Za ubistvo oko 700 zarobljenika sa Bijelog Potoka, među kojima su i šest Nazijinih sinova i suprug, do danas, kako pred međunarodnim, tako i pred domaćim sudovima, niko nije odgovarao.
Prije četiri godine, Politicki.ba objavio je ovaj tekst.
I danas je sasvim aktuelan.
Ništa se nije promijenilo, ništa dobro se nije desilo...
Piše: Almasa Hadžić
U danu kada su u šehidskom mezarju u Gornjoj Kalesiji u mezarove spuštani tabuti s posmrtnim ostacima još pet bošnjačkih civila sa područja zvorničke općine, pored mezara Mustafe Beganovića i njegovih sinova Muriza i Idriza, stajale su Mustafine kćerke blizankinje Fatima i Fata i Idrizov sin Mirza.
Već šestu godinu njihove mezare obilaze bez majke Nazije čija je duša u septembru 2015. godine otišla putem na kome se oduvijek nadala - susretu sa svojim ubijenim sinovima, suprugom i rođacima.
Od bolesti je bolovala, kažu, samo devet dana pred smrt, dok od tuge, nije prestala bolovati od dana kada su joj na Bijelom Potoku zvornički zločinci zarobili njenih šest sinova i supruga i mnogobrojne druge bliže i dalje rođake.
Šest sinova „ko šest planina“ kazivala je, katili su joj iščupali iz ruku, a da ih se još „ni nagledala nije“.
„Pa da su mi šest joha iz živice isčupali, crkla bih od tuge, a ne šest onakvih sinova. Razdvojiše nas, ja molim, plačem, ostavite mi bar ovog najmlađeg Fahrudina, a oni ih tjeraju u kamione.
Unuku mi Mirzi 6 mjeseci, onom od drugog sina, Deni, pet. Plaču snahe, plaču moje Fatima i Fata, okamenjene, ali džaba.
Potrpaše ih u kamione i odvezoše u Zvornik. I nikad više.
A ja sve čekam.
Od čekanja mi tolike godine i san na oči teško dolazi.
Znam da ih nema, da su ih strijeljali, ali džaba.
I kad ptica s grane prhne, ja pomislim, eto ih. Nečije dijete putem zagalami, a meni pred oči oni izađu, onako veseli k'o nekad.
Je li noć ili dan, oči samo u njih gledaju. Da je, bar da im majka za života mezar vidi, ali ni to. Nema ih.
A skupilo ih se na Bijelom Potoku, prebrojati ne možeš. Sve komšije, staro, mlado, djeca k'o moj Fahrudin nema im broja.
Trpaju ih ko vreće u kamione. Pričalo se da su ih najprije odveli u Tehničku školu u Karakaj, pa u Pilicu, da su ih na raznim mjestima po Zvorniku ubijali, ali, tijela nigdje nema“, kazivala nam je u ponedjeljak 26. februara 2007. godine majka Nazija iz sela Đulići, zaseok Durakovići.
Sjedimo u njenoj kući.
Čista, uredna soba i u njoj mnogo cvijeća. Kažu voljela je cvijeće „i u kući i u avliji“.
Mene i kolegu fotoreportera nudi kafom.
Pokazuje nam u okvirove poslagane fotografije ubijenih joj sinova, pobraja im imena, mjesta gdje su se fotografirali i koliko su godina tada imali.
„Ovo mi je čo'jek Mustafa. Ovo, najstariji sin Muriz, pa Beriz, Izdriz, Ferid, Ramo, Fahrudin“.
Dok na fotografijama upire prstom u njihova lica, okom pogleda u TV ekran sa koga, skupa, slušamo sudiju Međunarodnog suda pravde u Hagu, kako obrazlaže sudsku odluku po kojoj Srbija nije kriva za počinjeni genocid u Bosni i Hercegovini.
Malo se pomakne, odloži pokazane fotografije, po koji put uzdahne, pogleda malo ustranu, protrlja lice. A onda, odjednom, suha staračka ruka, poleti prema televizoru.
