Američka vlada, izraelski lobi u Americi i izraelska vlada se, u sadejstvu (kao uslovu sine qua non), ponašaju kao bezobzirni posjednici, koji prisvajaju nekretninu zvanu Gaza, pribjegavajući svemu, čak i genocidnom nasilju; spremni su na sve samo da ostvare svoj naum. Nikakav moralni, ni reputacijski obzir ih ne može zaustaviti.
Piše: Haris Imamović
U nizu izjava, koje su prethodile intenziviranom izgladnjivanju Gaze, američki predsjednik Donald Trump je za ovu palestinsku enklavu kazao da je nekretnina ili, kako Amerikanci kažu, real estate.
Sjetimo se i njegovog Riviera plana, po kojem će Gaza, nakon što njeno trenutno stanovništvo bude odstranjeno, biti obnovljena tako da će zasjeniti luksuzne prijestolnice u zaljevskim zemljama.
“Zamislite”, kazao je Trump, “Gazu kao veliko zemljište za nekretnine, Sjedinjene Države će ga posjedovati, a mi ćemo ga polako – postepeno, ne žurimo – razvijati.”
Nije zgoreg primijetiti da je glavni pregovarač aktuelne administracije zadužen za Gazu – Steve Witkoff, koji se, prije nedavnog ulaska u politiku, bavio izgradnjom nekretnina na Manhattanu (čak uspješnije nego sam Trump).
Da bismo razumjeli logiku, kojom se vodi trenutna američka vlada, kao i izraelski lobi u Sjedinjenim Državama, možda je korisno podsjetiti na jednu epizodu iz prve i najčuvenije Trumpove knjige: The Art of the Deal, u kojoj se najviše govori o nekretninama.
Na jednom mjestu, Trump piše o svojoj borbi sa stanarima, u jednoj staroj, oronuloj zgradi na Manhattanu, koju je kupio, kako bi je srušio i na njenom mjestu (nedaleko od Central Parka) napravio novu, veću, ljepšu.
Trump piše kako je lako iz zgrade iselio zakonom nezaštićene stanare. “Ali da bih iselio”, veli dalje, “zaštićene stanare, morao sam da se držim strogo određenih pravila, mada ne postoje pravila koja su nepremostiva.” (Umijeće pregovaranja, Beograd, 2017, str. 168)
Trump se na istom mjestu žali kako je teško, bar u to vrijeme, 1987, iseliti stanare, koji su bili zaštićeni zakonima iz vremena New Deala. Ali odmah dodaje da su neki bezobzirni vlasnici nekretnina nalazili djelotvorne načine da zaobiđu pravila.
“Izgleda”, veli Trump, “da nije bio problem iseliti stanare ako ti ne smeta da budeš loš momak poput mnogih stanodavaca. Kad bi kupili zgradu iz koje su nameravali da isele stanare, angažovali su za to firme kojima je bilo teško ući u trag.”
”Zatim bi te firme”, piše dalje američki predsjednik, “angažovale siledžije koje su dolazile s čekićima i pajserima i razbijale bojlere, razvaljivale stepenište i pravile poplavu time što su bušile cevi. U prazne stanove su useljavali lopove, narkomane i prostitutke kako bi uznemiravali ostale stanare.”
Stanari bi, na kraju, popustili i odselili, a veleposjednici bi rušili zgrade i na njihovim lokacijama zgradili nove.
Navedena logika nam možda može pomoći da razumijemo bezobzirnu logiku, koja stoji iza Trumpovih današnjih izjava o Gazi kao beautiful piece of real estate i, u konačnici, zamisli o Gaza Rivieri, što će biti izgrađena pošto palestinski “stanari”, pod nasilnim pritiskom, budu uklonjeni.
Trump u The Art of the Deal veli da se on, 1981, nije usudio da pribjegne opisanoj, djelotvornoj strategiji iseljavanja.
”Ne bih se”, piše on dalje, “bavio takvim stvarima iz moralnih razloga, ali ni iz praktičnih. Ja dižem zgrade koje nose moje ime i moram da pazim na reputaciju.” (str. 168, podvlačenje H. I.).
Možda je Trump 1981. bio ograničen moralnim i reputacijskim obzirima, ali to više sigurno nije slučaj. Svijet nije ono što je bio 1981. i, još važnije, Gaza, uprkos navedenoj sličnosti, ipak nije Manhattan.
Gaza nije čak ni Zapadna obala, gdje siledžije svakodnevno s čekićima i pajserima nasrću na palestinsku imovinu i gdje, kako bi Trump rekao, dolaze “lopovi, narkomani i prostitutke kako bi uznemiravali stanare.” U Gazi je na djelu mnogo gore nasilje.
Gaza jeste u Trumpovim očima nekretnina, koju treba prisvojiti po svaku cijenu, ali stepen nasilja, koji se koristi u tu svrhu je supstancijalno drugačiji: ono što je u The Art of Deal opisano kao harassment, uznemiravanje stanara, u Gazi je sada izvedeno na najviši stepen, na stepen genocida.
