Liberalizam, koji je dominirao svjetskom javnošću u proteklim decenijama, otkriva se, u času svog odumiranja, čak jasnije nego u svom zlatnom času, kao imperijalna ideologija.
Piše: Haris Imamović
Jedan od vodećih liberalnih glasova u Americi Jon Stewart je, nedavno, u svom podcastu, primijetio da se promjena ideološke klime u zemlji ne može svesti na djelovanje Donalda Trumpa.
”Imamo”, veli on, “posvuda na djelu rastući etno-nacionalizam. Spomenuo si Modija, Orbana i Putina. Zaista se čini da smo napustili jedan [poredak], koji, uzgred budi kazano, nikad nije bila naročito stabilan. Uvijek je bilo ratova, na raznim krajevima svijeta, ali sada smo u novom svjetskom poretku, koji se obnavlja ideju – da citiram Thomasa Shelbyja iz Peaky Blindersa – big fucks small’.”
Njegov sagovornik Mehdi Hassan, ljevičar, koji u mnogo čemu nije odobravao svjetski ancien régime, složio se u cijelosti s navedenom ocjenom, koja je, čini se, opozicioni konsenzus o duhu vremena.
Skoro u isto vrijeme, u nautjecajnijem nacionalističkom podcastu u Americi, Tucker Carlson, korifej MAGA nacionalizma, ugostio je Johna Mearsheimera, teoretičara međunarodnih odnosa, čija bi se ideološka pozicija najgrublje mogla odrediti kao desni centar.
U ovom miljeu se o međunarodnom liberalnom poretku nije govorilo s nostalgijom, već s ljutnjom. Sagovornici su podijelili uvjerenje da mi još uvijek ne živimo nikakav novi poredak, već odgođene učinke starog: od genocida u Gazi do rata u Ukrajini.
Rat u Ukrajini je, po njihovom mišljenju, rezultat nastojanja zapadnog liberalnog establišmenta da tu zemlju integriše u NATO, uprkos volji Rusije, kao što je to uostalom bio slučaj sa drugim istočnoevropskim državama. Međutim, pokazuje se da Zapad za takvo što nema dovoljno snage, jer je izgubio negdašnju premoć u odnosu na Rusiju.
Čini se da, među navedenim, Mearsheimer jedini razumije, ili bar u dovoljnoj mjeri uzima u obzir, da je ideološka kriza duboko vezana za promjenu u odnosima moći u samoj “bazi” međunarodnog sistema: nekada smo imali jednu supersilu na svjetskoj pozornici (SAD), a sada imamo tri – SAD, Kinu i Rusiju.
Navedena postavka ne znači da je ideologija, marksističkim žargonom govoreći, nagradnja strogo ovisna o ekonomskoj, vojnoj ili nekoj drugoj materijalnoj bazi. Naprotiv, Mearsheimer smatra da i ideje, na bitan način, oblikuju materijalnu “bazu”.
On, kao primjer, uzima deluzivnu politiku, koju su SAD vodile, konkretno prema Kini, od kraja hladnog rata, pa sve do 2017.
Mearsheimer veli, na spomenutom mjestu, da su Amerikanci pobijedili u hladnom ratu, između ostalog, zato što su napravili antisovjetsku koaliciju s Kinom. Ali ista ta politika, nastavljena 90-ih, stvorila je novi, još veći problem: dakle, lijek se, vremenom, pretvorio u otrov.
”Ranih 90-ih”, veli Mearsheimer, “mi smo usvojili politiku saradnje (engagement) s Kinom. Takva politika je eksplicitno dizajnirana da pretvori Kinu u veoma bogatu zemlju. Ne zaboravite, radi se o zemlji koja ima četiri puta veću populaciju od naše. I vi govorite o tome da je treba učiniti bogatom!? Za realistu, poput mene, to je čisto ludilo. Jer vi, u konačnici, stvarate sebi konkurenta koji vam je ravan po snazi. Stvarate zemlju koja će, u konačnici, biti moćnija od Amerike.”
Da je Kina peer competitor, već je postalo opće mjesto. Međutim, Mearsheimer je, još 2001, govorio da će se to desiti (ako Amerikanci preventivno ne izoliraju Kinu). No establišment je odbacivao takav rezon, te je čak pothranjivao uvjerenje da će se s ekonomskom liberalizacijom Kina preobraziti u demokratsku zemlju. To iz današnje perspektive zvuči luckasto, kao i mnoge druge odluke Washingtona iz tog vremena.
Vođena liberalnim deluzijama, Amerika je od 1990. do 2017, kada se sa izborom Trumpa konačno desio antikineski obrat u američkom političkom diskursu, pomogla Pekingu da ostvari izuzetni ekonomski rast i postane takmac, u vojnom i političkom smislu.
S obzirom da je, u međuvremenu, i Rusija donekle obnovila svoju snagu, počev od 2017. u međunarodnom poretku više nemamo jednu, neupitnu svjetsku silu, kao 90-ih, već tri. Nadalje, desio se uspon čitavog niza regionalnih sila. U svakom slučaju, unipolarni poredak se preobrazio u multipolarni.
Navedene izmjene u odnosima moći su se manifestirale kroz ono nad čime lamentiraju liberalni komentatori: porast etno-nacionalizma i autoritarnih tendencija, itd. Liberalizam, koji je dominirao svjetskom javnošću u proteklim decenijama, otkriva se, u času svog odumiranja, čak jasnije nego u svom zlatnom času, kao imperijalna ideologija.
