Često se povodom genocida govori o mržnji, ali taj zločin se ne čini iz mržnje. Krivično pravo prepoznaje zlodjela čiji je izvršilac vođen jakim emocijama, npr. gnjevom koji mu, kako se kaže, “pomućuju razum” ili “sužava svijest”. Ali genocid, po svojoj naravi, nije takav zločin: on je zločin svijesti, zločin koji vodi misao, zločin s predumišljajem. To je zločin, čiji izvršioci uglavnom osjećaju ravnodušnost, dakle odsustvo emocija, pa čak i mržnje.
Kao što je Pretresno vijeće Suda BiH primijetilo u presudi Miloradu Trbiću (par. 796), za razliku od pojedinačnog ubistva, za izvršenje genocida je potreban visok stepen indiferentnosti prema određenom dijelu čovječanstva.
Sudije u predmetu Trbić dalje nalaze da u ubistvima koje je on počinio ne može biti govora o mržnji, jer je mržnja emocionalni odnos, dok dokazi potvrđuju da je Trbić bio posve indiferentan prema ljudima koje je ubijao.
Da bi se pobile čitave ljudske mase potrebno je ne osjećati ništa prema njima, čak ni ljutnju ili mržnju.
U prilog svom zaključku, sudsko vijeće ističe jedan znakovit detalj: Trbić je priznao da je u pojedinim slučajevima ubijao kako bi drugim egzekutorima pokazao kako se to najefikasnije radi. Dakle, ubijanje kao τέχνη, vještina, tehnika.
Mnogi od neposrednih izvršilaca su bili angažirani samo na pojedinoj od lokacija masovnih egzekucija, dok je Trbić jedan od rijetkih koji je učestvovao u skoro svim masovnim pogubljenjima. U toku nekoliko dana, kako uviđaju sudije, imao je vremena da odspava i razmisli, ali ni u jednom trenutku nije ispoljavao ni neodlučnost, ni žaljenje, ni kolebanje.
Sličnu indiferentnost su pokazivali i drugi neposredni izvršioci. Npr, pripadnici 10. diverzantskog voda, pod zapovjedništvom Franca Kosa, koji su, u jednom trenutku, napravili pauzu, kako bi, sjedeći nedaleko od gomile leševa, ručali.
Genocid je zločin, koji ne čini pojedinac, već državni, institucionalni aparat i, kao takav, on je po pravilu praćen birokratskom ravnodušnošću. Takva narav ovog zločina proizlazi iz toga što je neka vlada donijela odluku o njegovom izvršenju, a ne ovaj ili onaj pojedinac obuzet ovim ili onim osjećanjem. Vlade diskutuju, iznose argumente, a zatim dolaze do zaključaka; državni službenici provode te zaključke, vođeni birokratskom inertnošću.
Mi nesumnjivo vidimo mržnju izraelskih ministara (Smotrich, Ben Gvir, Chikli, itd.), ali pogledajmo lice onog ko zaista donosi odluke – Netanyahua: tu ne vidimo mržnju, već ravnodušnost. On čitajući mirno sa telepromptera, govori o Amalečanima, čiju je likvidaciju, veli, zapovijedio Bog u Tori.
Istu ravnodušnost vidimo na licima šefa izraelske vojske i šefa Mosada.
Istu ravnodušnost, dok govore o Gazi, vidimo i na licima drugih koji zaista donose odluke: Donalda Trumpa, Friedricha Merza, Keir Starmera, Ursule von der Leyen i svih drugih bez čije podrške izraelske vlasti ne bi mogle izgladnjivati stanovništvo Gaze.
Kako je Ben Rhodes, bivši savjetnik Baracka Obame, jučer napisao: “Da Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo obustave vojnu pomoć, a EU suspendira trgovinski sporazum s Izraelom, humanitarna pomoć bi bez smetnji počela ulaziti u Gazu.”
Sa istom ravnodušnošću, genocid u Gazi prate i uprave međunarodnih korporacija, sa sjedištima od Meksika do Kine, koje, kako nas obavještava UN-ova izvjestiteljica za Gazu Francesca Albanese, sudjeluju u ovom zločinu. Ako hoćete da razumijete zločin u Gazi, nemojte gledati u lice Smotricha i Ben-Gvira, već pogledajte lice Lesa Wexnera ili Marka Zuckerberga.
Lice većine bitnih (i nebitnih) ljudi, koji odobravaju akcije Izraela u Gazi, nije iskrivljeno mržnjom, već odiše ravnodušnošću, kao da posmatraju bilo koju nužnost, poput kruženja Zemlje oko Sunca i sl. Međutim, ako još pažljivije sagledamo stvari, zapazit ćemo jednu još čudniju stvar: zločin može biti praćen čak razumijevanjem “druge strane”.
