Piše: Almasa Hadžić
Ana Brnabić, zloguki glas moralno srozane Vučićeve Srbije, lažima je udarila na majke Srebrenice kojima su njeni sunarodnjaci u genocidu počinjenom u julu 1995. godione ubili više od 8.372 člana porodica - sinova, braće, muževa.
Taj natruhli parmakVučićeve politike, u pokušaju da negira istinu o genocidu počinjenom nad bošnjačkim zarobljenicima u Srebrenici, kakvog li jada, lažima o "moralnoj srpskoj vojsci" i državi u ime koje su počinili genocid, pokušala je ušutkati nikog drugog do Muniru Subašić, ženu čijem se majčinskom karakteru snazi i istini koju o genocidu pronosi svijetom, godinama klanja pravdoljubivi svijet.
Umjesto bilo kakvog odgovora na laži Vučićevih "natruhlih političkih parmaka" poput Brnabić, Vulina, Dačića, Dodika... donosimo svjedočenje o ubistvu četrnaestogodišnjeg Muje Ajšića, iz sela Kutuzero u Srebrenici, kojeg su na današnji dan 1995. godine, u Potočarima, odsjecanjem glave ubili pripadnici zločinačke srpske vojske, osuđene za genocid.
.......................
U Selo Kutuzero iznad Srebrenice, vozilom, putuje se dobrih sat vremena. Najprije asfaltnim putem kroz Zeleni Jadar, uz koji se svako malo ukažu tragovi ekshumiranih masovnih grobnica, pa onda makadam pravo pred kuću Ramize Ajšić
Ramiza je majka Amira i blizanaca Muje i Halila. Amir je poginuo 1992. godine, a Muju su četnici zaklali u Potočarima 1995.
"Mog Amira ukopali smo ovdje u selu. Ubiše ga dušmani. Nose ga u deki, tijelo svo raskomadano. A ja gledam, hoće duša da izađe od tuge za djetetom, a ne može. Dođe onda juli 1995. godine, valja bježati. Ja u Potočare sa ženskom čeljadi i djecom, a moji blizanci Mujo i Halil s ocem Ćamilom odoše šumom.
Stigli mi u Potočare, kad se moji blizanci pomoliše. Kažu, rekli im, idite vi u Potočare, vi ste djeca, neće vama niko ništa", započinje svoju tužnu priču Ramiza.
Priča tečno, sabrano, kao da se njena tragedija desila nekome drugom. Gleda pravo, glavu rijetko okrene. Govor joj jeste jednoličan, pomalo usporen, kao i ruke koje povremeno podigne. Lice joj tamno poput orahova drveta na kome, u neko vrijeme, zaigra damar. Čista žena, ali živa ubijena sudbinom koja ju je zadesila. Pobolijeva, kaže...
"U Potočarima sve duša na dušu, a meni moj Mujo nosi deku, kaže "hladno ti je, mati, pokrij se". I sad mi pred očima..
Sutradan, krenu konvoj prema Tuzli. Ode snaha sa djecom, odoše i Mujo i Halil sa njom, velim neka se oni spase, a za mene je lako. Pade mi neka tegoba iz pluća...
Negdje oko podne, eto ti mog Muje – nisu mu dali u autobus, a Halila pustili. U rukama mu balončić za vodu veli "odoh ja mati donijeti vode".
"Ne Mujo" ja ću ti njemu, "ne idi, čujem dolje u kući Mehana konduktera ubijaju ljude. A on meni, "ne boj se mati", neće kaže Mehanovoj kući već samo dolje do one rječice da zahvati vode. Ma kakve riječice, velim ja njemu kad je sva krvava kao da je neko obojio... Jok, ode dijete...", nastavlja Ramiza.