Rast etno-nacionalizma, o kojem govori Jon Stewart, jeste ideološka manifestacija multipolarnosti. Manifestacija porasta vojne i ekonomske moći država, od Brazila, preko Rusije, Turske, Irana, Južnoafričke Republike, sve do Indije i Kine: iz njihove perspektive, kriza koja je u toku predstavlja postepeno oslobođanje.
Čini se da navedena napetost (između imperijalnog poretka i nacionalizma) u značajnoj mjeri odgovara napetosti između dva temeljna teksta zapadne civilizacije: Starog i Novog zavjeta.
Starozavjetni nacionalizam
U vremenu prije nego što je Cezar, a naročito Avgust, utvrdio apsolutnu vojnu i političku prevlast Rima, Mediteran se nalazi u multipolarnom poretku. Imamo više centara moći, koji se međusobno natječu: Kartaga, Rim, ptolemejski Egipat, Etrurci, Feničani, Perzija, Iliri, Gali, itd.
Vrijednosti tog svijeta možda najbolje dočara Stari zavjet, koji, kao i svaka predaja o nacionalnoj historiji jednog naroda, propagira jedan, uslovno kazano, nacionalistički pogled na svijet. Naravno, nacionalizam u svom “izvornom”, modernom značenju, ne može se u cijelosti poistovijetiti sa “nacionalizmom” starozavjetne drevnosti, ali i jedan i drugi imaju neka važna zajednička svojstva.
U prvim knjigama Starog zavjeta, Jevreji se uglavnom natječu sa susjednim narodima, a telos njihove borbe jeste – sopstvena država. Starozavjetni Bog je plemenski, nacionalni Bog, koji jevrejskom narodu obećava zemlju i pomaže mu u njegovim borbama za nacionalnu slobodu.
Shodno navedenom etički rezon Starog zavjeta se otkriva kao raison d'état. S obzirom da je država, uz potpunu pokornost Bogu, najveća vrijednost, vrijednost postupaka se, po pravilu, mjeri po tome koliko doprinose nacionalnom interesu.
Primjera radi, u 26. dijelu Knjige postanka, vidimo na djelu (ono što bi Mearsheimer nazvao) realizam, koji nalaže preventivno suzbijanje rastuće moći suparnika.
Naime, nakon što je Bog blagoslovio Izaka, u toj mjeri da je postao “neizmjerno bogat”, “imao je stada ovaca i goveda i mnogo služinčadi”, Filistejci su mu, kako se dalje kaže, postali zavidni.
”Zato sve studence”, veli se, “što ih bjehu iskopale sluge njegovog oca za života njegova oca Abrahama zasuše i zemljom napuniše. A Abimelek reče Izaku: ‘Idi od nas! Jer si nam ti postao previše moćan.’ Tako ode Izak odatle, razape svoj šator u gerarskoj dolini i tamo ostade.” (Biblija, Zagreb, 2010, str. 26)
Idi od nas, jer si nam postao previše moćan. Ovo će postati credo svakog antisemitskog progona u idući nekoliko milenija: od Izaka, preko progona Jevreja iz Španije do savremenog antisemitizma. Po logici svojih progonilaca, Jevreji su isuviše moćni da bi ih se moglo trpiti, a opet dovoljno slabi da ih se može protjerati.
Izak, nakon toga, osniva novu zajednicu, “državu”, na gerarskoj zemlji, kod studenca Rehobot, nakon čega mu Bog obećava da će umnožiti njegovo potomstvo, a epizoda se zaključuje riječima:
“Sad nam Gospodin odredi slobodan prostor, da se možemo raširiti u zemlji.”
Životni prostor plus populacijski rast. Nedostaju još državni aparat, prije svega vojska.
Nešto kasnije, Bog će Izakovom ocu Jakovu, nazvanom Izrael, kazati: “Plodi se i množi se! Narod, jest, mnoštvo naroda neka od tebe nastane, i kraljevi neka iz tebe izađu! Zemlju, koju sam dao Abrahamu i Izaku, dat ću i tebi. Potomcima tvojim dat ću zemlju.” (35, povlačenje H. I.)
Dakle, najavljuje se suveren, ustav, istinska državna struktura.
Iz navedenih prizora, možemo iščitati da je dobro zajednice – najveće dobro, a dobro zajednice ogleda se prije svega u njenoj snazi: u demografskoj snazi, zatim u snazi državnog ustava i stabilnosti, pa i širenju životna prostora. Smisao države jeste da se ne bude prepušten milosti filistejskog kralja.
Uime tih najviših nacionalnih vrijednosti, dopušteno je sve. Ili, kako će jezuiti reći, cilj opravdava sredstva.
Na kraju Knjige postanka, zahvaljajući Josifovom talentu i učešću u državnoj vlasti, jevrejska zajednica nalazi utočište u Egiptu. Josif, koji kaže: “Bog me učini gospodarom sveg Egipta” (46), anticipira ono što se danas zove izraelski lobi na Zapadu.
Ali moć u tuđoj državi nije garant slobode; naprotiv, biti moćan u tuđoj državi, lako znači navući na sebe gnjev. Već na početku Knjige izlaska, novi faraon tlači Jevreje u Egiptu, nakon što abimelekovski zaključi: “Gle, narod Izraelovih sinova brojniji je i moćniji od nas.” (52) Ono što je dojučer bilo blagoslov, postaje prokletstvo.
