Tek što je mađarsko-izraelski satiričar Ephraim Kishon u humoresci Bečki valcer s titulama sletio na bečki aerodrom, razglas ga je već unaprijedio. Najprije je bio profesor, zatim doktor, pa profesor doktor. U odboru za doček čekali su ga dvorski, trgovački i drugi savjetnici, a kada jednog stvarnog profesora oslovi samo kao profesora, Kishon saznaje da mu pripada čitav niz zvanja. Nakon nekoliko dana i sam postaje osjetljiv prema svakome ko mu uskrati izmišljeni akademski čin. Titula koju je ismijavao počinje mu nedostajati.
Bosanskohercegovačkoj politici za tu priču nije potrebna bečka scenografija. Dovoljno je otvoriti predizborne plakate, stranačka saopćenja i profile političara. Pred građane više ne izlaze samo Denis Bećirović ili Faruk Kapidžić, nego dr. Denis Bećirović i Faruk Kapidžić, dia. Oko njih su profesori doktori, akademici, primarijusi, generali, magistri i inženjeri, ponekad složeni u niz koji više podsjeća na inventar kadrovske službe nego na predstavljanje kandidata.
Nesporno je jesu li ta zvanja zaista stečena, pa čak ni jesu li stečena na ispravan način. Pitanje je jesu li akademske titule vrijedno oružje političke borbe.
Titula kao politički argument
Na službenim kandidatskim listama CIK-a nisu stajali „dr. Denis Bećirović“ ni „prof. dr. Mirsad Hadžikadić“. Bili su Denis Bećirović i Mirsad Hadžikadić, isto kao Bakir Izetbegović, Borjana Krišto ili Željko Komšić. Na listama su kandidati, bez titula. Politički marketing je prezasićen njima.
Na glasačkom listiću kandidat je običan građanin koji traži povjerenje drugih. U kampanji, međutim, pretvara se u nosioca statusa koji bi trebao sugerirati veću stručnost, pouzdaniju procjenu i da je politička ambicija logičan nastavak njegove akademske biografije. Titula je zgodna prečica: doktor zna, profesor razumije i naučit će, inženjer gradi, general zapovijeda.
Titula može povećati očekivanja, ali ne može proizvesti političku kompetenciju tamo gdje rezultata nema.
Primjeri su različiti. Faruk Kapidžić je oznaku dia (diplomirani inženjer arhitekture) ugradio u vlastiti javni identitet. Platforma za progres Mirsada Hadžikadića dosljedno predstavlja kao prof. dr., pa profesura postaje dio političkog obećanja o znanju kao alternativi postojećim elitama. U saopćenjima Predsjedništva BiH Denis Bećirović gotovo rutinski je „dr. Denis Bećirović“, Denis Zvizdić „dr. Denis Zvizdić“, Dragan Čović „dr.“ ili „akademik“, Ramo Isak, „dr.sc.”, Nenad Stevandić „dr“, a Jelena Trivić „prof. dr.“.
Titula je naročito korisna kada politički rezultat nije lako pokazati. Za birače, titule često djeluju kao jednostavan signal povjerenja ili stručnosti tamo gdje drugi dokazi nedostaju. Takva percepcija može uticati na izborne odluke, jer kandidati s titulom odaju utisak da su kvalifikovaniji ili, u najmanju ruku, ozbiljniji od svojih protivnika.
Historičar u državničkoj ulozi
Denis Bećirović je zato možda najbolji test ove pojave. Iza njegovog „dr.“ zaista postoji akademska biografija. Doktorirao je historijske nauke, predavao na univerzitetu i objavljivao knjige i radove o državnosti Bosne i Hercegovine, ZAVNOBiH-u, velikosrpskoj politici, genocidu u Srebrenici i položaju vjerskih zajednica.
Ali postojanje akademskog opusa nije isto što i njegova izuzetnost. Još manje je potvrda političke sposobnosti. Objavljivanje naučnog rada samo po sebi nije dokaz originalnog naučnog doprinosa: dio akademske produkcije može biti pretežno deskriptivnog ili kompilacijskog karaktera, sistematizirati već poznate činjenice i postojeću literaturu, a da pritom malo pomjeri granice historiografskog znanja. Upravo bi prema tom strožem kriteriju trebalo vrednovati i Bećirovićev opus: prema novoj građi, novoj interpretaciji, metodološkom doprinosu i utjecaju na kasnija istraživanja, a ne prema broju objavljenih naslova.
