Piše: Rasim Ljajić
U maju ove godine, prvi put poslije nekoliko decenija, učenici iz Istanbula i drugih turskih gradova u okviru školskih ekskurzija posjetili su istočni dio zemlje, pretežno naseljen kurdskim stanovništvom. I za domaćine i za goste bio je to svojevrstan šok.
Prvi nisu navikli da im dolazi bilo ko iz unutrašnjosti zemlje, a naročito ne školske ekskurzije. Drugi su bili iznenađeni ljubaznošću i gostoprimstvom domaćina, ali i činjenicom da se oko njih svuda govori kurdski jezik. Domaćini su očito bili željni gostiju i turista od kojih se konačno može nešto i zaraditi, dok su učenici prvi put imali priliku da posjete dio vlastite zemlje o kojem su im roditelji govorili kao o „opasnom području“.
Priča druga.
Donedavno su poslanici prokurdske DEM partije, političke nasljednice HDP-a, u turskom parlamentu uglavnom komunicirali međusobno. Često su bili izolovani, bez značajnije političke, pa čak i uobičajene ljudske komunikacije s kolegama iz drugih stranaka. I jedni i drugi smatrali su da bi im približavanje onoj drugoj strani moglo politički štetiti.
To dovoljno govori o stepenu međusobnog antagonizma i animoziteta.
A onda se jučer dogodilo nešto što s pravom može biti nazvano političkim zemljotresom.
Istina, nije se dogodilo kao grom iz vedra neba, već kao rezultat više tajnih, a manje javnih pregovora između zvanične Ankare, s jedne, i kurdskih predstavnika, s druge strane. Razgovori, u koje je bio uključen i osnivač PKK Abdullah Öcalan, koji se već 27 godina nalazi u zatvoru, trajali su pune dvije godine.
Jučer su dobili epilog.
Turski parlament je 10. augusta, sa čak 468 glasova, usvojio zakon kojim se otvara put razoružavanju pripadnika Radničke partije Kurdistana (PKK), njihovom povratku iz planina i zatvora i reintegraciji u tursko društvo.
Poslije više od četiri decenije sukoba, desetina hiljada mrtvih, stotina hiljada raseljenih i generacija Turaka i Kurda koje su odrasle uz nasilje, Ankara i kurdski pokret prvi put imaju zakonski okvir koji bi mogao omogućiti da se jedan od najdužih sukoba savremene Evrope završi političkim putem.
Kolokvijalno nazvan „Zakonom o amnestiji“, novi propis predviđa izlazak iz zatvora oko 4.000 kurdskih osuđenika, kao i odustajanje od procesuiranja svih onih koji u roku od šest mjeseci predaju oružje. Nakon tog perioda analizirat će se efekti primjene zakona i odlučivati o narednim političkim koracima.
Važno je naglasiti da se amnestija ne odnosi na osuđenike koji izdržavaju doživotne zatvorske kazne.
Za sada.
S obzirom na to da je riječ o velikom političkom iskoraku i još većim očekivanjima, nije mali broj onih koji sa skepsom gledaju na krajnji rezultat. To je razumljivo ako se ima u vidu da su svi slični pokušaji u prošlosti završavali neuspjehom.
Zvanična Ankara dugo je vjerovala da će snagom države i brojčanom nadmoći uspjeti asimilirati kurdsku zajednicu. Kurdski pokret smatrao je da je jedini adekvatan odgovor na takvu politiku oružana pobuna.
Turska je u jednom trenutku povjerovala da će ekonomski razvoj olakšati rješavanje kurdskog pitanja, dok su Kurdi vjerovali da će stalnim pobunama dovoljno oslabiti ekonomiju države da je primoraju na političke ustupke.
Turska je pokušavala sigurnosni problem riješiti bez političkog dogovora, a Kurdi su politički problem pokušavali riješiti vojnim sredstvima.
Zapad je decenijama kritikovao Tursku zbog odnosa prema Kurdima, što je u dijelu kurdskog pokreta dodatno hranilo uvjerenje da „put Turske prema Briselu vodi preko Dijarbakıra“.
Sve zajedno bile su to velike zablude.
Niti je Turska mogla asimilirati Kurde, niti su Kurdi mogli pobijediti i podijeliti Tursku.