Kao da je htjela kazati „dosta više “, zadrhtaše joj vilice, lice poprimi boju olova, a iz grla izleti krik:
„A gdje je mojih šest sinova sudijo, haram ti bilo“.
Ruka joj, nekoliko sekundi osta u zraku, a onda klonu u njeno krilo kao da odnekud pade.
Opet malo odšuti, veli „gasite taj televizor“.
Za ubistvo oko 700 zarobljenika sa Bijelog Potoka, među kojima su i šest Nazijinih sinova i suprug, do danas, kako pred međunarodnim, tako i pred domaćim sudovima, niko nije odgovarao.
Opća šutnja pravde.
„Kao da ih je vjetar odnio“, plačući izgovara Nazija.
Pričala nam je tada o svom unuku Mirzi, Idrizovom sinu, koji je kad mu je otac zarobljen imao 6 mjeseci.
Kad se Mirzina majka nakon tri godine ponovo udala, Mirza je ostao sa nenom i tetkama Fatimom i Fatom.
Obilazila je majka Mirzu, kaže Nazija „ne može duše topiti“, a njegovo prisustvo u kući produžavalo joj je život.
Kad je započeo povratak prognanika u sela oko Zvornika, Nazija pokupi ono malo preživjelih članova porodice, i pravac na temelje svoje porušene kuće.
I u svoj toj tuzi, bez muške glave, započela je graditi novu kuću.
Najprije, kaže, gradila je kuću za svog unuka Mirzu, pa onda sebi. Snahe od dvojice drugih sinova su, također „ustale“ i one sebi gradile dom.
Nazijine kćerke Fatima i Fata, sada već udate žene, imaju svoje porodice.
Dok pričaju o svom životu, o braći, ocu, majci, iz svake izgovorene im riječi izvire tuga, ali i jed da niko do danas nije odgovarao za ubistvo njihovih najmilijih.
„Imale smo 15 godina kad su zarobili braću i oca, savile se uz majku, slušale je, živjele i svoju i njenu žalost. I danas se ne možemo osloboditi trenutka kad nas razdvojiše od braće – njih trpaju u kamione, a mi stojimo okamenjene. Gledaju u nas kao da su znali da se više nikad nećemo vidjeti.
Hvala Bogu odhranile smo Mirzu. Završio školu, oženio se, zaposlio, dobio dvoje djece. Za majčinog života pronađeni su očevi posmrtni ostaci i braće Muriza i Idriza i ukopani ovdje u Kalesiji. Tragamo i za posmrtnim ostacima ostale četvorice braće“.
Dok blago spušta ruku na nišan na kome stoji ime njegovog oca Idriza, Mirza nam priča da ima dvoje djece i da je prvorođenom sinu dao očevo ime.
„Dok je bila živa, nena je, čini mi se, disala za mene. Zateknem je kako sjedi pored prozora i gleda negdje. A suze samo slete niz lice. Kako se primakne 1. juni, ona samo uzdiše i plače. Krenemo u Kalesiju, obiđemo djedov i mezar mog oca i amidže, a onda nazad u Durakoviće.
Uvijek mi je govorila da ne treba da zaboravim oca iako ga nikad upoznao nisam. I ne zaboravljam. Ni oca, ni djeda, ni amidže, a posebno ne zaboravljam svoju nenu Naziju“, govori nam Mirza koga smo i ovog 1. juna zatekli u šehidskom mezarju u Gornjoj Kalesiji.
Na mezarje će dolazit dok je živ, veli. I stalno tražiti pravdu za one koji su mu ubili oca, amidže, djeda, rođake i ostalih oko 700 nedužnih Bošnjaka zarobljenih na Bijelom Potoku 1. juna 1992. godine.
I dok preživjeli sa Bijelog Potoka čekaju pravdu, po ko zna koji put, javno, pitaju „gospođu tužiteljicu“ da li je, slučajno, čula za Naziju Beganović, selo Đulići, zaseok Durakovići, općina Zvornik?
Ako nije, neka se raspita, prije nego što i nju i one kojima upravlja, stigne Nazijina kletva.
