Društvo tone u tišinu i ravnodušnost. Umjesto javne debate imamo partijsku agendu. Umjesto univerzitetske izvrsnosti imamo birokratska samohvala. Umjesto održive demografske politike imamo ispraćaji s autobuskih stanica i aerodromskih terminala.
Piše: Elvedin Subašić
Postavlja se gorko, ali neizbježno pitanje: u šta se zapravo pretvara bosanskohercegovačko društvo? Ako bismo pošteno složili karte na stol, od demografskih podataka, preko stanja obrazovanja, pa do medijske scene, dobivamo sliku društva koje se sve više urušava iznutra, a da na to niko od odgovornih s mogućnošću (re)akcije želi utjecati
Čini se da nas, umjesto nade u obnovu, sve više definira jedno zajedničko svojstvo: sistemska neodgovornost.
Prema najsvježijim podacima prezentiranim u zborniku Akademije nauka i umjestnosti Bosne i Hercegovine, naša država je izgubila oko 400.000 ljudi u posljednjih desetak godina. Ogromna populacija, porijeklom iz BiH, danas živi u evropskim radovima. To nije statistika, to je tiha depopulacijska katastrofa. Gradovi postaju „sela“, a sela postaju pusta. Političari, kako domaći, tako i međunarodni "zaštitnici statusa quo", ovu temu zaobilaze kao da je riječ o neugodnom porodičnom problemu. Umjesto demografske politike, imamo demagošku. Dok se vodi vječna bitka za fotelje, mladi ljudi biraju aerodrome.
Univerzitet(i) u raljama relativizacije
S jedne strane, Univerzitet u Sarajevu se hvali da je među 3,5% najboljih univerziteta na svijetu, dok s druge strane objektivni pokazatelji (kao što je pad sa 1476. na 1677. mjesto na Webometricsu) ukazuju na stagnaciju i marginalnost u regionalnom kontekstu. Dok se Beograd, Ljubljana i Zagreb bore za top 500, Sarajevo se bori samo sa sobom – ili, preciznije, sa sopstvenim PR-om.
Ova šizofrena informacijska situacija rađa osnovano pitanje: ko zapravo informiše javnost? Šta je stvarno, a šta je uljepšana verzija za unutrašnju upotrebu?
Mediji – od četvrte sile do partijskog marketinga
Odgovor na prethodno pitanje dolazi, nažalost, u obliku nove medijske realnosti. BHRT je pred gašenjem, i simbolički i finansijski. Federalna televizija sada postaje medijski bunker jedne stranke, s Bakirom Hadžiomerovićem, politički lojalnim kadrom, na njenom čelu. U vremenu kad bi mediji morali biti oslonac javnosti, oni se pretvaraju u megafon partijske propagande.
Dodamo li tome i činjenicu da Al Jazeera Balkans napušta medijsku scenu, jedini ozbiljan regionalni kanal sa dosljednim standardima izvještavanja, a u zemlju ulazi Euronews preko Srbije, koji se sve otvorenije povezuje sa političkim ambicijama Aleksandra Vučića, onda je jasno da se prostor informisanja sužava, a informacijska okupacija širi.
A društvo? Društvo tone u tišinu i ravnodušnost. Umjesto javne debate imamo partijsku agendu. Umjesto univerzitetske izvrsnosti imamo birokratska samohvala. Umjesto održive demografske politike imamo ispraćaji s autobuskih stanica i aerodromskih terminala.
I ne, ovo nije "kraj". Ali jeste jasan znak da smo na stranputici. U što se pretvara naše društvo? I to ne vikom, nego šapatom.