Jedini spas je u vlastitoj državi. U ime nacionalne slobode i kolektivnog preživljavanja sve je dopušteno. To se u Starom zavjetu ovjerava i Božjim govorom.
Na kraju Knjige izlaska, kada Mojsije uspješno izvlači Jevreje iz ropstva i odvodi ih ka Obećanoj zemlji, kaže se: “…i Jošua pobijedi Amalečane i njihovu vojsku oštricom mača. Na to zapovijedi Bog Mojsiju: ‘Zapiši to za spomen u knjigu i kaži Jošui da ću spomen na Amalečane sasvim zatrti pod nebom.’” (68)
Amalečani su drevni arapski narod, koji je prebivao između Sinaja i Kananske zemlje, a kojeg je prije nekoliko mjeseci, spomenuo izraelski premijer Netanyahu, u kontekstu aktuelnog genocida u Gazi: po toj analogiji, Palestinci su Amalečani, koje, po Božjoj zapovijedi, treba “sasvim zatrti pod nebom”.
Staatsräson se otkriva kao zatiranje susjednih, konkurentskih naroda ili, u boljem slučaju, njihovo protjerivanje.
Kasnije Bog veli Mojsiju: “Evo, protjerat ću ispred tebe Amorejce, Kanaance, Hitite, Perižane, Hivijce i Jebusejce.” (85)
Sličan motiv nalazimo i u knjizi o Jošui (215): “Tako pobi Jošua svu zemlju, gore, južni kraj, nizine i humove sa svim njihovim krajevima. Ne pusti nijednoga da uteče, i sve što je bilo živo, uništi zakletvom, kao što je bio zapovijedio Gospodin, bog Izraelov. Jošua ih pobi od Kadeš Barnee do Gaze…” Ve-‘ad ‘Azzah…
“Ne ubij” znači: ne ubij, osim ako to ne činiš uime državnog interesa. Isto važi i za većinu ostalih Božjih zapovijedi: ne ukradi, ne poželi tuđe stvari, ne laži, ne čini blud, itd.
Npr, u noći prije nego što će pobjeći iz Egipta, Jevreji, po Božjoj zapovijedi, uzimaju od Egipćana “srebrene i zlatne dragocjenosti i haljine” u zajam, ne namjeravajući ih vraćati. Zatim, u knjizi o Jošui, propisuje se smrtna kazna za svakog ko se ne povinuje Jošuinoj vlasti. U istoj knjizi, bludnica Rahaba pomaže dvojici izraelskih uhoda, zbog čega “ostade među Izraelcima do dana današnjega”, itd.
To nije nikakva specifičnost jevrejskog, već oznaka svakog nacionalizma, bar u graničnim historijskim situacijama, kad nacionalizam postaje ekstremni; naročito, kad je vojno nadmoćan u odnosu na suparnika. Tada se nemoralna, pa i nezakonita postupanja, uključujući i masovne zločine, lako odobravaju uime raison d’etata, nacionalne ugroženosti, itd.
Da svaki nacionalizam nije isti, pokazuju protesti umjerenijih, sekularnih cionista, poput Davida Grossmana ili Amirama Levina, protiv, kako i sami kažu, genocida u Gazi. Ali to što se se oglašavaju sada, nakon što je nasilje prešlo određenu granicu, implicira da im je niži stepen nasilja, kao nesrazmjerna odmazda za 7. oktobar, bio dopustiv; možda ne poželjan, ali “nužan”, sa stanovišta Staatsräsona.
Posve nenasilni nacionalizam, poput Gandhijevog ili Mandelinog (iz kasne faze), nije nemoguć, ali je toliko rijedak da zvuči kao contradictio in adjecto. U srcu nacionalizma, po pravilu, nalazimo određenu bezdušnost: nasilje se, u nekoj mjeri, prihvaća; odmazda je propisana, a prihvata se, čak i kad je nesrazmjerna.
Ovaj paradoks (dopušteno zlo) se možda najbolje otkriva u prijetnju, koju izraelski Bog posredstvom Mojsija, upućuje faraonu: “Puti moj narod da mi služi! Jer ću ovaj put učiniti da dođu sva moja zla [magefotai] na tebe, na tvoje sluge i narod…” (59, podvlačenje H. I.)
Ovo magefotai dolazi od maggephah, koje nosi značenje “kuge” i “pokolja”, dakle “zla” u jednom širokom smislu, u smislu udesa, nesreće, itd.
Jedan od primjera takvih zala nalazimo dalje u istom tekstu: ”U pola noći se dogodi da Gospodin pobi sve prvorođence u egipatskoj zemlji, od faraonova prvorođenca, koji bi ga bio naslijedio na prijestolju, pa do prvorođenca sužnja, koji je ležao u tamnici…” (62)
Dalje u Egzodusu za izraelskog Boga se kaže da je “jak u boju” (65), ish milchamach, što doslovno znači ratnik, “a man of war”; i kao i svaki djelotvoran ratnik zna biti nemilosrdan.
