Po zakonu niko nema pravo da sa okrivljenim pregovara na način na koji je to za potrebe Milorada Dodika učinilo Tužilaštvo BiH, to jest da se sa njim dogovori da on dođe u Sarajevo, da bude ispitan u Tužilaštvu BiH i da će mu odmah zatim Sud BiH ukinuti pritvor te će biti pušten na slobodu.
Piše: Dr. Milan Blagojević
Da su Milorad Dodik i njegove sluge likovi bez časti, dodvoraši, prevrtljivci koji vuku za nos cijeli ovdašnji srpski narod i Rs, da su za šaku lične koristi i opstanka na vlasti spremni da pogaze sve, uvjerili smo se nedavno, kada je, po Dodikovoj komandi, a nakon dvije godine uvreda na račun američke ambasade u BiH, šaka Dodikovih jadnika ipak otišla u tu ambasadu u Sarajevu i poklonila se povodom obilježavanja američkog Dana nezavisnosti.
Samo nekoliko dana nakon toga ponovo smo bili svjedoci prevrtljivosti Milorada Dodika, koji je, očigledno je to, po prethodnom dogovoru sa Tužilaštvom i Sudom BiH, iako je bjegunac od pravosuđa protiv kojeg je određen pritvor i raspisana potjernica zbog krivičnog djela napada na ustavni poredak BiH, hladnokrvno i u tajnosti otišao u Tužilaštvo i Sud BiH, gdje je ispitan kao okrivljeni, a zatim mu je ukinut pritvor te je pušten na slobodu.
Sve to je težak ne samo lični poraz Milorada Dodika nego i kolektivni poraz Rs i svjetine srpskog naroda koja zaslijepljena Dodikom ni ovaj put neće biti kadra da spozna kolika je to katastrofa za nas.
Jer, ne treba zaboraviti da je samo par mjeseci ranije upravo Dodik bio spiritus movens donošenje zakona u Narodnoj skupštini Rs o zabrani djelovanja SIPA-e, Suda BiH i Tužilaštva BiH na teritoriji Rs, te je javno pozivao i podstrekavao na opstrukcije tih institucija i njihovo napuštanje od strane zaposlenika koji su iz Rs.
Nazivao ih je vanustavnim institucijama, zbog čega su i njegovi mediji morali to isto pisati i govoriti, iako je nekoliko godina prije toga sam Dodik i njegov SNSD u Parlamentarnoj skupštini BiH izglasao, u skladu sa Ustavom BiH, formiranje svih tih institucija.
Otići nakon svega toga u Tužilaštvo i Sud BiH je dokaz Dodikove prevrtljivosti i spremnosti da zbog sebe na kocku stavi i narod i Rs, ali je i pokazatelj njegovog ličnog i našeg kolektivnog debakla.
No, osim ove sramotne stranice u našoj istoriji, ima u toj Dodikovoj predaji Tužilaštvu i Sudu BiH i nečega što tako bjelodano dokazuje kriminal tih institucija.
Da bi se on pojmio neophodno je podsjetiti na to da je najprije Tužilaštvo BiH zatražilo, a Sud BiH prihvatio i odlučio da se protiv Milorada Dodika, Radovana Viškovića i Nenada Stevandića odredi pritvor i raspiše potjernica zbog osnovane sumnje da su izvršili krivično djelo napada na ustavni poredak BiH, propisano Krivičnim zakonom BiH.
Akcenat treba staviti na osnovanu sumnju da je učinjeno krivično djelo, čije postojanje je neophodno za određivanje pritvora i raspisivanje potjernice, što je takav stepen izvjesnosti koji je znatno iznad pukog osnova sumnje da je učinjeno krivično djelo.
Zatim treba uzeti u obzir da su pritvor i potjernica određeni za najteže krivično djelo propisano zakonom.
A određeni su, i pritvor i potjernica, zbog opasnosti od bjekstva.
Kada se uzme u obzir takav splet okolnosti, onda po zakonu niko nema pravo da sa okrivljenim pregovara na način na koji je to za potrebe Milorada Dodika učinilo Tužilaštvo BiH, to jest da se sa njim dogovori da on dođe u Sarajevo, da bude ispitan u Tužilaštvu BiH i da će mu odmah zatim Sud BiH ukinuti pritvor te će biti pušten na slobodu.
Umjesto takvog nezakonitog pregovaranja i dogovora, dužnost je i Tužilaštva i Suda BiH, kad su već tražili, odnosno odredili pritvor i potjernicu zbog najtežeg krivičnog djela, da ni pod kojim uslovima ne pregovaraju, a kamoli dogovore da se okrivljeni mirno došeta do njih, dadne izjavu i da odmah potom bude pušten na slobodu.
