Sjećanje haške svjedokinje na živu lomaču u Pionirskoj ulici u Višegradu.
Azra, što nije njeno pravo ime, sa zebnjom i strahom govori o 14. junu 1992., kada su je u grupi ljudi s trinaestogodišnjim sinom, kojeg je krila pod dimijama, komšije Srbi poveli putem preko Drinskog mosta. Tog dana padala je kiša i dovedeni su mokri u kuću u Pionirskoj ulici.
“Tu smo dali i pare i zlato, žene su izvođene na silovanje i maltretiranje, bilo je djece koju su izvodili. Kad se sve završilo, ne znam koliko je bilo sati, mrak je pao, rekli su: ‘Ajde ovamo u drugu kuću, tu vam nije bezbjedno’”, priča Azra za portal Detektor.ba.
Bila je to kuća Adema Omeragića. Azra pamti miris mokrih tijela dok je sina držala za ruku kod prozora.
“Oni su zapalili, vatra je planula, zapomagaše. Djeca zapištaše. Ja sam izgorjela po ruci, rana je bila, dijete sam bacila kroz prozor, nije ga ništa ranilo, valjda se kolutalo, k'o dijete. Ja sam iskočila za njim do dvije ili tri minute. Mene su ranili u ruku i kroz lijevu nogu… pala sam u kanalizaciju”, opisuje kroz suze.
U kanalizaciji je ostala tri noći. Nekoliko puta je gubila svijest od gladi. Pila je otpadnu vodu. Strahovala je da li će se spasiti, a rane su postajale sve dublje.
“Spustila sam se niz zid, jedan metar, možda malo viši, nazidan kamenjem. Polako uvečer iziđem odatle i na ovu ruku se naslonim, reko’, ranjena jesam, nemam šta da čekam. I tako sam, nasloni na ovu, na ovu drugu, izađem”, prisjeća se.
Trčala je, ali korak joj se činio kratak, umorna, nenaspavana, bojala se da je neko od vojske ne sretne i ne ubije. Uspjela je doći u Kosovo Polje, gdje je našla u bašti mrkvu, koju je pojela.
“Da šta obučem drugo, nemam ništa, od krvi mi se ukočila košulja, crvi me kopaju ovamo iza vrata, ruka. Probudi me pucanje gore na Hamziće. Napadaju jedno selo Srbi. Skočim, tamo pred jedna vrata, kaže žena: ‘Ko si ti, što si došla ovdje pred moja vrata? Idi’, kaže, ‘tamo Bakiri’”, opisuje.
Udruženje žena žrtava rata Sarajevo. Foto: Detektor
Bakira Hasečić je prihvatila Azru, okupala je, dala joj odjeću, te je uspjela izvaditi joj crve iz ruke koji su bili duboko u rani, od koje se širio neugodan miris.
“‘Čula sam glasove najmanje bebe, koja je zadnja prestala da plače’, i samo u tim momentima govori: ‘Vatra je lizala nebo’”, prisjeća se Bakira šta joj je Azra govorila tada.
Nije znala ni gdje joj je sin, govorila je Bakiri, koja nije mogla da vjeruje šta čuje.
Bakira Hasečić u kući gdje je bila “živa lomača” u Pionirskoj ulici. Foto: Detektor
“Zamotala sam joj ruku, i pored toga samo gnoj izlazi i one muhe. To ne mogu objasniti kolika je guta muha bila na toj njenoj rani. Ona je jako bila iscrpljena, iskrvarila je, samo je govorila: ‘Hajmo preći na lijevu obalu Drine, da ja idem svojoj kući, kod oca, da pređemo’”, prisjeća se Bakira.
Mještani Kosovog Polja krenuli su na drugu stranu Drine čamcem, strahujući od dešavanja koja bi mogla uslijediti.
“Tako da, dok smo prelazili Drinu, često to i sanjam i često u očima svojim vidim. Drina je bila pusta, s panjevima odsječenih topola, beživotna tijela ljudi, gdje im je dio tijela u vodi, a gornji dio zapao za panj, i vrane, vjerovatno ptice su ih pojele, tako da su ljudi samo zaobilazili, koji su vozili čamac, ili veslom odgurali”, opisuje Bakira put do Crnog Vrha, gdje se smjestila s porodicom u jednu kuću.
Azra je izgubila svekrvu i mnogobrojne rođake iz sela Koritnik koji su zapaljeni 14. juna.
Ali njen sin kojeg je izbacila kroz prozor iz kuće kako bi ga spasila, uspio je preživjeti. Sa njim se uspjela sastati kasnije u Zenici. O preživljenom iskustvu nekoliko je puta svjedočila u Haškom tribunalu, gdje su za zločine u Pionirskoj ulici, odnosno ubistvo najmanje 60 osoba, na doživotnu, odnosno na 27 godina zatvora osuđeni Milan i Sredoje Lukić.