Uoči konačnog kraja faraonove vojske, Bog kaže: “I Egipćani će spoznati da sam ja Gospodin, kad pokažem svoju moć [b’hikabdi]…” (64)
Dakle, Božja moć kao uzrok historije: historijsko zbivanje kao posljedica jeste manifestacija te moći.
Po teleologiji Starog zavjeta, ta moć u konačnici uvijek ide u prilog jevrejskoj državi. Ili, kako kaže starozavjetni refren: Bog svojom jakom rukom, b’chozek yad, pomaže Jevrejima. Istina, on nekada kažnjava svoj narod, kad nije bogobojazan (čime se objašnjavaju nedaće), ali u konačnici se Gospodin bori za Izrael. (214).
Navedenom tumačenju iskustvo ide u prilog sve do trenutka kada Rimljani uništavaju jevrejsku državu. Nakon toga dolazi do (neizbježne) radikalne reinterpretacije Starog zavjeta kroz razna učenja o Mesiji, koji će doći da obnovi državu. Naročito će se istaknuti jedno od tih učenja – ono o kraljevstvu nebeskom, koje će, zahvaljujući svojoj posvećenosti individualnim slobodama, udaljiti od osnovne poruke Starog zavjeta, zahvaljujući čemu će se najbolje uklopiti u uslove rimskog imperijalnog poretka.
Novozavjetni liberalizam
Možda je “klica” kršćanstva vidljiva već u onoj epizodi Egzodusa, kada dio Jevreja kaže Mojsiju: “Bolje bi bilo za nas da služimo kao robovi Egipćanima, nego da izginemo ovdje u pustinji.” (64)
Za modernog čitaoca Starog zavjeta, koji ne uzima Božju intervenciju kao nužnu, opasnost na koju upozoravaju Mojsijevi jevrejski neistomišljenici je izraz trezvenosti: ušavši u sukob sa moćnom egipatskom državom, uime svoje narodne slobode, Jevreji su zaista rizikovali sopstveni nestanak.
Kao što primjećuje Hegel, “jedino stavljanje života na kocku jeste ono čime se osvedočava sloboda”. Rob i jeste rob zato što život prepoznaje kao najvišu vrijednost, čak veću od slobode. (Fenomenologija duha, Beograd, 2005, str. 94)
Izvodeći navedeno zapažanje na nivo međunarodnih odnosa, Derrida piše: “Narod mora rizikovati svoju egzistenciju; kako bi postao slobodan narod, odnosno narod u strogom smislu, on ne smije oklijevati ući u situaciju u kojoj može biti uništen kao empirijski narod. To je moguće samo u ratu.” (Glas, Lincoln – London, 1986, str. 101)
”Narod koji se boji rata”, veli dalje Derrida na istom mjestu, ”vraća se u životinjsko stanje; želi spasiti svoj život, svoje prirodno i biološko zdravlje; ali mijenja svoj duhovni život i svoje etičko zdravlje.” (Moje podvlačenje)
Ako bismo navedeno zapažanje Hegela, odnosno Derride, uzeli kao bezuslovnu istinu, kao dogmu, mogli bismo je potkopati, recimo, zapažanjem Nahuma Goldmanna.
Potonji, naime, u Jevrejskom paradoksu, tzv. kultu Masade, čiji su se jevrejski branioci borili do kraja u beziglednom ratu protiv Rimskog carstva, – protistavlja prihvatanje života pod rimskim suverenitetom, uz određene uslove.
Kako Goldmann primjećuje: da su svi Jevreji postupili kao branioci Masade, ne bi opstali do danas. Formula opstanka bila je tvrdoglavi otpor vjerskoj i kulturnoj asimilaciji, ali uvijek praćen određenim kompromisima i prilagodbama, kako bi spasili svoju kolektivnu egzistenciju.
U vezi s tim, treba podcrtati da se Mojsije i njegovi sljedbenici izlažu rizika nestanka, jer su uvidjeli da imaju šansu da sačuvaju i život i dosegnu slobodu, bježeći. Međutim, čak ni oni ne biraju rat na egipatskom tlu, već, dakle, put preko mora, bijeg. U unutrašnjosti Egipta, faraon je jači i tu bi im šanse bile slabije, možda i nikakve.
Šanse jevrejske države protiv Rimskog carstva su nikakve. U tim, drugačijim uslovima, ona pogrešna logika Mojsijevih neistomišljenika, postaje ispravna: Bolje bi bilo za nas da služimo kao robovi Rimljanima, nego da izginemo ovdje u pustinji. Svakako ispravnija od samoubilačke logike branilaca Masade.
Dakle, istina, koja važi u multipolarnom poretku, više ne važi u rimskom, unipolarnom poretku, gdje su na djelu nove istine. Ne samo političke, već i vjerske.
Kako smo podcrtali u komentaru Derride, gubitak nacionalnog suvereniteta neizbježno mijenja duhovni život naroda i ostavlja posljedice na njegovog etičko zdravlje.
Kršćanstvo se, ne posve slučajno, rađa u zlatnom dobu rimskog imperijalnog poretka.
Volja za moć, koja se u Starom zavjetu, iskazuje kroz borbu za nacionalni suverenitet, u Novom zavjetu se preobražava u moralnu nadmoć u ličnim odnosima. Ili moralnu nadmoć nad svijetom u cjelini.
Kraljevstvo nebesko se protivstavlja kraljevstvu zemaljskom, pa i rimskom carstvu. Caru carevo, a Bogu božje. Povlači se stroga granica između dva regiona, a spas senalazi isključivo u potonjem.
