Zašto je Rezolucija o genocidu u Srebrenici pobjeda istine i pravde

Svašta je tu još bilo očekivano, ali ne i toliko nejedinstvo u Bosni i Hercegovini - unutar probosanskih i bošnjačkih aktera. Do sada je barem genocid u Srebrenici bio natkrovljujući faktor svih politika. Sada smo vidjeli kako su mnogi zarad očitih sitnih političkih ili ideoloških "ideala" ili ciljeva bili spremni prvo sabotirati samu Rezoluciju (svjesno ili ne) prije njenog usvajanja, umanjujući njen značaj, skrećući je na neke slijepe kolosijeke, a onda poništavati rezultate i značaj njenog usvajanja. I prvi i drugi dio "napora" stručnjaka i medijskih aktera je bez sumnje bio na korist onih koji su činili sve da se jedna ovakva rezolucija ne usvoji i da se ona relativizira i obesmisli nakon što je usvojena.

Ali bez obzira na sve, iz ovoga valja izvući neke lekcije i usmjeravati narativ u pravcu suštine Rezolucije i njezinih efekata. Mi sebi moramo objasniti šta nam znači ova Rezolucija. To se ne smije prepustiti Beogradu da čini, niti onima koji zbog vlastitog ega i dnevnopolitičkih interesa ne vide veliku sliku svijeta.

Velikosrpska nacionalistička i mitomanska politika počiva na pretvaranju poraza u pobjede. Vuku to još od Kosovskog boja. Ali bošnjačka pa i bosanska politika sve više klizi ka tome da joj prepoznatljiva odrednica postaje pretvaranje pobjeda u poraze i pravljenje veresije od sigurnog dobitka. Zato što nismo dobili sve, ne valja ništa - je najgora politika. Još su nas u fikhu učili da (ما لا يدرك كله لا يترك جله) odnosno da što se ne može potpuno ostvariti ne treba ga potpuno ni ostaviti.

Još jedno zapažanje je možda pažnje vrijedno. Znamo da veliki broj država nije izdržao nezapamćeni pritisak ruske diplomatije i da su se rukovodili vlastitim interesom prije nego visokim moralnim principima i presudama međunarodnih sudova. Ali isto tako znamo da mnoge od suzdržanih država ne bi bile suzdržane da nisu bile sigurne da će Rezolucija biti usvojena.

Ne znam kako bi se moglo nazvati nastojanje da one države koje su jasno priznale genocid u Srebrenici tokom diskusije u Generalnoj skupštini i koje su čak bile za to da se uspostavi dan sjećanja ali koje nisu navodno bile zadovoljne načinom na koji je Rezolucija predložena, sada svrstavaju u neprijateljske, da ih se targetira ili proziva. To nije pametno niti ima veze s ozbiljnom diplomatijom. Umjesto toga, te države treba hitno pozvati da ako to već nisu u svojim nacionalnim parlamentima usvoje rezolucije o genocidu u Srebrenici i da se sada pridruže u obilježavanju uspostavljenog "Međunarodni dana refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995.“, odnosno da u svom zakonodavstvu zabrane negiranje genocida i veličanje zločina, da u svoje obrazovne sisteme uvrste izučavanje genocida u Srebrenici. Njih ne treba gurati u ruke negatora genocida već s njima treba nastaviti raditi na svim poljima kako bi i ove države odale dužnu počast žrtvama genocida.

U uvjetima polarizacije svijeta koja je mnogo složenija od one hladnoratovske, svijeta podijeljenog oko rata u Gazi i ubijanja hiljada djece i žena, međunarodne politike u kojoj nema ni traga moralu, izvojevati pobjedu u kojoj samo 19 država glasa protiv Rezolucije, a svaka suzdržana država jasno iskaže stav da je genocid u i oko Srebrenice počinjen, pokazuje koliko je važno igrati bijelim figurama i njegovati strateška prijateljstva.

Poricatelji ove pobjede suštinski priželjkuju da nastavimo biti reaktivni, te da rezultati usvajanja Rezolucije, koji nam uz potrebno znanje i lukavstvo uma daju mogućnost da nastavimo igrati bijelim figurama, budu utopljeni u njihovim egocentričnim salvama kritike svakoga ko pokuša našu politiku iz reaktivne transformirati u aktivnu, kreirajuću.

Jasno je da su mnoge zemlje iz geopolitičkog oportunizma ili možda čak straha od onih koji su prijetili sukobima i destabilizacijom regiona i svijeta, sebi tražile opravdanje u tome da Rezolucija kojoj se protivi Rusija i njeni sateliti u ovako uzavreloj geopolitičkoj situaciji ne doprinosi stabilnosti. Ali dosljednom implementacijom odredbi Rezolucije treba pokazati upravo suprotno. Zato tek sada predstoji borba za to da Rezolucija zaživi i tu će svi dobronamjerni moći dati svoj doprinos.

Mora se naglasiti u ovoj kakofoniji oko Rezolucije da je čitav svijet mogao čuti da se nijedna država tokom diskusije u Generalnoj skupštini, bez obzira na to kako je glasala ili je bila suzdržana, nije protivila kvalifikaciji zločina kao genocida, a pogotovo ne odavanja počasti žrtvama i osude zločina.

Vidjeli smo kako Ruanda i Kongo vode neke svoje bitke koje nemaju veze s Bosnom. Vidjeli smo neke koji su spominjali da bi uz ovaj genocid u Srebrenici trebalo odati priznanje nekim drugim nepravdama u davnoj historiji ili trenutnoj situaciji u svijetu. Vidjeli smo kako neke države vraćaju dugove a druge čuvaju dobrosusjedske odnose i ne čačkaju "rusku" mečku. Sve smo vidjeli ali nismo vidjeli negiranje genocida osim od naših komšija koji su ga počinili i koji se njime žele nastaviti hvaliti kao otadžbinsko-oslobodilačkim ratom, a presuđene ratne zločince veličati kao heroje i uzore budućim generacijama.

Zato je besmisleno pitanje i skandalozna konstrukcija o tome da usvajanje Rezolucije nije jasna pobjeda i da je išta drugo do pokušaj žrtava da u podijeljenom i okrutnom svijetu pokušaju isposlovati makar simbolično priznanje za svoju žrtvu kao osnovu za pravdu i bolju budućnost. Još je besmislenije uvjeravanje kako je to nekakva pobjeda Vučićeva režima. Znamo zašto to govori Vučić i njegovi sateliti, ali ne znamo zašto to čine neki "naši".

Koliki utjecaj će Rezolucija imati u svijetu zavisit će više od nas nego od onih koji je nisu uspjeli zaustaviti, ali pod uslovom da ne nasjednemo na njihov narativ, što, nadam se, neće biti teško.