Empatična dehumanizacija
U knjizi Jevrejski paradoks, jedan od osnivača Izraela i jedan od najvećih lidera jevrejskog naroda u dijaspori Nahum Goldmann revno kritikuje izraelske lidere, zbog rigidne politike, ili, kako on kaže, zbog toga što jednu duboku emocionalnu nesigurnost kompenziraju napadnom agresivnošću.
Izraelske političke vođe, kako dalje primjećuje Goldmann, kao i svi ekstremni nacionalisti, pretjeruju u isticanju zabrinutosti i podcrtavanju potreba vlastitog naroda, ne uzimajući ni najmanje u obzir zabrinutosti i potrebe drugih.
Goldmann, koji je bio veliki protivnik okupacije Gaze i Zapadne Obale, te zagovornik dvodržavnog rješenja, koje bi uključivalo priznanje Palestine, – piše dalje da će izraelski čelnici, ako žele uraditi nešto dobro za svoju domovinu, morati prevazići taj egocentrizam, koji je ishod dvomilenijumskog progona i osjećaja inferiornosti.
Morat će, veli ovaj osnivač jevrejske države, naučiti da niko nije uvijek u pravu, da apsolutne situacije ne postoje i da apsolutna rješenja nisu dostižna.
Jer ako se nastave, kaže Goldmann, oslanjati isključivo na vojnu silu, te nastave biti uvjereni da su njihova prava važnija od prava Arapa, neće učiniti Izrael sigurnim, već će samo oslabiti svoju poziciju u očima svijeta.
Međutim, na jednom mjestu, Goldmann navodi primjer jednog izraelskog političara, koji je imao razumijevanja za Arape. I to nije bilo ko, već sam David Ben-Gurion.
U jednom razgovoru iz 1956, Ben-Gurion je Goldmannu kazao: “Ne razumijem tvoj optimizam. Zašto bi Arapi prihvatili mir? Da sam ja arapski lider, nikada ne bih prihvatio sporazum s Izraelom. To je prirodno: uzeli smo njihovu zemlju. Naravno, nju je nama Bog obećao, ali šta se to njih tiče? Naš Bog nije njihov. Mi potičemo iz Izraela, istina, ali šta to njima znači?”
”Postoji antisemitizam”, kazao je dalje Ben-Gurion, “nacisti, Hitler, Auschwitz, ali zar je to krivica Arapa? Oni vide samo jednu stvar: mi smo došli ovdje i ukrali im zemlju. Zašto bi oni to prihvatili? Možda će zaboraviti za generaciju-dvije, ali sada nema šanse. Zato je jednostavno: moramo ostati jaki i zadržati moćnu vojsku. U tome je sva naša politika. Ako ne bude toga, Arapi će nas zbrisati s lica zemlje.” (The Jewish Paradox, London, 1978, str. 99)
Dakle, ne samo da ne vidimo ljutnju, mržnju, gnjev, već, naprotiv, razumijevanje Drugog, saosjećanje, empatiju. Ali, ako bolje pogledamo, vidjećemo da je sve to ipak patvoreno.
Istina, Ben-Gurion se zaista ne ljuti na Arape, ne iskazuje mržnju, nije obuzet gnjevom. Međutim, njegov argument jeste dehumanizacijski, jer, iako razumije Drugog, on odriče sposobnost tom arapsko-palestinskom Drugom da razumije njega, da razumije Izrael.
“Ja razumijem Palestince, ali oni nas ne razumiju, niti mogu. I imaju pravo u tome”, rekao bi Ben-Gurion da lakše savlada svoje jevrejske neistomišljenike, poput Goldmanna, koji su zahtijevali kompromis i mir kroz dvodržavno rješenje.
Jedini problem sa ovim soficistiranim argumentom prvog izraelskog premijera jeste što ga je stvarnost demantovala.
Naime, nakon Ben-Gurionove smrti, Izrael je zaključio mirovne sporazume sa Egiptom, Jordanom, pa čak i sa Palestinskom samoupravom, u Oslu 1993. Dakle, Palestinci su, kako je vjerovao Goldmann, spremni prihvatiti djelimičnu nepravdu i priznati Izrael u “izvornim” granicama iz 1948.
Za Goldmanna, osnivanje Izraela jeste bila djelimična nepravda prema Palestincima, ali djelimična pravda za narod bez države koji je preživio Holokaust; i on je do kraja vjerovao u dvodržavno rješenje, znajući da je samo ono (djelimična) pravda za sve.
