Pored neophodnih profesionalnih kompetencija, nužno je da posjeduju visok nivo informatičke pismenosti te da budu mentalno i fizički spremni na posljedice dugotrajnog stresa. I to stresa koji proizvode mobing, pritisci i stalna atmosfera straha koja se širi obrazovnim ustanovama.
Piše: Muamer Bandić, zastupnik u Skupštini KS
Prosvjetni radnici koji godinama pokušavaju zasnovati radni odnos u ustanovama odgoja i obrazovanja u Kantonu Sarajevo, trebalo bi ozbiljno da se pripreme za predstojeći konkurs.
Pored neophodnih profesionalnih kompetencija, nužno je da posjeduju visok nivo informatičke pismenosti te da budu mentalno i fizički spremni na posljedice dugotrajnog stresa. I to stresa koji proizvode mobing, pritisci i stalna atmosfera straha koja se širi obrazovnim ustanovama.
Takvu atmosferu, nažalost, stvaraju upravo institucije koje bi morale biti najveća podrška obrazovnom sistemu, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo i Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo. Reforma obrazovanja, koju Ministarstvo godinama predstavlja kao “korak naprijed“, u praksi je mnogim prosvjetnim radnicima donijela narušeno zdravlje u vidu oboljenja štitne žlijezde, dijabetesa, profesionalnu degradaciju, pravnu nesigurnost, a u konačnici i urušavanje pedagoških standarda.
Prema informacijama iz škola, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo trenutno priprema najveću obmanu i pravni nonsens u procesu prijema zaposlenika u školama. Ministrica u škole šalje svoje izaslanike kako bi “disciplinovali“ direktore i sekretare škola, dajući im instrukcije o tome kako treba tumačiti pravila prijema radnika. Cilj takvog djelovanja jeste omogućavanje radnog odnosa unaprijed odabranim, politički podobnim strukturama stranke Narod i Pravda i lično ministrici.
U cjelokupnom procesu jedna od najporaznijih činjenica jeste to što ministrica u škole šalje izaslanike bez ijednog dana iskustva u obrazovanju da drže lekcije ljudima iza kojih stoje decenije rada u učionicama. U sistemu koji bi morao počivati na znanju i profesionalnom iskustvu, Ministarstvo je stručnost zamijenilo stranačkom poslušnošću.
Ključnu ulogu u provođenju ove NiP-ove klijentelističke “reforme“ igra Institut za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo. Umjesto da bude stručna podrška školama i nastavnicima, Institut je, kroz takozvane “stručne nadzore“, postao instrument disciplinovanja svih onih koji imaju vlastiti stav i profesionalni integritet. Posebno su na udaru direktori i nastavnici sa najviše znanja i iskustva u oblasti odgoja i obrazovanja, a koji se ne slažu s ovakvim politikama Ministarstva.
Žalosno je što se Institut uopšte ne bavi unapređenjem kvaliteta nastave niti pružanjem stvarne podrške školama. Umjesto toga, pretvoren je u parapolitički mehanizam za lov na neistomišljenike. Institucija koja bi trebalo da bude prostor stručnog dijaloga i razvoja obrazovanja postala je sredstvo političke kontrole i zastrašivanja.
Pravno poražavajuće jeste to što niko u Ministarstvu za odgoj i obrazovanje Kantona Sarajevo i Institutu za razvoj preduniverzitetskog obrazovanja Kantona Sarajevo ne zna da svaki nadzor mora ispunjavati materijalne i procesne uslove kako bi bio zakonit. To znači da svaki nadzor mora imati svoje granice i da se ne može neograničeno ponavljati po istom pitanju i na osnovu istih činjenica. Ali to očito nikoga nije briga, sve dok se pravi prostor za predizborno zapošljavanje stranačkih kadrova.
Trenutni oblik “stručnog nadzora“ predstavlja klasičan primjer totalitarnog političkog pritiska na direktore i zaposlenike. Nad ministrici “nepodobnim“ direktorima i prosvjetnim radnicima provode se višestruki nadzori po istom pitanju. I ponavljaju se beskonačno puta, sve dok se ne dobije “poželjan“ zaključak.
U pravilu, svaki nadzor predstavlja jedinstven postupak koji se okončava odgovarajućim pravnim aktom. Institut završava nadzor zapisnikom. Sam zapisnik nije upravni akt, jer Institut nije organ uprave, pa ostaje pravno nejasno šta on zapravo nadzire.
Jedna stvar je potpuno jasna, Institut je postao igračka u nečijim rukama, odnosno mehanizam zastrašivanja prosvjetnih radnika i prisilnog provođenja političke volje isključivo jedne osobe.
U društvu koje teži demokratskim standardima Evropske unije škole ne smiju biti mjesta političkih obračuna i utjerivanja političke poslušnosti, već prostor širenja znanja, slobode mišljenja, razvoja kritičkog promišljanja i razvoj profesionalnog integriteta. U slobodnom društvu prosvjetni radnici ne smiju živjeti u strahu od odmazde samo zato što imaju profesionalni stav.
Nažalost, ni Ministarstvo ni Institut ne razumiju da obrazovanje ne može napredovati u atmosferi straha. Umjesto sistema koji motiviše i osnažuje nastavnike, gradi se sistem koji ih ponižava i iscrpljuje. A društvo koje ponižava svoje prosvjetne radnike, ponižava i vlastitu budućnost.
