Pišu: Manfred Dauster i Alexander Rhotert
Teško da je nastup predsjednika Srbije Aleksandra Vučića pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija (UNGA) povodom rezolucije o genocidu u Srebrenici 23. maja mogao biti teatralniji. Nakon usvajanja rezolucije, Vučić se umotao u srbijansku zastavu, prikazujući srpski narod kao žrtvu, a sebe kao herojskog borca protiv mračnih sila čiji je cilj bio da se srpski narod stigmatizuje kao genocidan: "Htjeli su da nam se stavi meta na čelo. I ponosan sam što sam danas imao priliku braniti prava jedne male zemlje".
Njemačka je bila na vrhu liste ovih "sila". Međutim, Vučićevo izlaganje je kontradiktorno jer se poimenično ne pominju ni Srbija, ni Vlada Srbije, ni srpski narod. Naprotiv, pitanje krivice je izričito individualizovano. Namjera Njemačke ni u kom slučaju nije bila da stigmatizira "Srbe", već da žrtvama da glas, kako je to rekla ambasadorica UN-a Antje Leendertse: "Radi se o odavanju sjećanja na žrtve i podršci preživjelima koji i dalje nose ožiljke s kojima proživljavaju ovo sudbonosno vrijeme".
Srbija tvrdi da nema nikakve veze sa genocidom koji je izvršila vojska bosanskih Srba (VRs). Ali zašto se Vučić tako žestoko brani od nečega za šta Srbija nije kriva? Slon u prostoriji je, s jedne strane, logistička podrška Srbije tadašnjoj VRs, bez koje bi ona propala za nekoliko sedmica. S druge strane, nakon zvaničnog povlačenja Jugoslovenske narodne armije kojom su dominirali Srbi, iz Beograda su više puta slane jedinice koje su ubijale u Bosni. To je dokazano i video-snimkom koji se pojavio 2005. godine na kojem se vidi kako su pripadnici jedinice "Škorpioni" MUP-a Srbije ubili šestero mladih Srebreničana. Prikazani "škorpioni" osuđeni su na višegodišnje zatvorske kazne u Beogradu. Zanimljivo je da je lider bosanskih Srba i Vučićev najbliži saveznik Milorad Dodik 2008. rekao: "Znam tačno šta se dogodilo: genocid u Srebrenici. To je bila presuda Haškog tribunala i to je nesporna pravna činjenica".
