U organizaciji Udruženja „Žena – žrtva rata“ danas je obilježena 34. godišnjica "žive lomače" na Bikavcu, jednog od najmonstruoznijih zločina počinjenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Na današnji dan 1992. godine pripadnici paravojne formacije predvođene osuđenim ratnim zločincem Milanom Lukićem, u kuću Meha Aljića zatvorili su više od 70 bošnjačkih civila, uglavnom žena, djece i starijih osoba, pucali u unutrašnjost, ubacili ručne bombe, a potom su zapalili kuću, piše Fena.
Jedina osoba koja je preživjela zločin na Bikavcu bila je Zehra Turjačanin, koja je, uprkos teškim opekotinama i ranama od gelera, uspjela pobjeći iz zapaljene kuće. Njeno svjedočenje postalo je jedan od ključnih dokaza pred Haškim tribunalom, koji je Milana Lukića osudio na doživotnu kaznu zatvora.
Ispred obnovljene kuće Aljića danas je položeno cvijeće te proučena dova pred duše stradalih, a sa komemorativnog skupa je poručeno da sjećanje na žrtve ne smije izblijediti sve dok ne budu pronađeni njihovi posmrtni ostaci i svi odgovorni izvedeni pred lice pravde.
Tužnu kolonu sjećanja i ove godine predvodio je Esad Tufekčić, kojem su u kući na Bikavcu ubijeni supruga i dvoje djece, dvogodišnji sin Ensar i petogodišnja kćerka Elma. Već 34 godine porodice žrtava traže odgovor na pitanje gdje su odvezeni posmrtni ostaci njihovih najmilijih.
Predsjednica Udruženja "Žena – žrtva rata" Bakira Hasečić podsjeća da je tokom ekshumacije 2016. godine u kući pronađeno tek nekoliko izgorjelih koštanih fragmenata iz kojih nije bilo moguće utvrditi identitet žrtava.
