Profesor Vedran Džihić, predavač na Univerzitetu u Beču i viši istraživač austrijskog Instituta za međunarodnu politiku, kazao je za N1 kako je "očigledno da je transatlantski odnos, ta veza koja je bila postojana od Daytona na ovamo, između Evrope i Amerike pukla". On je istakao kako do "pucanja" nije došlo zbog Bosne i Hercegovine, nego zbog raznoraznih globalnih prevrtanja i da je "sasvim jasno da se Amerika kreće u jednom potpuno drugom pravcu nego većina evropskih zemalja".
Profesore, jučer se vodila velika rasprava o Bosni i Hercegovini u Vijeću sigurnosti UN-a, posljednji put se obratio Christian Schmidt, a SAD su najavile novu politiku prema Balkanu kako gledate na ovu sjednicu i na poruke međunarodnih aktera?
Prije svega, ima tu nekoliko paradoksalnih momenata. S jedne strane smo čuli za njih i pratili smo nekoliko sedmica u diplomatskim kuloarima očigledan pritisak SAD-a na Christiana Schmidta iz, ja bih rekao, očito pragmatičnih, transakcionalnih razloga, zbog ekonomskog i donekle privatnog interesa SAD-a i najužeg kruga ljudi oko Donalda Trumpa. Znači, s jedne strane imamo pritisak koji se odvijao po raznoraznim kanalima, a sa druge strane imamo jučerašnju izjavu američke ambasadorice pri Ujedinjenim nacijama koja ponavlja da u principu se američka politika ne mijenja, da je ipak Dejton, uključujući tu i Ustavni sud, da su krucijalni momenat u tom nekom postdejtonskom mirovnom okruženju, a nagovještava promjenu mandata koju, naravno, SAD ne mogu da isporuče bez konsenzusa u Vijeću za implementiranje mira (PIC). I sad tu dolazimo do krucijalnog momenta. Očigledno je da je transatlantski odnos, ta veza koja je bila postojana od Daytona na ovamo, između Evrope i Amerike pukla. Ne pukla zbog BiH, nego zbog raznoraznih globalnih prevrtanja i sasvim je jasno da se na neki način tu Amerika kreće u jednom potpuno drugom pravcu nego većina evropskih zemalja. Sad, Amerikanci imaju veliki uticaj, ali i Evropljani, naravno, koji sjede u Vijeću za implementiranje mira i imaju šta da kažu, i trebali bi da imaju šta da kažu, imaju možda drugačije razmišljanje o svemu tome. Tako da ja bih ocijenio da je tu američka vanjska politika po ovom pitanju nedorečena, da još nemamo finalnu odluku i da u ovom momentu možemo očekivati da će sljedećih nekoliko sedmica da bude dosta i previranja i borbi između Brisela, između Berlina, Pariza i Vašingtona da bi se našao neki zajednički način, neki zajednički ključ kako i šta da urade u BiH. Na ovakav način imamo disonantne glasove i tu nastaje jedan vakuum koji u ovom momentu očigledno niko ne može da popuni.
Kako ste vi doživjeli izjavu američke ambasadorice koja je rekla da će novi visoki predstavnik imati ograničene ovlasti i da će domaći političari zapravo morati sami donositi odluke?
Očigledno da Amerika, ili Trumpova administracija, da budemo precizniji, nije bila zadovoljna mandatom Christiana Schmidta. U Bidenovoj administraciji imali smo jasnu podršku OHR-u i svim zakonima, koje je nametnuo Schmidt. Do zaokreta je došlo, to je sasvim očigledno. I ponavlja se suštinsko pitanje: Da li Amerikanci u ovom momentu, Trumpova administracija, žele da odstrane OHR veoma brzo, da bi još direktnije i još lakše mogli da rade ono što Trumpova administracija već neko vrijeme radi, a to su biznis dilovi između određenih ličnosti, elita, političkih stranaka, ne mareći puno za neke proceduralne institucionalne stvari? Znači, to je nešto što se meni čini da bi mogao biti neki sljedeći korak i sljedeći potez Sjedinjenih Američkih Država. Ali, podvlačim - za neku tako krupnu odluku, za de facto stavljanju van snage Bonskih ovlasti i za suštinsku transformaciju OHR-a, za to je potreban konsenzus. Znači, za to je potreban dogovor između zemalja koje su u Vijeću za implementiranje mira i, prije svega, Evropska unija sa zemljama koje su tu zastupljene. Tako da ne bih uzimao previše zdravo za gotovo ovo što je ambasadorica jučer rekla, nego bih sačekao da vidimo kako će teći ovaj proces između Vašingtona i Evrope sljedećih nekoliko sedmica.