U Ranim spisima, Hegel piše da se Hristovo učenje pojavljuje, kao jedna od reakcija na slom vjere u ovozemaljsku obnovu jevrejske države.
”I dokle god je”, piše on, “jevrejska država u sebi samoj nalazila hrabrost i snagu da se održi nezavisnom, rijetko ili, kako to mnogi tvrde, nikad ne nalazimo [Jevreje] da pribježište traže u očekivanju nekog Mesije; tek kad ih je podjarmila jedna strana nacija, tek u osjećanju svoje nemoći i slabosti vidimo ih kako u svojim svetim knjigama traže takvu jednu utjehu”. (Rani spisi, Sarajevo, 1982, str. 154)
Učenje o Mesiji jeste kompenzacija, Freud bi rekao – neurotska fikcija: oni koji više ne vjeruju da imaju ikakve šanse u vojnoj borbi protiv Imperija, utjehu nalaze u onom Basileia ouraniōn: možda na ovom svijetu nismo dovoljno jaki, ali ćemo na onom sigurno biti pobjednici. Ili, kako kaže sv. Pavle, “‘slabost’ Božja je jača od ljudi”. (1098)
“Čim je”, veli Hegel, “realizacija jedne ideje jednom stavljena van granica čovječije moći, a tadanji su se ljudi osjećali sposobnim za jedva nešto više, onda je (…) u neizmjerno pomjeren predmet nade”. (154) U neizmjerno ili apsolutno: na nebesa.
Kršćani su, kaže Hegel dalje, “preuzirali radosti ovog svijeta i zemaljska dobra, kojih su se morali odreći, i nalazi su bogato obeštećenje na nebu. Na mjesto otadžbine, slobodne države, došla je bila ideja Crkve.” (157)
Volja za moć, koja se ne može ostvariti vojno-politički, može moralno. Učenje o Mesiji postaje neratoborno.
”U takvom položaju jednog naroda”, veli Hegel, “kad je poslije uništenja svih političkih sloboda nestao svaki interes za državu – jer interesovati se možemo samo za nešto na što možemo uticati – (…) mora se u obilježjima, koja sagledamo u duhu tog vremena, nužno naći i nesklonost prema ratnoj službi…” (159)
Hrist je suprotnost onome Ish milchamach, starozavjetnom Bogu ratniku.
Evanđelje po Mateju izravno odbacuje ideju nacionalne revolucije: “Isus dozna da žele doći i silom ga učiniti kraljem [ἁρπάζειν αὐτὸν ἵνα ποιήσωσιν βασιλέα]. Zato ode opet u goru – posve sam.” (1031) Nacionalnom entuzijazmu, sklonom prinudi, sili (ἁρπάζω), protivstavlja se skrušeni, nenasilni, anahoretski život.
Navedeni princip će radikalizirati sv. Pavle, u Poslanici Rimljanima, kroz glasoviti stav: “Svako ljudsko biće neka se pokorava višim vlastima, jer nema vlasti da nije od Boga [οὐ γὰρ ἔστιν ἐξουσία εἰ μὴ ὑπὸ θεοῦ]”. Ili: nema vlasti do Božje.
Zatim veli: “…[vlasti] koje postoje od Boga su postavljene. Tko se, dakle, protivi vlasti, protivi se Božjoj odredbi.” (1093) Zemaljska vlast se, dakle, devalvira u njenu praktičnu korist.
Nadalje, kršćanstvo napada ideju nacionalnog suvereniteta tako što napada samu ideju etničkog identiteta, ili kako kaže Hegel, Hrist napada “oholo i neprijateljstvo izdvajanje [svog, jevrejskog naroda] od svih nacija”. (171) To će do kraja dovesti sv. Pavle u tome da “Bog ne gleda tko je tko”. (1085)
Propisujući u Govoru na gori – skrušenost, milosrđe, mir, itd, Hrist udara u srce starozavjetnog državnog uma: odustajanje od nasilja i zakona, koji se primjenjuje silom, znači odustajanje od države. Isus je moćan, on je kralj, βασιλεύς, liječi neizlječive, čini čuda, ali, kako se podcrtava, njegova moć nije državna moć.
U čuvenoj epizodi u Evanđelju po Mateju, o vlastohleplju majke Zebedejevih sinova, Hrist traži od svojih sljedbenika da odbace svaku volju za ovozemaljskom moći: “Znate da vladari zapovijedaju svojim narodima, i velikaši čine da ljudi osjete njihovu moć. Među vama neka ne bude tako!” (959)
Zatim, na istom mjestu, dodaje: “tko među vama hoće biti velik, taj neka bude vaš poslužitelj [διάκονος]”, sluga, rob. Onom starogrčkom ἄριστος, “otmjenom”, “moćnom”, “plemenitom”, plemiću, suprostavljen je διάκονος ili δοῦλος, sluga, rob.
Kršćanstvo je pobuna robova u moralu; religija onih koji traže način da se subjektivno, bez oružja, snagom vlastite duše – oslobode. Drevni mindfulness ili life coaching.
Hrist polazi od ideje, koju su dijelili i kinici, da pojedinac može biti savršen, društvo – ne. Mladiću, koji je htio biti savršen, Hrist je savjetovao da sve što ima pokloni siromašnim. Dakle, ponovo odricanje od moći, samoosujećivanje.