“Gledati u oči ratnim zločincima nije bilo jednostavno, potreseš se, strahovi, traume. Nije mi lako, nije ti svejedno. Sjetiš se svega”, kaže Azra, zaštićena haška svjedokinja.
Pred Sudom BiH je na dvadesetogodišnju zatvorsku kaznu za zločine počinjene u višegradskoj Pionirskoj ulici osuđen Radomir Šušnjar.
On je proglašen krivim što je s Milanom i Sredojem Lukićem u junu 1992. učestvovao u napadu, nečovječnom postupanju i pljačkanju imovine stanovnika sela Koritnik koji su prethodno dovedeni u kuću Jusufa Memića, te je u susjednoj prostoriji kuće vršio pretres civila, naređujući im da skidaju odjeću.
Nakon što su civili pretreseni, prema presudi, naređeno im je da izađu iz kuće Memića i da u koloni pređu u kuću Adema Omeragića, te su uvedeni u prizemlje objekta, poslije čega je Milan Lukić ubacio zapaljivu eksplozivnu napravu, izazvavši požar, dok je Šušnjar ubacio ručnu bombu te su svi istovremeno pucali, onemogućavajući civilima da pobjegnu.
Ramo Kurspahić. Foto: Detektor
Najmlađa žrtva imala je dva dana. Tijela ubijenih do danas nisu pronađena. Među njima su Ajka i Osman, roditelji, snaha i djeca brata Rame Kurspahića – Aida, Almir i Vahid, koji su u trenutku “žive lomače” imali 11, 12 i 13 godina. Ramo je boravio u mjestu Međeđa kada mu je komšija došao i ispričao šta se desilo.
“Sve mi ispričao. Tu mi je stradao otac, majka, snaha i troje djece od brata, brata su odveli u stanicu policije. I našao sam ga u slapu, pa smo ga ukopali, u mezarju, i snahu sam našao, ukopao sam i nju, a ovo troje djece, babu i majku nikad ništa ne mogu da nađem”, kaže Ramo.
Mnogo je puta pokušao saznati gdje su posmrtni ostaci, nudio je, kaže, i novac.
“Nitko ne zna. Neće da kaže jednostavno. Bilo ih je, pa i ne zna da je to bilo tu. To je tako, nažalost. A znaju, znaju, jedan mi je rekao čak ko je odvukao to, on je umro, nema ga”, prisjeća se Ramo.
Ramo Kurspahić. Foto: Detektor
Posljednji put članove porodice vidio je pred Bajram. Sjeća se da njegov otac nije vjerovao da se tako nešto može desiti. Komšije su cijelo selo pokupili u autobus i željeli odvesti u Olovo do linije razgraničenja.
“Autobus je taj pošao, povukao ih komšija jedan, dvojica ih, oni su pucali u gume ovome dolje negdje na pola puta, i oni nisu mogu dalje pa su pješke nastavili u Višegrad. Tu su došli, smjestili se u školu, čekajući taj autobus da ide tamo. Međutim, oni su njih iz škole pokupili predvečer i odveli dolje u taj podrum, Lukić i ostala družina njegova. I tu su ih pobili, spalili ih”, kaže Ramo drhtavog glasa i dodaje da i danas iščekuje poziv da su pronađeni posmrtni ostaci njegove porodice, koju želi dostojanstveno ukopati.
Žrtve su godinama protestovale jer Tužilaštvo u Haagu nije u optužnicu protiv Milana Lukića uvrstilo brojna silovanja počinjena u Višegradu, između ostalog u banji “Vilina vlas”.
“Da ne pričam neke detalje koje smo preživjeli, prvo od kuće i moja tri odvođenja … Kad se sve dešavalo, kad sam morala moju djecu da bacam niz stepenice, da samo izađu iz kuće, da ne bi vidjela njihovu smrt pred mojim očima”, govori Bakira.
Ona je nakon rata osnovala Udruženje “Žena žrtva rata”, kaže da se na području Višegrada traga za samo oko 180 žena.
Obnovljena kuća u kojoj je bila “živa lomača” u Pionirskoj ulici. Foto: Detektor
“Veliki broj žena je silovan, ubijen i čak u poodmaklim trudnoćama”, kaže Bakira i dodaje da ne može da shvati da niko od komšija ne želi da kaže gdje su kosti civila koji su živi zapaljeni u Pionirskoj.
“Ja bih napisala anonimno pismo da znam i rekla da je ne znam ti ko, ima tu i tu grobnica, da porodica dostojanstveno ukopa jednu koščicu”, kaže Bakira pred obilježavanje godišnjice jednog od najstrašnijih zločina.
