Tvrdnja Sabine Ćudić da je u Bosni i Hercegovini devedesetih godina prošloga sttoljeća vođen “rat za moć”, a ne rat protiv ovog ili onog naroda, izazvala je burne reakcije. U tim rekacijama ne vidimo da iko osporava tezu da su politički interesi, teritorija i borba za dominaciju sastavni dio ratova. One su, prije svega, uvjetovane otvaranjem pitanja da li se rat obilježen etničkim čišćenjem, opsadama i genocidom može primarno opisati neutralnom formulacijom “borbe za moć” bez posljedica po historijsku preciznost i etičku odgovornost?
Naknadnim reakcijama i pojašnjenjima, gospođa Ćudić pokušava fokus rasprave preusmjeriti na činjenicu da su Bosnu branili i Srbi i Hrvati, kao i na političku filozofiju Alije Izetbegovića.
Niko ozbiljan ne dovodi u pitanje multietničku odbranu Bosne i Hercegovine kao ni odbranu bisanskohercegovačke multietničnosti. Niko ozbiljan ne negira učešće Srba i Hrvata u njenoj odbrani. Ta činjenica ostaje jedna od najvažnijih moralnih dimenzija ratnog iskustva Bosne i Sarajeva u njoj.
Iz te činjenice, međutim, ne proizlazi zaključak da rat nije imao snažnu etno-nacionalnu dimenziju niti da je formulacija “rat za moć” dovoljna da obuhvati njegov karakter.
Logički čitano, Ćudić u svom odgovoru na kritike koristi argumentacijski alat koji se može opisati kao ignoratio elenchi ili mutatio controversiae, tj. pomjeranje težišta rasprave sa postavljenog pitanja na drugu, paralelnu temu. Rasprava se time udaljava od osnovnog pitanja: da li se agresija i rat u Bosni i Hercegovini, uključujući genocid, urbicid i kulturocid, mogu svesti na neutralan opis političke borbe, a da se pritom ne izgubi historijska i moralna preciznost?
Naknadna reakcija Sabine Ćudić, odnosno njen pokušaj pojašnjenja i opravdanja izrečenog iskaza, zato više podsjeća na uspješno strukturiranu debatnu strategiju nego na suočavanje s temeljnim pitanjem kritike. Nije nevažno da je riječ o nekadašnjoj učesnici međunarodnih debatnih takmičenja, gdje se uspjeh često mjeri sposobnošću redefiniranja okvira rasprave i premještanja fokusa sa inicijalne teze na teren koji je povoljniji za odgovor.
U debatnom registru to predstavlja efikasan manevar. U političkom i historijskom kontekstu, međutim, ovakav pokušaj argumentiranja otvara znatno ozbiljnija pitanja.
Bosanskohercegovačka politika inače često pokazuje značajan nedostatak sposobnosti da razdvoji retoričku uvjerljivost od historijske odgovornosti.
Kada je Alija Izetbegović isticao da se radi o ratu politika, a ne naroda, odnosno kada je govorio da se radi o "napadu na multikukturnu, multietničku, nezavisnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu", u središtu te tvrdnje nije bilo negiranje etničke dimenzije sukoba, nego razlikovanje između ideologija koje proizvode nasilje i zajednica koje su mu izložene. U tom razlikovanju sadržana je ključna distinkcija: narodi nisu inherentni nosioci sukoba, ali su identiteti u konkretnom historijskom kontekstu postali jedno od glavnih sredstava političke mobilizacije i nasilja.
Bez tog sloja, rat u Bosni i Hercegovini ostaje nerazumljiv. Ljudi nisu protjerivani iz svojih domova zbog apstraktnih političkih neslaganja, nego zato što su u okviru konkretnih projekata etno-teritorijalne reorganizacije označeni kao “drugi” na “pogrešnom prostoru”. Upravo zbog toga međunarodna pravna kvalifikacija rata ne ostaje na nivou “borbe za moć”, nego uključuje precizne opise organiziranih kampanja progona, opsada i genocida.
Moć i teritorija nesumnjivo su bili prisutni. I geopolitički interesi. Ali način njihove realizacije bio je nerazdvojiv od etničkih identiteta koji su u tom kontekstu postali osnovna linija političke i vojne organizacije.