Umjesto toga, jedino što zakon dopušta u ovakvim slučajevima je da država radi svoj posao, a to je da okrivljenog liši slobode i sprovede ga u pritvorsku jedinicu državnog zatvora. Tek potom okrivljeni iz te jedinice može biti priveden na ispitivanje u Tužilaštvu BiH.
Međutim, sve to je izostalo u slučaju Milorada Dodika, što toliko jasno govori da je Tužilaštvo BiH nezakonito ispregovaralo sa njim da zakon ne važi za Dodika.
Zbog toga je to očigledno kriminalno ponašanje, ozbiljna zloupotreba službenog položaja od strane državnih tužilaca koji su učestvovali u ovoj kriminalnoj raboti, kojom su prekoračili svoja službena ovlaštenja, nanijevši time ozbiljan udarac pravosuđu BiH.
Od te odgovornosti ne može ih osloboditi ni to da su djelovali pod uticajem inostranih emisara, moguće i iz Kancelarije OHR-a, jer zakon mora biti iznad svakoga.
Koliko je sve ovo što je učinjeno u korist Milorada Dodika teška tužilačka zloupotreba službenog položaja dokazuje ne samo prethodno rečeno, već i naredna argumentacija koja istovremeno dokazuje i kriminal od strane Suda BiH.
Naime, očigledno prethodno dogovorivši da se Dodik samo pojavi u Tužilaštvu BiH, da bude ispitan i da će odmah potom biti pušten na slobodu, postupajući tužilac (ili tužioci) su nezakonito ispregovarali i dogovorili sa Dodikovim emisarima i to da mu neće biti oduzete putne isprave niti lična karta, iako je protiv njega određen pritvor i raspisana potjernica zbog opasnosti od bjekstva.
Umjesto toga, Dodiku je određena samo mjera povremenog javljanja policiji.
Takvo ponašanje Tužilaštva BiH, u okolnostima prethodnog višemjesečnog Dodikovog bjekstva, je teška povreda zakona.
Jer, Zakon o krivičnom postupku BiH propisuje (član 126. stav 2) da u okolnostima koje ukazuju na opasnost od bjekstva okrivljenog, Tužilaštvo treba predložiti, a Sud BiH odrediti zasebnu mjeru privremenog oduzimanja putnih isprava okrivljenom, uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice BiH.
Ništa od toga nije zatražilo Tužilaštvo BiH u slučaju Milorada Dodika, niti je to naredio Sud BiH, što takođe govori da to nije učinjeno upravo zato što je tako ispregovarano sa Dodikom, što ukazuje na tešku zloupotrebu službenog položaja u Tužilaštvu BiH, ali i u Sudu BiH.
Da su tužilac i postupajući sudija radili svoj posao po zakonu, morali su u okolnostima konkretnog slučaja zatražiti, odnosno odrediti navedene mjere iz člana 126. stav 2. ZKP BiH protiv Milorada Dodika.
Na kraju, mada ne i manje bitno, treba ukazati i na član 136. ZKP BiH. Njime je propisano da u toku istrage sudija za prethodni postupak može (dakle i ne mora) ukinuti pritvor.
To znači da sudija nije dužan da ukine pritvor sve i ako mu to predloži državni tužilac, već po zakonu treba da savjesno ocijeni njegovu osnovanost te da ga odbije i ostavi pritvor na snazi, ako to okolnosti konkretnog slučaja zahtijevaju.
Međutim, postupajući sudija Suda BiH je odmah ukinuo pritvor Dodiku i pri tome mu čak nije oduzeo ni putne isprave, iako je prije toga pritvor bio određen zbog opasnosti od bjekstva okrivljenog.
Stoga i ove činjenice govore svima, samo ne zlobnima i onima čiji kognitivni aparat je insuficijentan za to, da je sve ovo namjerno propušteno da se učini u Tužilaštvu BiH i Sudu BiH zbog prethodnog ilegalnog dogovora da se to ne učini.
Sve to u konačnom dokazuje teške zloupotrebe u Tužilaštvu BiH i Sudu BiH čije počinioce bi trebalo hitno procesuirati, kako kroz odgovarajući krivični postupak zbog izvršenja krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja, tako i kroz disciplinski postupak koji bi protiv njih trebala hitno pokrenuti Kancelarija disciplinskog tužioca pri Visokom sudskom i tužilačkom savjetu BiH.