“Ova slika savršenosti koju Hristos iznosi”, veli Hegel, “u samoj sebi nosi dokaz koliko je on u svom učenju pred očima imao samo obrazovanje i savršenstvo pojedinačnog čovjeka i kako se ono malo može proširiti na društvo u cjelini.” (34)
Ako bismo navedeni princip, kako primjećuje dalje Hegel, primijenili čak i u jednom manjem selu, to bi dovelo do “apsurdnih konsekvenci”, da i ne govorimo šta bi se desilo, ako bismo ga primijenili posvuda. (45)
Ako je Stari zavjet, propisujući smrtnu kaznu za svakog ko se ne povinuje odlukama suverena Jošue, uime kolektivne slobode ukidao individualnu, onda Hrist uime individualne slobode poricao potrebu nacionalne slobode, borbene zajednice, doprinoseći stabilnosti rimskog imperijalnog poretka.
Sloboda, pa i individualna sloboda, moguća je, kako kaže Hegel u svom čuvenom stavu “samo u zakonitoj povezanosti jednog naroda u državu”. (418)
Na istom mjestu, on o izvornom, hobsovskom društvu veli – da “stanje u kojem su otrov, mučko ubistvo postali uobičajena oruđa, ne podnosi blaga protusredstva”. (418) Dakle, na ljutu ranu – ljutu travu.
Pravda se otkriva kao nasilno suzbijanje nasilja. Zato je Hristovo učenje, u svome temelju, nespojivo sa državom: kršćanska država je kontradikcija u pridjevu.
Država koja bi pokušala uvesti zapovijesti Hristove kao svoje zakone, kako primjećuje Hegel, brzo bi se raspala.
”Nigdje nismo”, kaže Hegel, “čuli da bi nekoga kome su ukrali kaput, i koji je uspio da spase košulju i pantalone, neki hrišćanski uča izgrdio što nije i njih dao.” (45)
Polje autentične slobode, u kršćanstvu – ili bar u Hegelovoj, protestantskoj verziji kršćanstva – jeste polje individualne slobode. Ali uslov te slobode jeste državni poredak, u najboljem slučaju, onaj imperijalni, posve stabilni.
To se otkriva na onom mjestu u Djelima apostolskim, kada se Pavle spasi od mučenja, možda i smrti, ističući da je – rimski građanin.
Kršćanstvo se, u ovom pogledu, otkriva istorodno liberalizmu, koji cijeni da je zadaća države osigurati individualnu slobodu građanima, a na samim individuama je kako će tu slobodu trošiti: spasenje je u subjektivnom.
U svoje zlatno doba, međunarodni liberalni poredak je ohrabrivao borbu za individualne slobode; slobodu individue da sama izabere sve, pa npr. i rodni identitet (transgender). Tu benignost poretka prema filozofiji Judith Butler i sl. objašnjavamo time što su individualne slobode bezopasne po imperijalni poredak; kao što je razdor u vjerskim raspravama koji je donio Hrist, bio bezopasan po Rimsko carstvo.
U isto vrijeme, liberalizam je, kao imperijalna ideologija, suzbijao širenje etno-nacionalnog sentimenta, stigmatizirajući svaki oblik nacionalizma kao napad na individualne slobode, itd. Nakon tri decenije međunarodnog liberalnog poretka, primjera radi, riječ nacionalizam u našoj javnosti zvuči kao psovka u bogomolji.
Pa ipak liberalizam je u krizi, jer je imperijalni poredak, kao njegov uslov, u krizi: uslov izvornog kršćanstva je Pax Romana, uslov dominacije liberalizma na kraju 20. i početku 21. stoljeća jeste Pax Americana.
Novi Rim i nacionalizam
U zenitu protivljenja njemačke vlade i javnosti američkoj invaziji na Irak, lider kluba tada vladajućeg SPD-a u Bundestagu Ludwig Stiegler je izjavio da američka vlast sebe poima kao novo Rimsko carstvo, a Bush Jr. se ponaša ni manje ni više nego kao Princeps Caesar Augustus i tretira Njemačku kao svoju provinciju, Germaniju.
Potpuno posvećen ideji njemačkog nacionalnog suvereniteta, Stiegler je kazao da se američki ambasador u Berlinu Daniel Coats ne može uplitati u domaću njemačku politiku, itd.
Iz opozicionog CDU-a su, očigledno u strahu od toga da će neka partija otići desnije od njih, uputili kritiku SPD-u, primijetivši da je neukusno nazivati predsjednika “najstarije demokratije” – imperatorom. Podsjetili su i da su Sjedinjene Države zaslužne za oslobođenje Evrope, itd.
Navedena napetost između nacionalističkog impulsa i liberalne lojalnosti Washingtonu i dalje oblikuje transatlantske odnose. Pozicija koju je SPD zauzeo u vezi s ratom u Iraku zasigurno je ispravnija, svejedno što je nacionalistička; ali problem je što se radi o nacionalizmu, bez pokrića. Zato je ta pozicija, u još uvijek liberalnoj Evropi, slabija.
Kako često podsjeća jedan od vodećih stratega Trumpove administracije Elbridge Colby, Njemačka, koja je krajem Hladnog rata, imala 12 divizija, potpuno se razoružala nakon kraja Hladnog rata, te je sa trenutnom vojskom, koja na raspolaganju ima samo jednu diviziju, učinila samu sebe “provincijom”.
