Kad glasovi razuma među Jevrejima, kojih sada uopće nije malo, utihnu tek tad ćemo žaliti što nismo znali bolje.
Piše: Ahmet Alibašić
Kako sam u protekle dvije decenije uporno insistirao da se postupci nekih muslimana i njihovih vlada ne pripisuju islamu i svim muslimanima imam potrebu napisati ovaj post.
Naime, u afektu zbog strašnih zločina izraelske vojske i doseljenika nad palestinskim civilima u Gazi i izvan nje mnogi zaboravljaju na važne razlike između: 1) izraelske vlade (ili vlada), 2) države Izrael, 3) cionizma, 4) judaizma i 5) Jevreja kao naroda i vjerske zajednice.
Izjava koja može biti prihvatljiva ako se odnosi na neku izraelsku vladu može biti neprihvatljiva u odnosu na državu Izrael. Legitimna kritika usmjerena ka državi Izrael može biti potpuno neprihvatljiva kada se adresira na cijelu jevrejsku zajednicu.
Previđanje ovih bitnih razlika samo će dodatno zamrsiti i pogoršati situaciju. Ograničiću se na dvije posljedice. Prvo, frontalni napad na Jevreje neminovno će ih homogenizirati pod vođstvom ekstremista. Kad glasovi razuma među Jevrejima, kojih sada uopće nije malo, utihnu tek tad ćemo žaliti što nismo znali bolje. Drugo, usmjeravanje bijesa na cijeli jevrejski narod zbog postupaka jedne vlade ili države, koju većina ne priznaje kao jevrejsku državu, teško da može biti okvalificirano drugačije nego antisemitizam, oblik rasizma koji je neprihvatljiv kao i islamofobija.
Ove distinkcije treba imati na umu ne samo kad govorimo o trenutnim događajima u Palestini već i kad tumačimo svete tekstove ili govorimo o događajima iz prošlosti koji se navode kao presedani za nova postupanja. Naprimjer, je li Poslanik Muhammed postupio s plemenom Benu Kurejza kako je postupio zbog onoga što su učinili ili zbog onoga ko su bili? Nemam sumnje da su njihovi postupci bili uzrok njegovih poteza na isti način na koji su postupci arapskih plemena bili povod vojnim akcijama halife Ebu Bekra. Kako god ne kažemo da je Ebu Bekr ratovao protiv Arapa već protiv murteda/pobunjenika tako isto treba govoriti da je Poslanik kaznio izdajice, a ne Jevreje.
Zato, u svojim reakcijama fokusirajmo ponašanje i postupke, tj. zločine izraelske vlade, vojske, doseljenika, i njihovih saveznika a ostavimo po strani njihov identitet. Distancirajući se od zločina koje su činili muslimani često kažemo da zločini nemaju vjeru, ni naciju.
Neka nas ta ideja vodi i u ovim teškim trenutcima.
