„Kalimero, tako su me zvali u kući još od prvog dana škole, maltene.
Ne bi prošla sedmica dana, a da ja nisam svjedočila nekoj nepravdi zbog koje bih kasnije širila frustracije ostalim članovima porodice.
Umjesto “to je nepravda!” koje je govorilo malo crno pile, ja bih se derala “ali to nije fer!”.
Kada se osvrnem na sve veće životne odluke koje sam donijela do sada, mislim da sam baš zbog sistemske nepravde kojoj sam svjedočila na dnevnoj osnovi napustila Bosnu i Hercegovinu, iako tada toga nisam bila svjesna“.
Tako počinje svoju priču Dinka Smajlagić.
Rođena je u Maglaju.
Dolazi iz kuće u kojoj su oba roditelja završili fakultete na Univerzitetu u Sarajevu još za vrijeme bivše Republike.
Tu je usadila duboko vjerovanje u nauku, „što je danas izgleda neophodno za život“, kaže i buntovno dodaje: „da, mi vjerujemo u vakcine protiv COVID virusa i antivaksere smatramo teroristima!“.
Ali, ističe i da ne vjeruje svemu što se može vidjeti i čuti na televiziji.
„Mama mi je jedan od najstarijih farmaceuta u Bosni i Hercegovini, a tata je penzionirani ekonomista.
Imam i brata.
Ni on ne živi u domovini“, ističe.
U rodnom Maglaju Dinka je završila osnovnu školu kao učenica generacije i prva dva razreda opće gimnazije.
„Spletom nesretnih okolnosti, ako se verbalno zlostavljanje od strane prosvjetnog radnika/ice može tako nazvati, posljednja dva razreda srednje škole sam zavrsila u Trećoj gimnaziji u Sarajevu.
Iskreno, to nije bila samo prva velika prekretnica u mom životu nego i jedna od najboljih stvari koje su mi se dogodile.
Kao bivša takmičarka iz matematike, još u trećem srednje mi je bilo bitno da završim na matematičko-informatičkom usmjerenju. U maglajskoj gimnaziji se taj smijer nije uveo te godine iz više razloga, od kojih mnogi nisu bili fer (nadam se da sada već čujete Kalimera kako galami).
Selidbom u Sarajevo sam potvrdila sebi ono što sam u Maglaju naslućivala.
Ja jednostavno nisam za mala mjesta ni njihov mentalitet.
Ljudima kojima godi mentalitet malog mjesta uglavnom ne godim ja, i obratno.
Dolazim iz kuće u kojoj su oba roditelja završili fakultete u roku. Ja nisam. Završila sam gimnaziju sa svim peticama kao i pola mog tadašnjeg odjeljenja. Upisala sam elektotehnički fakultet (ETF) na Univerzitetu u Sarajevu kao i pola mog tadašnjeg odjeljenja. Nismo svi završili na automatici i elektronici. Međutim, ako me pamćenje dobro služi, svi oni su završili u roku, ja 6 mjeseci poslije roka.
Klasični primjer djeteta koje je u školi sve osim matematike i likovnog radilo za ocjenu i sa relativnom lahkoćom, pa se opeklo kada je došlo na fakultet i shvatilo da je ovo ipak malo teža utakmica.
Prvu polovinu osnovnih studija sam i uživala dok nisam uvidjela da ja nisam pretjerano talentirana inženjerka automatike i elektronike, niti da me to zanima.
S obzirom da sam odlaskom iz maglajske gimnazije koju su završili skoro svi sa tatine strane ispekla „šta će sredina reći“ zanat, nije mi bio problem (a ni sramota) ne upisati master na ETF-u.
Svakako
sam htjela da idem vani“, ističe.
Dinka priča i da je u Sarajevu živjela 7 godina „i to su definitivno jedne od
mojih najdražih godina“.
„Ljudi koje sam upoznala u Trećoj gimnaziji, na ETF-u i u Evropskoj asocijaciji studenata elektrotehnike, na kursevima stranih jezika, radeći na Sarajevo Film Festivalu (SFF), volontirajući u Incijativi mladih za ljudska prava, i izlazeći u kafane i pub-ove, su svojim iskustvima, stavovima i razmišljanjima doprinjeli mom razvoju, svako na svoj način, uglavnom dobar.
Svima sam im zahvalna.
Zahvalna sam i turistima koji su posjećivali Sarajevo.
Oni su me možda i najviše inspirirali da odem vani.
Naime, svaki susret sa turistima, pogotovo tokom SFF-a, je budio u meni želju da vidim šta ima van granica naše BiH. Kakvi ljudi žive u toj Evropi, za početak. Jedini način da odem vani je bio da dobijem stipendiju za studiranje“, sve strastvenije priča ona.
„Dobro, nije jedini“, dodaje.
Mogla je, veli, tražiti posao, ali je za to bilo prerano. Samokritički priznaje da tada naprosto nije znala niti šta zna, a još manje šta želi raditi.
Stoga, nastaviti školovanje je bila najlakša opcija, ali i logičan slijed.
Prethodnih 15 godina njenog života bilo je – učenje!
„I jedno sam znala da sam u tome baš dobra.
Aplicirala sam na par stipendija za studiranje vani. Tražila sam samo one koje su finansirale cijeli master program. Prosječne ocjene i natprosječna vannastavna biografija su mi obezbjedile Erasmus Mundus stipendiju na programu koji se zove MathMods - matematičko modeliranje u inženjeringu.
Divno, pomislila sam!
Matematika je svakako moja prva i najveća ljubav“, priča Dinka dalje.
.jpg)
_xs.jpg)