Da je međunarodni liberalni poredak, koji je uključivao i Evropsku uniju, bio moguć upravo zato što su Sjedinjene Države igrale ulogu Rima, pokazao je i u skorije vrijeme uspostavljeni limes u Ukrajini.
Sjetimo se da je upravo administracija Busha Jr, nastojeći da disciplinira odmenutu Evropu, na Samitu NATO-a u Bukureštu 2008. snažno zagovarala otvaranje NATO puta Ukrajine, upravo zato što je znala da će time unijeti razdor između Evropljana i Rusa, koji su, reagujući protiv rata u Iraku, bili napravili pravu koaliciju protiv američke hegemonije.
Evropski lideri su proteklih dana pokazali da su spremni prihvatiti i po Evropsku uniju štetan trgovinski ugovor samo da ne izgube američku podršku, u ratu u Ukrajini. Strah Evrope od ruske najezde je u proteklih deset-petnaest godina ključno sredstvo američke kontrole nad Evropom, kao što je uostalom bio i u vrijeme hladnog rata.
Nacionalizam Ludwiga Stieglera, koji je – bar u odnosu spram SAD – bio temelj evropskog suverenizma nije ni blizu popularan u Evropi, kao što je bio ranih 2000-ih, ne samo zbog rata u Ukrajini.
Osim Rusije, Evropa se plaši i same sebe, tj. Njemačke, jer odsustvo imperijalnog poretka, na čelu sa Sjedinjenim Državama, znači povratak unutrašnjoj evropskoj multipolarnosti, koja je, tokom 20. stoljeća, dovela do dva svjetska rata.
Evropska privrženost međunarodnom liberalnom poretku, ili bar njegovim ostacima, zapravo je izraz straha od povratka na ”starozavjetnu”, nacionalističku logiku u Evropi.
Paradoksalnost pozicije Washingtona u svemu tome jeste što, s jedne strane, želi zadržati vlast nad Evropom, bez čije podrške nema šanse u trgovinskom svjetskom ratu; dok, s druge strane, Trumpova administracija zahtijeva da Evropa preuzme više odbrambene brige za sebe, što bi nužno značilo više evropskog suvereniteta.
Mearsheimer kaže da će, u vezi s time, najvažnije biti hoće li Njemačka – o čemu se sve češće govori u elitnoj javnosti – krenuti u proizvodnju nuklearne bombe, kao najvišeg garanta nacionalnog suvereniteta.
U svakom slučaju, dok u evropskoj provinciji, još uvijek živimo u kakvom-takvom produžetku međunarodnog liberalnog poretka, na globalnoj sceni takvog poretka više nema.
To je “posljedica” ekonomske, a zatim i vojne moći, koju su različite države, od Kine, preko Rusije, Irana i Indije, pa sve do Brazila, stekle u protekle tri decenije. Rast etno-nacionalizma, o kojem John Stewart govori, zapravo je manifestacija moći osnaženog nacionalnog suvereniteta navedenih država, koje se ranije nisu smjele buniti protiv globalnog hegemona.
Liberalizam je, na globalnom planu, u krizi, jer je završio period, u kojem su Sjedinjene Američke Države, u vojnom i ekonomskom pogledu, bile bez takmaca.
U navedenom periodu, od 1990. do, recimo, 2017. godine – kada Washington zauzima agresivan pristup prema Kini, priznajući joj tako status konkurenta – većina država na svijetu nije ni pomišljala da uđe u borbu, na život i smrt, sa Sjedinjenim Država, recimo, uime svog nacionalnog suvereniteta.
Države, koje su to učinile, vođene raznim razlozima, prepoznate su kao rogue states ili “odmetničke države”: Sjeverna Koreja, Irak, Iran, Libija, Srbija, Kuba, itd.
Našavši se pod sankcijama ili vojnom intervencijom, navedene države su bile primjer kako će završiti svi oni, koji se ne budu povinovali međunarodnom liberalnom poretku, inauguriranom nakon raspada Sovjetskog saveza.
Uprkos određenim nedosljednostima (odnos prema Izraelu), pogrešnim potezima (invazija na Irak), itd, međunarodni liberalni poredak je bio poredak, u pravom smislu te riječi.
Ili, kako lefty Mehdi Hasan, nezadovoljan reakcijama Zapada na genocid u Gazi, prije nekoliko dana kaže: “Na Balkanu se desio genocid. I svi smo se složili da su Srbi bad guys. Niko nije išao naokolo i govorio: ‘Moramo biti i prosrpski i probosanski.’ Prihvatili smo da je Miloševićeva Srbija odmetnička država, da krši međunarodno, da čini genocid, da mora biti kažnjena…’”
Ono što Mehdi ne razumije, ili se, vođen polemičkim razlozima, pravi da ne razumije, jeste da – uz to što Srbija u SAD-u nema lobi kakav ima Izrael – svijet više nije kakav je bio 1990-ih. Liberalna ideologija nije u istoj poziciji, u kojoj je bila 90-ih, jer svijet više nije unipolaran.