Trenutna američka vlada, pod vođstvom Trumpa, daje bezuslovnu podršku totalnom uništenju nekretnine poznate kao Gaza i uklanjanju njenih stanara, kroz izgladnjivanje s predumišljajem i najavljenu deportaciju onih koji prežive.
U razmatranju tekućeg genocida u Gazi, zapadna javnost (naviknuta na Mindhunter i Dahmera) previše pažnje poklanja teatralnim psihopatama, poput izraelskog ministra finansija Smotricha, ministra unutrašnje sigurnosti Ben-Gvira i drugim siledžijama “s čekićima i pajserima”.
Čini se ipak da je to distrakcija, jer pravi donosioci odluka su američka vlada i izraelski lobi u Americi, zatim njemačka i britanska vlada, uz izraelski lobi u Evropi. Svi su oni ravnodušni, čak znatno više od onih neimenovanih, bezobzirnih, na sve spremnih vlasnika nebodera na Manhattanu o kojima govori Trump u svojoj knjizi.
Šta bi bili Smotrich i Ben-Gvir, pa i sam Netanyahu, bez bezuslovne podrške krupnog, neograničenog kapitala? Šta bi bili bez AIPAC-a i drugih dijelova Lobija? Bez Ruperta Murdocha i Miriam Adelson? Šta bi izraelska vlada bila bez podrške američke vlade, koju neskriveno kontroliše donatorska klasa (što je jedan od učinaka trodecenijske vladavine neoliberalne ekonomije)? Šta bi bila izraelska vojska bez američkog, britanskog i njemačkog oružja?
Bila bi nenaoružana, ili bar za svoje ambicije nedovoljno naoružana, šarolika skupina psihopata: od posve ravnodušnih, hladnokrvnih kakav je Netanyahu, komandant IDF-a Eyal Zamir i šef Mosada David Barnea, do uzavrelih tipova à la Smotrich, Ben-Gvir, Eliyahu, Chikli, itd.
Zapravo, bez bezuslovne podrške Zapada, takvi fenomeni se ne bi ni našli u izraelskoj vladi, ili bi se bar ponašali drugačije, obazrivije, odgovornije.
Naime, bilo je i fanatičnijih tipova od navedenih na čelu izraelske vlade (npr. Menachem Begin) koji nisu uradili ovo što se sad radi u Gazi. Ne zato što nisu htjeli, već nisu mogli. Ergo, bilo koje emocionalno stanje, bez moći, ne objašnjava ništa. Nenaoružani i naoružani fanatik nemaju kao zajedničku osobinu ništa bitno.
Historija američko-izraelskih odnosa pokazuje da su brojni američki predsjednici vršili djelotovoran pritisak, koji je obuzdavao izraelske vlade. Primjera radi, Izraelci su okupirali Gazu (i Sinaj) 1957, ali su se povukli, suočivši se s prijetnjom Eisenhowerove vlade da će biti sankcionisani. Na sličan način je Bush Stariji tokom svog mandata zaustavio ekspanziju nelegalnih naselja na Zapadnoj obali.
Nešto se promijenilo već u doba čuvene Clintonove ljutnje, nakon jednog sastanka s Netanyahuom 1996: Who the fuck does he think he is? Who’s the fucking superpower here?
Kada je ranije spomenuti Steve Witkoff, u januaru ove godine, uoči Trumpove inauguracije, prinudio izraelsku vladu na primirje, činilo se da bi Gaza mogla izbjeći svoju trenutnu sudbinu. Međutim, kasniji razvoj događaja je pokazao da Trumpova administracija, kao i Bidenova, nema volju ili moć (što je, kako zapaža Nietzsche, isto) da ograniči postupke izraelske vlade. Klasično vrijeme Amerike je prošlo, možda i bespovratno: najveću cijenu toga zasad plaćaju Palestinci.
Američka vlada, izraelski lobi u Americi i izraelska vlada se, u sadejstvu (kao uslovu sine qua non), ponašaju kao bezobzirni posjednici, koji prisvajaju nekretninu zvanu Gaza, pribjegavajući svemu, čak i genocidnom nasilju; spremni su na sve samo da ostvare svoj naum. Nikakav moralni, ni reputacijski obzir ih ne može zaustaviti.
Njihovoj moći rampu može postaviti samo druga moć, također spremna na sve; a takve, pod nebesima, zasad nema, ili je ne vidimo. Možda se neočekivano manifestuje, npr. u vidu nasilnih antivladinih protesta u Americi, Britaniji, itd; ili nečeg sličnog. Do jučer je izgledalo nemoguće da Zohran Mamdani postane gradonačelnik New Yorka. Ili, kako veli jedan antički dramski pisac: uglavnom se zbiva ono što je nemoguće. Nepredvidivost historijskog kretanja nas podsjeća da nada nije uvijek nerazumna.
