Međutim, dok se međunarodne okolnosti mijenjaju, stranke koje se nazivaju probosanskim i uglavnom imaju sjedište u Sarajevu, djeluju kao da još pokušavaju shvatiti šta se zapravo događa.
Posljednjih nekoliko mjeseci politička scena u Bosni i Hercegovini prolazi kroz možda najdublju geopolitičku i institucionalnu promjenu još od završetka rata.
Međutim, dok se međunarodne okolnosti mijenjaju, stranke koje se nazivaju probosanskim i uglavnom imaju sjedište u Sarajevu, djeluju kao da još pokušavaju shvatiti šta se zapravo događa.
Iako je sama sintagma "probosanska" ili "bošnjačka politika" široka i često nezahvalna za generalizaciju, ona se prije svega odnosi na političke stranke i aktere koji dominantno političku podršku traže među bošnjačkim biračima. Upravo taj politički blok danas ostavlja utisak dezorijentisanosti, defanzive i odsustva jasne strategije.
Dolazak nove američke administracije otvorio je potpuno novu fazu odnosa prema Bosni i Hercegovini. Signali iz Vašingtona više nisu isti kao prije nekoliko godina. Govori se o smanjenju direktnog međunarodnog intervencionizma, ulozi domaćih aktera i postepenom smanjivanju političkog značaja Ureda visokog predstavnika.
U takvim okolnostima, ostavka Christiana Schmidta predstavlja mnogo više od personalne promjene. Ona simbolizira mogući kraj jedne ere u kojoj je značajan dio probosanskih stranaka ključne političke i institucionalne bitke vodio oslanjajući se na međunarodnu intervenciju.
Istovremeno, ukidanje američkih sankcija Miloradu Dodiku, kao i sve vidljiviji pokušaji Washingtona da drugačije posmatra odnose u BiH, otvorili su pitanje da li se balans moći na terenu mijenja mnogo brže nego što su to probosanske stranke očekivale.
Upravo zato danas nije teško steći utisak da SNSD i HDZ ovu fazu dočekuju politički spremniji i organizovaniji. Za razliku od probosanskog političkog bloka, koji djeluje rastrzano i fokusirano na unutrašnje sukobe.
Gdje je ta strategija?
Tu odgovornost primarno snosi Trojka, kao koalicija stranaka u vlasti, koje su rastrgane u dinamici vanjske i unutrašnje politike. Na vanjskom planu predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović i ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković djeluju kao da kaskaju za procesima koji ih prestižu te da se previše oslanjaju na šablonsku politiku Evropske unije. Posljednji primjer je ostavka Christiana Schmidta.
Na unutrašnjem planu sve bitke koje se vode u konačnici za cilj gledaju izbore i rezultat narednih izbora, a ne toliko strategiju kako BiH što bolje pozicionirati u novim okolnostima.
Bećirović gotovo potpuno izbjegava direktno uključivanje u domaće političke teme, poput naprimjer disbalansa broja Bošnjaka na rukovodećim pozicijama u državnim institucijama. Za njegove kritičare to je pokušaj pozicioniranja iznad političkog blata, dok drugi smatraju da se radi o svojevrsnoj političkoj izolaciji od problema koji direktno oblikuju odnose unutar zemlje.
Jedina strategija pojedinih stranaka, koja se može naslutiti je da smatraju kako upravo izbjegavanje konflikta i spuštanje tenzija jeste strategija te da računaju na dugoročno slabljenje Dodikove pozicije.
Istovremeno, probosanske stranke djeluju nesposobno da definišu čak i minimalni zajednički imenitelj. Umjesto usaglašavanja crvenih linija kada je riječ o državnim institucijama, ustavnom poretku ili međunarodnom pozicioniranju BiH, fokus političkog Sarajeva već mjesecima ostaje na međusobnim optužbama, obračunima i borbi za kratkoročne političke poene.
To otvara možda i ključno pitanje narednog perioda, kako će se ta politika postaviti u trenutku kada međunarodna zajednica počne sve otvorenije prebacivati odgovornost na domaće aktere?
Jer, ukoliko novi visoki predstavnik zaista bude imao znatno manju političku ulogu nego njegovi prethodnici, a Washington nastavi insistirati na tome da domaći akteri preuzimaju sve političke procese pa i one koji se godinama guraju pod tepih, poput Izbornog zakona, državne imovine i slično, probosanske stranke bi se po prvi put nakon dugo vremena mogle naći u situaciji da bez međunarodnog političkog oslonca same definišu strategiju političke borbe.
A upravo tu, barem za sada, djeluju najmanje spremno.
