Bošnjačka pa i bosanska politika sve više klizi ka tome da joj prepoznatljiva odrednica postaje pretvaranje pobjeda u poraze i pravljenje veresije od sigurnog dobitka. Zato što nismo dobili sve, ne valja ništa - je najgora politika.
Piše: Muhamed Jusić
Debata o usvojenoj Rezoluciji u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda o genocidu u Srebrenici kojom se ustanovljuje "Međunarodni dan refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995.“ očekivano je izazvala burnu reakciju, ne samo prije, nego i nakon njenog usvajanja.
Ali u Bosni svaka vijest traje najviše tri dana. Već je neka nova tema preotela primat u javnom prostoru. Ipak, vrijedi zastati malo nad svim što se dešavalo u proteklih godinu dana, a naročito u finišu napora da se Rezolucija usvoji i onome što je uslijedilo.
Kao i obično, predatorski karakter nacionalističke srpske politike u tome što su se u Bosni i Hercegovini svjesno suzdržali od likovanja nad usvojenom Rezolucijom vidio je još jednu slabost. Vidjelo se, kako reče onaj jedan, da je "Sarajevo umuklo". Ista je to matrica koja se viđa kod svih nasilnika koji dobrotu vide kao slabost i koji žrtvu uvijek krive za svoje nasilje nad njom.
Očito je da političke, akademske, medijske, a nažalost ni vjerske srbijanske elite nisu u ovoj rezoluciji prepoznale priliku da skinu moralnu kolektivnu krivnju sa srpskog naroda i da se jasno ograde od genocidnih politika i njenih aktera.
Naprotiv, oni su učinili upravo suprotno. Ustrajno nastavljaju zalagati čitav srpski narod u odbrani genocidnih politika i nastavak negiranja genocida. Ovo treba jasno naglasiti i potcrtati te stalno ponavljati da režim u Beogradu i njegovi sateliti drže hipoteku kolektivne odgovornosti srpskog naroda za genocid, makar one moralne, sve dok se institucionalno od njega ne ograde.
Jasno je bilo od prvog dana kada se čulo za inicijativu o usvajanju Rezolucije o genocidu u Generalnoj skupštini UN-a koja će biti strategija režima u Beogradu. Napraviti sebe opet žrtvom, učiniti sve kako još jedan međunarodni poraz ne bi doveo do gubitka vlasti, odnosno učiniti sve kako se nosioci politike koja je organizovala i počinila genocid ne bi suočili s posljedicama svojih odluka i bili prisiljeni priznati poraz takve politike. Svaki značajan događaj u historiji, a usvajanje Rezolucije o genocidu u Srebrenici to zasigurno jeste, ima sliku po kojoj se pamti, svaki proces isto tako. Zato možda ilustracija čitave sramne kampanje protiv odavanja počasti žrtvama genocida u Srebrenici može stati u dvije slike, ili kako to u mimovima na društvenim mrežama kažu, "kako je počelo i kako je završilo".
Prva je slika Vučića za govornicom skupštine kada izgovara "stotinu muslimana za jednog Srbina", a druga slika njegovog performansa u Generalnoj skupštini UN-a kad u očaju grize srbijansku zastavu. U ove dvije slike staje sve što trebamo znati o politikama koje su počinile genocid i koje su doživjele poraz i pred Skupštinom UN-a u nastojanju da se taj zločin sakrije ili da mu se promijeni karakter.
Nadalje, očekivano je bilo da će u odluci Srbije da učini sve kako bi se zaustavilo usvajanje Rezolucije, Rusija ali neke druge države vidjeti svoju priliku da nastave vlastite ratove duž geopolitičkih linija podjela i produbljivanje tih polarizacija, da će Ruska Federacija vidjeti još jednu priliku za skretanje pažnje s agresije na Ukrajinu, da potkopa jedinstvo Evrope i kolektivnog Zapada i da pokuša stvoriti još jednu krizu na Balkanu kako bi strateški prenapregnula politički Zapad i ojačala svoju poziciju u ratu s Ukrajinom i njenim saveznicima.
Treba znati da je zbog toga uspjeh onih koji su radili na usvajanju Rezolucije i koji su bili njeni sponzori utoliko veći. To što je Srbija kupovala glasove nekih manjih država čak i novcem, o čemu će tek isplivati dokazi, je pokazatelj očaja onih koji su pod svaku cijenu pokušali da zaustave usvajanje Rezolucije. O cijeni koju će plaćati drugim moćnicima čija je diplomatija radila mjesecima za njih možemo samo slutiti. Ceh će sigurno biti visok i dugo će se plaćati bez znanja srbijanske javnosti, a znajući kako stvari funkcionišu s takvim sponzorima vjerovatno i na štetu građana Srbije.
Svašta je tu još bilo očekivano, ali ne i toliko nejedinstvo u Bosni i Hercegovini - unutar probosanskih i bošnjačkih aktera. Do sada je barem genocid u Srebrenici bio natkrovljujući faktor svih politika. Sada smo vidjeli kako su mnogi zarad očitih sitnih političkih ili ideoloških "ideala" ili ciljeva bili spremni prvo sabotirati samu Rezoluciju (svjesno ili ne) prije njenog usvajanja, umanjujući njen značaj, skrećući je na neke slijepe kolosijeke, a onda poništavati rezultate i značaj njenog usvajanja. I prvi i drugi dio "napora" stručnjaka i medijskih aktera je bez sumnje bio na korist onih koji su činili sve da se jedna ovakva rezolucija ne usvoji i da se ona relativizira i obesmisli nakon što je usvojena.
