SDP se sve otvorenije udaljava od Trojke i približava Stranci demokratske akcije, iako pojedini kantonalni odbori SDA odbijaju takav savez, svjesni da je riječ o već viđenom političkom modelu...
Piše: Amina Čorbo-Zećo/patria
Do izbora je ostalo šest mjeseci, a politička scena u Bosni i Hercegovini, posebno u Federaciji, djeluje konfuznije nego ikad. Umjesto jasnih političkih pozicija i odgovora na ključna pitanja, svjedočimo gotovo svakodnevnim preslagivanjima u koalicionom kapacitetu stranaka koje, barem deklarativno, tvrde da djeluju u interesu građana.
Pri tome kao da se svjesno zanemaruje činjenica da sve što ima veze sa političkim odnosom i interesnim savezništvom između Milorad Dodik i Dragan Čović predstavlja ozbiljan problem za funkcionisanje Bosne i Hercegovine.
Tzv. Trojka, koju čine Narod i Pravda, Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine i Naša stranka, ušla je u vlast s obećanjem drugačijeg političkog pristupa. Međutim, kako vrijeme odmiče, sve češće se otvara pitanje njihove stvarne političke snage i autonomije, ali i mogućnosti opstanka u postojećim odnosima. Jer nametnuti su na vlast, i tako su i djelovali sve ovo vrijeme. Radili su po diktatu onih koji su ih doveli na vlast.
SDP se sve otvorenije udaljava od Trojke i približava Stranci demokratske akcije, iako pojedini kantonalni odbori SDA odbijaju takav savez, svjesni da je riječ o već viđenom političkom modelu. Takve kombinacije dodatno zbunjuju birače, jer brišu linije koje su godinama predstavljane kao nepremostive, posebno zbog njihovog vladanja poslejdnje tri godine.
U svemu tome, gotovo u drugi plan pada odnos Dodik–Čović. Taj odnos, koji mnogi nazivaju političkim paktom, reflektuje se i na ključne infrastrukturne i energetske projekte, uključujući Južnu interkonekciju.
Južna interkonekcija, koja bi trebala biti strateški projekat za energetsku sigurnost države i diverzifikaciju izvora snabdijevanja gasom, sve više postaje talac političkih interesa. Umjesto da bude vođena ekonomskom logikom i javnim interesom, ovaj projekat se pretvara u polje političkog nadmetanja i kontrole nad resursima.
Kritičari ovakvih politika upozoravaju da iza blokada i uslovljavanja često stoje mreže politički povezanih aktera, od lobista do kompanija bliskih centrima moći, koji nastoje osigurati kontrolu nad budućim tokovima novca. U tom kontekstu, svaka velika investicija, pa tako i Južna interkonekcija, posmatra se kao prilika za raspodjelu uticaja i finansijskih koristi. I ključnu ulogu i ovdje igraju Čović i Dodik!?
Sada se postavlja pitanje imaju li pravo stranke iz Federacije preslagivati se za buduće koalicije u jeku borbe za državne interese. Jer, dok političke elite vode svoje taktičke igre, ključna državna pitanja ostaju po strani. Problem državne imovine i dalje nije riješen, iako predstavlja jedno od najvažnijih pitanja za funkcionalnost države.
Istovremeno, evropski i NATO put Bosne i Hercegovine su u zastoju. Iako se formalno svi zaklinju u evropske integracije, konkretni koraci izostaju, a reformski procesi stagniraju. Umjesto strateških odluka, svjedočimo kratkoročnim političkim kalkulacijama koje su u funkciji očuvanja vlasti, a ne dugoročnog razvoja zemlje.
Sve to ostavlja utisak da se politička borba u Bosni i Hercegovini sve manje vodi oko ideja, programa i vizije, a sve više oko matematičkih kombinacija i raspodjele moći. U takvom ambijentu, građani ostaju taoci političkih neizvjesnosti, bez jasnog odgovora ko, kako i s kim planira voditi zemlju nakon izbora i još važnije, s kojim programom.
Ako se ovakav trend nastavi, izbori koji dolaze neće donijeti suštinske promjene, već samo novo preslagivanje istih aktera u nešto drugačijem rasporedu. A pitanja od kojih zavisi budućnost države ostat će i dalje na čekanju.
