Najveću štetu su pretrpjeli civilni, kulturni i vjerski objekti. Ubijani su ljudi, rušeni civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice.
Na današnji dan, 5. aprila 1992. godine, počela je opsada Sarajeva, najduža opsada u modernoj historiji ratovanja, koja je trajala 1.425 dana.
Za to vrijeme, oko 350 hiljada stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri pripadnika nekadašnje JNA i paravojnih formacija, a kasnije pripadnika tadašnje Vojske Republike Srpske, iz skoro svih vrsta naoružanja, sa položaja smještenih na okolnim brdima. Nisu uspjeli sići i zauzeti grad samo zahvaljujući ogromnoj volji, želji i naporima branilaca, mahom građana koji su se odazvali pozivu za odbranu, te u početku skoro goloruki, u patikama i farmericama, s minimalno naoružanja, stali na branike grada.
Opsada Sarajeva od strane srpskog agresora počela je zauzimanjem međunarodnog aerodroma od strane JNA, u noći sa 4. na 5. april 1992. godine, a završila se 29. februara 1996. godine.
Tokom dugih 1.425 dana opsade Sarajeva, ubijeno je više od 11 hiljada civila u gradu, od kojih oko 1.600 djece, a preko 50.000 civila je bilo lakše ili teže ranjeno.
Prve civilne žrtve opsade Sarajeva Suada Dilberović i Olga Sučić ubijene su 5. aprila na mostu Vrbanja, nedaleko od zgrade tadašnje Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ispred koje su se odvijale demonstracije građana koji su tražili očuvanje mira, na koje je otvorena vatra. Nekadašnji most Vrbanja danas nosi ime po dvjema hrabrim ženama, a ploča na njegovoj sredini, okrenuta ka istoku, odakle se svaki dan ukazuje s izlaskom prvih sunčevih zraka, podsjeća i upozorava namjerne i slučajne prolaznike na tešku prošlost grada.
Posljednja žrtva opsade Sarajeva bila je Mirsada Durić, koja je poginula u napadu na tramvaj 9. januara 1996. godine, kod Zemaljskog muzeja, također u blizini zgrade bh. parlamenta. Počinioci napada koji se dogodio prvog dana pokretanja tramvaja nakon potpisivanja Mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu nikad nisu otkriveni. Prema pričanju očevidaca, tromblon koji je pogodio tramvaj najvjerovatnije je ispaljen iz pravca naselja Grbavica i Vraca, u to vrijeme još pod kontrolom srpskih jedinica, a na putnike koji su bježali iz tramvaja pucano je iz snajpera.
Procjenjuje se da je oko 500.000 projektila ispaljeno na grad za vrijeme opsade, dok je zabilježeno da je dana 22. jula 1993. godine na grad ispaljeno čak 3.777 projektila.
Pijaca i zatvorena tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva, granatirane su u dva navrata. Prvi put, od eksplozije granate na pijaci Markale, 5. februara 1994. godine, ubijeno je 68, ranjena 144 civila. U masakru na samom kraju rata, 28. augusta 1995. godine, kod Gradske tržnice Markale poginulo je 43, rajena 84 civila.
Najveću štetu su pretrpjeli civilni, kulturni i vjerski objekti. Ubijani su ljudi, rušeni civilni, kulturni, vjerski objekti, pa čak i bolnice. U brdima oko Sarajeva bilo je stacionirano 120 minobacača i 250 tenkova JNA, koji su poslije dospjeli u ruke vojske Republike Srpske. Cilj im je bio mučenje glađu i demoralizacija stanovništva na najokrutnije načine.
Gradske četvrti, mahale, ulice, trgovi, svi važniji i manje važni objekti, stambene zgrade, privatne kuće, gađani su iz različitog naoružanja. Mnogi objekti – zgrada gradskog porodilišta na Jezeru, centralna Pošta, Vijećnica sa desetinama hiljada vrijednih knjiga, Olimpijski muzej, zgrada dnevnog lista "Oslobođenje“, brojne fabrike, škole, ustanove kulture… - izgorjeli su do temelja nakon što su pogođeni minobcačkim i drugim vrstama projektila, prenose Vijesti.ba
Neki objekti, poput zgrade Radio-televizije Bosne i Hercegovine, gađani su i tzv. modificiranim aviobombama teškim i po 250 kilograma, o čemu postoje svjedočenja i izvještaji balističara sa suđenja za zločine počinjene u ratu u Bosni i Hercegovini pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju.
Svakodnevni strah za vlastiti i živote najbližih bio je ujedinjen sa neviđenom željom za preživljavanjem, iz koje se javio prkos, snaga i kreativnost. Tako su noći bez električne energije, u zamračenom gradu - kad je već ponestalo baterijskih lampi i svijeća - osvjetljavane tzv. kandilom. Ovo svijetleće tijelo sastojalo se od krpene trakice izrezane od stare majice ili marame, umočene u malo ulja nalivenog u staklenu teglicu. Mnogo je priča ispričano, knjiga pročitano i proliveno suza pod trepčućim svjetlom kandila…
U dijelovima grada s gasnom mrežom, improviziralo se, nalazile vodovodne i slične cijevi kako bi se doveo plin u kuće i stanove, koji je – kad ga je bilo – služio i za grijanje vode za ličnu higijenu, pranje veša, kuhanje, zagrijavanje prostorija na čijim prozorima je, umjesto stakla razbijenog mecima, gelerima i prilikom detonacija, bila plastična folija nalik onoj što se drži po kuhinjskim stolovima. Samo, ova je bila poluprozirna ili smećkasta sa plavim napisom "UNHCR“ po sredini.
Dovitljivošću građana i tadašnje lokalne vlasti, otvoreni su punktovi ili iskopani bunari na kojima su građani dolazili po pitku vodu. Plastični kanisteri za vodu u opkoljenom gradu, u kojem nije bilo snabdijevanja prodavnica, bili su tražena roba. Redovi na lokacijama za točenje vode bili su svakodnevni, i ljeti i zimi. Znajući za ove punktove, agresor je artiljerijskim projektilima ili snajperskom vatrom gađao čak i njih.
Mnogi građani ubijeni su ili ranjeni hicima iz snajpera, prelazeći gradske raskrsnice ili u svojim domovima. Opsada Sarajeva ostat će u historiji opisana kao najduža opsada jednog glavnog grada, a živote građana Sarajeva koji su je preživjeli oblikobala je na sasvim neočekivan način. Probudila prkos, hrabrost, ali i kreativnost kako bi se preživjelo. Uzrokovala je i brojne nenadoknadive gubitke. Živi će se sjećati dok su živi, poginuli će vječno opominjati.
Međunarodni krivini tribunal za bivšu Jugoslaviju je za terorisanje građana Sarajeva na doživotnu kaznu zatvora osudio Stanislava Galića, nekadašnjeg komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Rs. Na zatvorsku kaznu od 29 godina osuđen je Galićev nasljednik na čelu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Dragomir Milošević.
Za teroriziraje civila u Sarajevu snajperskim i artiljerijskim napadima, uz ostalo, bivši predsjednik Republike Srpske i vojni vođa VRs-a Radovan Karadžić osuđen je na doživotni zatvor.
Na istu kaznu zatvora prvostepeno je pred Haškim tribunalom, uz ostalo, za teroriziranje civila u Sarajevu snajperskim i artiljerijskim napadima osuđen komandant VRS-a Ratko Mladić.
U presudama MKSJ-a je utvrđeno kako su jedinice Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a namjerno gađale civile sprovodeći kampanju terora koja je za cilj imala da izvrši pritisak na vlasti u Sarajevu.