Ali bez obzira na sve, iz ovoga valja izvući neke lekcije i usmjeravati narativ u pravcu suštine Rezolucije i njezinih efekata. Mi sebi moramo objasniti šta nam znači ova Rezolucija. To se ne smije prepustiti Beogradu da čini, niti onima koji zbog vlastitog ega i dnevnopolitičkih interesa ne vide veliku sliku svijeta.
Velikosrpska nacionalistička i mitomanska politika počiva na pretvaranju poraza u pobjede. Vuku to još od Kosovskog boja. Ali bošnjačka pa i bosanska politika sve više klizi ka tome da joj prepoznatljiva odrednica postaje pretvaranje pobjeda u poraze i pravljenje veresije od sigurnog dobitka. Zato što nismo dobili sve, ne valja ništa - je najgora politika. Još su nas u fikhu učili da (ما لا يدرك كله لا يترك جله) odnosno da što se ne može potpuno ostvariti ne treba ga potpuno ni ostaviti.
Još jedno zapažanje je možda pažnje vrijedno. Znamo da veliki broj država nije izdržao nezapamćeni pritisak ruske diplomatije i da su se rukovodili vlastitim interesom prije nego visokim moralnim principima i presudama međunarodnih sudova. Ali isto tako znamo da mnoge od suzdržanih država ne bi bile suzdržane da nisu bile sigurne da će Rezolucija biti usvojena.
Ne znam kako bi se moglo nazvati nastojanje da one države koje su jasno priznale genocid u Srebrenici tokom diskusije u Generalnoj skupštini i koje su čak bile za to da se uspostavi dan sjećanja ali koje nisu navodno bile zadovoljne načinom na koji je Rezolucija predložena, sada svrstavaju u neprijateljske, da ih se targetira ili proziva. To nije pametno niti ima veze s ozbiljnom diplomatijom. Umjesto toga, te države treba hitno pozvati da ako to već nisu u svojim nacionalnim parlamentima usvoje rezolucije o genocidu u Srebrenici i da se sada pridruže u obilježavanju uspostavljenog "Međunarodni dana refleksije i komemoracije genocida u Srebrenici 1995.“, odnosno da u svom zakonodavstvu zabrane negiranje genocida i veličanje zločina, da u svoje obrazovne sisteme uvrste izučavanje genocida u Srebrenici. Njih ne treba gurati u ruke negatora genocida već s njima treba nastaviti raditi na svim poljima kako bi i ove države odale dužnu počast žrtvama genocida.
U uvjetima polarizacije svijeta koja je mnogo složenija od one hladnoratovske, svijeta podijeljenog oko rata u Gazi i ubijanja hiljada djece i žena, međunarodne politike u kojoj nema ni traga moralu, izvojevati pobjedu u kojoj samo 19 država glasa protiv Rezolucije, a svaka suzdržana država jasno iskaže stav da je genocid u i oko Srebrenice počinjen, pokazuje koliko je važno igrati bijelim figurama i njegovati strateška prijateljstva.
Poricatelji ove pobjede suštinski priželjkuju da nastavimo biti reaktivni, te da rezultati usvajanja Rezolucije, koji nam uz potrebno znanje i lukavstvo uma daju mogućnost da nastavimo igrati bijelim figurama, budu utopljeni u njihovim egocentričnim salvama kritike svakoga ko pokuša našu politiku iz reaktivne transformirati u aktivnu, kreirajuću.
Jasno je da su mnoge zemlje iz geopolitičkog oportunizma ili možda čak straha od onih koji su prijetili sukobima i destabilizacijom regiona i svijeta, sebi tražile opravdanje u tome da Rezolucija kojoj se protivi Rusija i njeni sateliti u ovako uzavreloj geopolitičkoj situaciji ne doprinosi stabilnosti. Ali dosljednom implementacijom odredbi Rezolucije treba pokazati upravo suprotno. Zato tek sada predstoji borba za to da Rezolucija zaživi i tu će svi dobronamjerni moći dati svoj doprinos.
Mora se naglasiti u ovoj kakofoniji oko Rezolucije da je čitav svijet mogao čuti da se nijedna država tokom diskusije u Generalnoj skupštini, bez obzira na to kako je glasala ili je bila suzdržana, nije protivila kvalifikaciji zločina kao genocida, a pogotovo ne odavanja počasti žrtvama i osude zločina.
Vidjeli smo kako Ruanda i Kongo vode neke svoje bitke koje nemaju veze s Bosnom. Vidjeli smo neke koji su spominjali da bi uz ovaj genocid u Srebrenici trebalo odati priznanje nekim drugim nepravdama u davnoj historiji ili trenutnoj situaciji u svijetu. Vidjeli smo kako neke države vraćaju dugove a druge čuvaju dobrosusjedske odnose i ne čačkaju "rusku" mečku. Sve smo vidjeli ali nismo vidjeli negiranje genocida osim od naših komšija koji su ga počinili i koji se njime žele nastaviti hvaliti kao otadžbinsko-oslobodilačkim ratom, a presuđene ratne zločince veličati kao heroje i uzore budućim generacijama.
Zato je besmisleno pitanje i skandalozna konstrukcija o tome da usvajanje Rezolucije nije jasna pobjeda i da je išta drugo do pokušaj žrtava da u podijeljenom i okrutnom svijetu pokušaju isposlovati makar simbolično priznanje za svoju žrtvu kao osnovu za pravdu i bolju budućnost. Još je besmislenije uvjeravanje kako je to nekakva pobjeda Vučićeva režima. Znamo zašto to govori Vučić i njegovi sateliti, ali ne znamo zašto to čine neki "naši".
Koliki utjecaj će Rezolucija imati u svijetu zavisit će više od nas nego od onih koji je nisu uspjeli zaustaviti, ali pod uslovom da ne nasjednemo na njihov narativ, što, nadam se, neće biti teško.