Nakon što je francuska vlada hrabro i pravedno odlučila da će priznati Palestinu u tim granicama, iz 1948, izraelske vlasti su, ostajući do kraja vjerne nepravdi, osudile postupak Pariza, vodeći se, u osnovi, istom logikom kao i Ben-Gurion.
“Palestinci ne traže državu uz Izrael; oni traže državu umjesto Izraela”, napisao je Netanyahu u svojoj reakciji na odluku Francuza. Dakle, nije rekao da Hamas ne prihvata kompromis, već Palestinci. Oni navodno nemaju moć razumijevanja Drugog. “S pravom”, dodao bi Ben-Gurion, “jer to je njihova zemlja”, itd.
Prije nekoliko dana, Washington Post je podsjetio na Netanyahuovu izjavu da će “uraditi ono što je Ben-Gurion uradio… Begin nije napravio velike stvari [the big stuff], Ben-Gurion jeste”.
Netanyahu neće javno reći, kao što uostalom to nije radio ni Ben-Gurion, da razumije palestinsku perspektivu, “mi smo došli ovdje i ukrali im zemlju”, itd. Ali, uzmemo li u obzir njegovu ravnodušnost udruženu sa isticanjem navodne nemoći Palestianca da priznaju Izrael, Netanyahu vjerovatno, iza zatvorenih vrata, miroljubivim sagovornicima govori isto: Mir je nemoguć, jer su Palestinci zakonski i moralno u pravu, ili bar osjećaju da jesu, itd.
Goldmann veli da je i sam Ben-Gurion, uprkos ovoj empatičnoj dehumanizaciji Palestinaca, bio svjestan da Izrael ne može dugoročno opstati bez mirovih sporazuma: vojna nadmoć i moćnijih država od Izraela je nestajala, a države su opstajale ako nisu ovisile samo o njoj.
Ben-Gurion je, veli Goldmann, čak priznao da je, pošto ne vjeruje u kompromis, samo 50% siguran u dugoročni opstanak jevrejske države. Na Goldmannovo pitanje – kako spava s tim saznanjem, Ben-Gurion je odgovorio: “Ko kaže da spavam?”
Gradeći siguran krov
S obzirom da ni mirovni sporazumi, ni vojna nadmoć ne garantuju stopostotni opstanak, niti apsolutnu sigurnost, pitamo – šta je garantuje; i u odgovoru na to pitanje, odnosno u razumijevanju zločinačke logike trenutnih izraelskih vlasti, možda nam od koristi može biti od koristi jedna Euripidova tragedija – Heraklova djeca.
Radnja počinje tako što Jolaj, Heraklov sinovac, dovodi Heraklovu siročad u Atenu, sklanjajući ih od mikenskog kralja Euristeja, koji ih, budući neprijateljem njihovog oca, želi pogubiti.
Saznavši gdje su Heraklova djeca, Euristej postavlja ultimatum atenskom kralju Demofontu: ili će ih Atena predati ili će se morati suočiti sa mikenskom vojskom.
Atenski kralj, na kraju, odbija da ih preda, jer mu zakoni nalaži da ne smije izručiti ἱκτῆρες, tražioce azila, izbjeglice; ili, kako prevodi Koloman Rac, pribjegare. Dakle, ljude bez doma i domovine, koji lutaju tražeći pribježište.
Atenjani čak uspijevaju da savladaju vojsku Euristeja, pokazujući mu da nije svemoćan.
Heraklova majka, čiju je unučad Euristej progonio (želeći da ih ubije), veli mu, sada već nemoćnom i zatočenom:
Dođe l’ Pravda s vremenom?
De prije svega glavom skreni ovamo,
U lice daj dušmane svoje pogledaj!
Sad drugi tobom vlada, vladar nijesi već.
(Heraklova djeca, Beograd, 2018, str. 56)
Dakle, pravda se otkriva kao vlast žrtve nad progoniteljem: žrtva mu pljulje u lice, pokazujući mu novostečenu moć i ukazujući mu na njegovu izgubljenu moć.
U svom završnom obraćanju Euristej otkriva zašto se upustio u zločinački poduhvat, htijući da pobije Heraklovu djecu:
On najprije podsjeća da mu je Heraklo rođak, kojeg, uprkos zavadi, i dalje cijeni.
Već junak pravi; makar bio dušman moj,
Njeg hvalit ja ću, – valjan bješe čovjek on.
(str. 58)
Ali istina je da su, dok je Herakle bio živ, postali neprijatelji i Euristej je, u saradnji s bogovima, nanio mnoge patnje svom rođaku, prije nego što je ovaj umro, zbog čega je počeo strahovati od moguće osvete njegove djece.
A kada njega nesta, a ja svijestan bjeh,