Jučerašnji sporazum zato je prije svega čin oslobađanja od tih zabluda i pokušaj da se zatvori jedno dugo i krvavo poglavlje turske historije.
Sukob turske države i PKK traje od 1984. godine. Za više od četiri decenije poginulo je preko 40.000 ljudi.
Ginuli su turski vojnici i policajci, pripadnici PKK, ali i hiljade civila. Čitava područja jugoistočne Turske godinama su živjela između vanrednih mjera, vojnih operacija, terorističkih napada, hapšenja i straha.
Država nije uspjela vojno ukloniti kurdsko pitanje.
PKK nije uspio oružjem ostvariti svoje političke ciljeve.
Poslije više od četrdeset godina obje strane dolaze do zaključka do kojeg se u sličnim sukobima uglavnom dolazi tek poslije mnogo prolivene krvi: ono što nije riješeno ratom, morat će biti riješeno politikom.
Najveća neposredna korist ovog sporazuma zato nije ni politička ni ekonomska.
Najvažnije je da ljudi više neće ginuti.
Druga velika posljedica sporazuma jeste početak mnogo ozbiljnije integracije Kurda u politički i društveni sistem Turske.
Kurdi nisu mala manjina na periferiji države. Riječ je o milionima građana Turske, prisutnim ne samo na jugoistoku zemlje nego i u Istanbulu, Ankari, Izmiru i praktično svim velikim turskim gradovima.
Zbog toga kurdsko pitanje nikada nije moglo biti riješeno samo sigurnosnim sredstvima.
Sada se otvara mogućnost za promjenu paradigme: da se kurdski politički zahtjevi iz planina definitivno presele u parlament, institucije, političke partije i demokratsku utakmicu.
To će istovremeno biti i najveći test ovog sporazuma.
Jer razoružavanje PKK može predstavljati kraj oružanog sukoba, ali tek političke reforme mogu označiti početak trajnog mira.
Možda je još značajnija promjena koja se dogodila unutar samog kurdskog pokreta.
Kurdi danas žive prije svega u četiri države: Turskoj, Iraku, Iranu i Siriji. Decenijama je nad njihovom politikom lebdjela ideja stvaranja jedinstvenog Kurdistana.
Realnost Bliskog istoka pokazala je koliko je ostvarenje takvog maksimalističkog cilja teško, ako ne i nemoguće.
Iračko iskustvo pokazalo je da je moguće ostvariti veoma visok stepen autonomije bez rušenja međunarodno priznatih granica. Sirijski Kurdi također pokušavaju svoja prava institucionalizirati unutar budućeg uređenja Sirije.
Sada se nešto slično, iako u potpuno drugačijem ustavnom i političkom modelu, događa i u Turskoj.
To može predstavljati početak mnogo šire promjene kurdske politike: od borbe za jednu kurdsku državu prema borbi za što veća kolektivna, kulturna i politička prava Kurda u državama u kojima već žive.
Drugim riječima:manje mijenjanja granica, više mijenjanja položaja ljudi unutar tih granica.
Ako taj koncept prevlada, posljedice će daleko prevazići Tursku.
Zbog toga nije pretjerano reći da bi 10. august mogao postati jedan od važnijih datuma novije turske političke historije.
Posebno je značajno što zakon nije prošao tijesnom većinom vladajuće koalicije.
Za njega je glasala ogromna većina parlamenta.
Time je proces dobio nešto što prethodni pokušaji rješavanja kurdskog pitanja nisu imali u dovoljnoj mjeri-širok politički legitimitet.
Još je zanimljivije što je jedan od ključnih podsticaja procesu došao upravo iz turskog nacionalističkog političkog bloka.
Ideju je prvi javno lansirao, ili možda preciznije,testirao, predsjednik MHP-a Devlet Bahçeli, do tada jedan od najtvrđih protivnika bilo kakvog dogovora s PKK i Öcalanom. Njegov tadašnji istup izazvao je gotovo nevjericu u turskoj političkoj javnosti.
Time je Erdoğanu znatno olakšan posao: teško je vlast optužiti za izdaju nacionalnih interesa ako proces podržava čovjek i politički blok koji su decenijama bili sinonim za tvrdi turski nacionalizam.
Ali ovo je tek početak.