Sjedinjene Države su intervenisale na Balkanu, ne samo zato što se u Srebrenici desio genocid, već i zato što su, kao jedina velesila u sistemu, mogle; i, na koncu, zato što je Dejtonski sporazum bio manifestacija moći NATO-a u svrhu njegovog proširenja na Istočnu Evropu. Znamo da su čak i tada SAD djelovale vrlo sporo, što zbog utjecaja vijetnamskog sindroma, što zbog otpora Rusije, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva. Ali, kako i Hassan poentira, ipak su djelovale.
Problem sadašnjeg trenutka je što niko nije siguran da li će SAD, u idućim godinama, u bilo kojem stepenu ostati posvećene odbrani Ukrajine: ne zaboravimo da je Trump pobijedio na izborima, uz ostalo, zahvaljujući narativu da će zaustaviti trošenje američkog novca na taj rat.
Međunarodni liberalni poredak, kakav smo poznavali, u proteklih sedam-osam godina je postao prošlost. Najveću cijenu plaćaju zasad Palestinci u Gazi.
Razmišljati u kategorijama međunarodnog liberalnog poretka, kao da se ništa nije desilo; potkopavati svaki oblik nacionalnog suvereniteta; prebacivati svu odgovornost za našu sigurnost i dalje na NATO, Sjedinjene Države, Augustusa Princepsa, itd; nastupati pred Strazburom kao “rimski građani” i baviti se, kao što apostoli rade, isključivo individualnim slobodama; – sve se to, blago govoreći, može nazvati liberalnom deluzijom.
S druge strane, stranputica je i paranoidni, ekstremni nacionalizam, kakav zagovara trenutna izraelska vlada, i kakav se i bh. narodima preporučuje (kao da je ijedan od njih nuklearna sila i kao da ima, na raspolaganju, najmoćniji lobi u Americi).
Možda se ispravna politika nalazi negdje na granici između starozavjetnog raison d'étata i novozavjetnog liberalizma: dakle, izvan dogmatskih, bezuslovnih pozicija. U svakom slučaju, izvan rigidne posvećenosti samo sopstvenim potrebama i problemima, izvan grubog ignorisanja tuđe boli. Dakle, tamo gdje starozavjetna logika odmetne u krajnost, treba je vraćati u ravnotežu pomoću novozavjetne; i obratno.
Perspektive
U spomenutom podcastu, Mearsheimer kaže da, ako uzmemo u obzir demografske trendove, Sjedinjene Države imaju daleko veće šanse da, iz trenutnog sigurnosnog natjecanja sa Kinom, izađu kao pobjednik. Za razliku od kineske populacije, koja je u padu i stari, američka populacija raste i ne stari u istoj mjeri, sve zahvaljujući migracijama (vrijedilo je vidjeti lice Tuckera Carlsona, nakon što je ovo čuo). To bi se, po Mearsheimeru, u konačnici moglo prevesti u ekonomsku i vojnu nadmoć Washingtona u odnosu na Peking.
Emmanuel Todd, koji kao i Mearsheimer ima odličan skor, kada je riječ o dugoročnim predviđanjima, iznosi potpuno suprotnu projekciju. U svojoj knjizi o ukrajinskom ratu – Poraz Zapada, Todd kaže da će doći do de-dolarizacije svjetske ekonomije, nakon čega će Sjedinjene Države doživjeti nezapamćene ekonomske i socijalne turbulencije.
Kao ljevičar i nacionalista (što kod nas zvuči kontradiktorno, ali ne i u Francuskoj), Todd vjeruje da će rat u Ukrajini završiti potpunim porazom Zapada, nakon čega će Sjedinjene Države izgubiti kredibilitet i utjecaj u Evropi, koja će se nagoditi s Rusijom: bit će to, po Toddu, jedno normalnije stanje od trenutnog.
Prirodno je da se Mearsheimer, kao američki nacionalist, nada pozitivnom ishodu za svoju domovinu, jednako kao što je prirodno da se gauche nationaliste Todd nada kraju američke hegemonije u Evropi. Zato dugoročnu projekciju i jednog i drugog treba uzeti sa skepsom; obje ih treba uzeti kao moguće.
Uzimajući u obzir da je Dejtonski sporazum jedan od preživjelih ostataka međunarodnog liberalnog poretka, bilo bi nerazumno nadati se propasti Sjedinjenih Država. Teško je očekivati – iako nije nemoguće – da bismo mi sačuvali mir, trenutni stepen nacionalnog suvereniteta i individualnih sloboda, ako bi Sjedinjene Države doživjele kolaps, a Evropa se okrenula nagodbi sa Rusijom.
U svakom slučaju, činjenica da je svijet iz unipolarnog stanja prešao u multipolarno znači da su starozavjetni rezon znatno aktuelniji od novozavjetnog. Liberalni poredak odumire. Možda vaskrsne, ako se pokaže da je Mearsheimer bio u pravu, pa se Sjedinjene Države ponovo nametnu kao hegemon. Ali duh vremena je u znaku nacionalnog suvereniteta: Staatsräson već trijumfuje širom svijeta.
Možemo se nadati da će taj nacionalizam manifestirati kao nenasilan, ali možda bismo baš tom nadom, kao što to često biva, iskazali strah i čvrstu vjeru da će taj nacionalizam vjerovatno biti ekstreman i nasilan u najvišoj mjeri. Zato je možda bolje suzdržati se od nade i sagledati nepoznato, koje zovemo budućnost, osjećajući, recimo, vedro beznađe ili nešto slično.
