti njegovog okruženja.
Istovremeno, to je i rat egocentričnog Donalda Trumpa za političku slavu, za koju vjeruje da je može ostvariti rušenjem Islamske Republike Iran, nečega što nije uspio nijedan američki predsjednik u generacijskoj borbi od Cartera, Regana, Busha starijeg, Clintona…, u dugogodišnjem, generacijskom sukobu s Iranom. Suštinski, jedina operativna osovina u regionu ostaje personalizirana osovina Donald Trump-Benjamin Netanyahu. Intenzitet njihove političko-vojne koordinacije dosegao je nivo bez presedana u historiji odnosa, a sedam susreta u jednoj godini potvrđuje duboku i kontinuiranu saradnju čiji je rezultat i ovaj napad.
Ovo je rat i iranske dijaspore, koji se vodi do posljednjeg iranskog protestanta u Iranu, dok se njihove ambicije i mobilizacija koriste kao alat u međunarodnim strateškim igrama.
U osnovi, ovaj sukob nije pitanje prava, demokratije ili sigurnosti, već sukob interesa, egocentrizma i regionalnih ambicija, koje se plaćaju životima običnih ljudi, ekonomskom destrukcijom, te dovode do regionalne i globalne nestabilnosti.
Šta je američki end game u ovom sukobu
Islamska Republika Iran je generacijsko pitanje za sve američke administracije od 1979. godine. Ta historija američko-iranskih odnosa je historija nasilja i propuštenih prilika. Prije pojave Trumpa, administracije od Kartera, preko Regana, Busha starijeg, Klintona itd., pokušavale su izolirati Iran, uvodile su sankcije, primjenjivale politiku kontainmenta, prijetile silom, ali povremeno i pregovarale te pronalazile zajednički interes, recimo početkom 1990-ih u Iraku ili krajem 1990ih i početkom 2000-ih u Afganistanu. Jedino se administracija Regana upustila u kraću pomorsku vojnu konfrontaciju s Iranom krajem iračko-iranskog rata. Međutim, Trump je nadmašio sve dotadašnje strategije. Njegov ili američki end-game treba promatrati na tri nivoa: ličnom, operativnom i strateškom. Na ličnom nivou riječ je o egocentričnom ratu Donalda Trumpa za političku slavu koju niko prije njega nije ostvario. Istovremeno, Trump mora politički otplatiti stotine miliona dolara donacija proizraelskih lobističkih milijardera. Iza njegovog ega kriju se i operativni ciljevi Sjedinjenih Država, dekapitacija iranskog vojnog i političkog vodstva te uništavanje iranske sposobnosti za odbranu. Strateški cilj najvišeg reda jeste rušenje iranskog režima. Alternativno, može se govoriti o promjeni ponašanja Islamske Republike po modelu Venecuele. Trump, barem retorički, nije pretjerano impresioniran iranskom opozicijom u dijaspori, slično kao u slučaju Venecuele.
Kakav je end game službenog Tel Aviva u ovom sukobu?
Izrael je u misiji rušenja Islamske Republike Iran i instaliranja sebi podređenog režima, poput onog pod vodstvom sina Reze Pahlavija. To je rat koji je spreman voditi do posljednjeg američkog dolara, a potom i do posljednjeg iranskog opozicionara. Ta misija uklapa se u širu strategiju regionalne hegemonije. Ona podrazumijeva apsolutnu vojnu supremaciju Izraela nad svim bližim i daljim susjedima, kao i slobodu da vojno djeluje protiv svake tačke otpora koja se suprotstavlja okupaciji Palestine ili regionalnoj dominaciji Izraela. Pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina to su bili Egipat, Siria ili Jordan. Od 1980-ih Izrael ofanzivno dejstvuje protiv Iraka, Sirije i Libana, nedržavnih aktera poput PLO-a, Hamasa i Hezbollaha, a danas direktno protiv Irana.
Ima li to veze sa idejom “velikog Izraela”?
Misija Izraela je toliko agresivna da danas poprima i svoju biblijsku verziju ili viziju stvaranja “velikog Izraela”. O toj ideji sve slobodnije govore izraelski desničari, a u jednom šokantnom intervjuu s Tucker Carlsonom potvrdio ju je i američki ambasador u Izraelu Mike Huckabee, inače evangelistički propovjednik i snažan pristalica velikodržavne izraelske politike. Regionalna hegemonija Izraela ima svoju doktrinu “željeznog zida”, koju je u njenoj izvornoj formi razradio Ze'ev Jabotinsky 1923. godine, prije proglašenja izraelske nezavisnosti. Ona se prvenstveno odnosila na lokalnu, autohtonu palestinsku populaciju. Kako je Jabotinsky tada napisao: Cionistička kolonizacija mora se “razvijati samo pod zaštitom sile koja je nezavisna od autohtonog stanovništva, iza željeznog zida koji autohtono stanovništvo ne može probiti.” Njena savremena verzija mogla bi glasiti ovako: “Cionistička kolonizacija mora se razvijati samo pod zaštitom sile koja je nezavisna od susjednih regionalnih neprijateljskih država, iza željeznog zida koji regionalni neprijatelji ne mogu probiti.”
Kakve su iranske kalkulacije? Šta je definicija iranske pobjede, ako je uopće moguća?
Najveću cijenu ovog sukoba već sada plaća iranski narod i država. Njihove žrtve broje se u stotinama svakoga dana. Iran vodi egzistencijalni rat protiv najmoćnije svjetske sile i najmoćnije regionalne države, ujedno dvije nuklearne sile. To je rat za puko preživljavanje. Takvi ratovi su po svojoj prirodi nepredvidivi i izuzetno opasni. U iranskom slučaju to dodatno oblikuje snažna tradicija mučeništva i kulta žrtve, duboko ukorijenjena u šitskoj tradiciji. U takvim okolnostima definicija pobjede postaje minimalistička: opstanak države i opstanak političkog sistema. Iran se trenutno brani asimetričnim napadima raketama i dronovima, šireći i eskalirajući sukob na regionalnom, pa i globalnom planu. Cilj takve strategije je jednostavan: povećati cijenu rata za sve uključene aktere, prije svega za Sjedinjene Države, do tačke na kojoj troškovi postaju politički i strateški neizdrživi, posebno za Donalda Trumpa. Za Teheran bi strateška pobjeda značila nanijeti dovoljno ozbiljnu, asimetričnu štetu Izraelu i Sjedinjenim Državama da ih, u slučaju prekida vatre, odvrati od trećeg vala agresije. Drugim riječima, cilj nije poraz protivnika u konvencionalnom smislu, nego obnavljanje odvraćanja. Hoće li Iran u tome uspjeti, pokazat će vrijeme.
Šta nam donosi prolongiranje rata s Iranom?
Prolongiranje rata otvara i pitanje kopnene invazije SAD-a, koja je nepopularna među Amerikancima, ali i pitanje nove iranske doktrine odbrane. Ako doktrina „forward defence“ ne ispuni svoju svrhu, ako iranski raketni sistemi ne budu dovoljno sposobni da odvrate novu američko-izraelsku agresiju, Iran bi mogao pribjeći opciji nuklearnog odvraćanja, po modelu Sjeverne Koreje. Ovo pitanje dodatno dobija na značaju jer je iranski nuklearni program, od završetka dvanaestodnevnog rata prošle godine, praktično u mraku, bez pristupa inspektora Međunarodne agencije za atomsku energiju.
