U Jasenovcu je ubijen i veliki broj bošnjačkih prvaka

Piše: Nihad Hebibović

Familije Fedžepović i Medahodžić iz Bosanske Gradiške i familija Mujezinović iz Banje Luke stradale su od ustaških vlasti jer su pomogle dvjema Jevrejkama, bjeguncima iz logora Jasenovac (Edita Naibach i Regina Rozner). U Izvještaju Župske redarstvene oblasti Banja Luka od 11. septembra 1942. godine, u Uredu opunomoćenog ministra NDH-a Banja Luka, br. T. 2148/42 stoji:

- Dana 21.8.1942. t.g. saznala je ova oblast da su dvije židovke pobjegle iz logora Jablanca, kod Stare Gradiške, i da se nalaze u Bosanskoj Gradiški u kući Mine Redžepović. Brzoglasom je zamoljena kotarska oblast u Bosanskoj Gradišci da se iste židovke smjesta uhite, pa je primljen odgovor da je jedna uhićena i to: Edita Naibach, magistar farmacije, rođena 1913. g. u Bijeljini, zavičajna u Banjoj Luci, neudata, vjere Mojsijeve, kćerka Hube i Herte, a druga i to: Regina Rozner, domaćica, žena Izidora, rođ. 1897. g. u Dolna-Vatra (Rumunija), kćerka Arona i Salome, da je otputovala, navodno, za Banju Luku.

Obje židovke prije otpreme u zbirni logor S. Gradiška živjele su u Banjoj Luci. Iz B. Gradiške dopremljena je Edita Naibach u B. Luku. Ovoj oblasti koja je dala zapisničku izjavu da su ona i Regina Rozner pobjegle 29.08. t.g. iz Jablanca, gdje se nalaze židovke u logoru i da su koristile priliku usljed slabe straže, te pješice stigle u Staru Gradišku. Odbjegle židovke su se prevezle preko Save u B. Gradišku, gdje su kod Mine Redžepović prenoćile jednu noć. Sutradan t.j. 31.08. t.g. židovke su se u kući Redžepović interesirale kako bi mogle otputovati u Banju Luku, pa im je Mina Redžepović, kao i susjedi kuće Redžepović izjavila da one mogu lako otputovati u Banju Luku u zaru (muslimanska ženska nošnja) da će im ona pribaviti propusnice i da osobne iskaznice ne trebaju, jer muslimanke pod zarom slobodno putuju i nitko ih ne pregledava, t.j. tko se pod zarom nalazi. Edita Naibach izjavljuje dalje da je zaista Redžepović toga jutra otprilike u 10 sati donijela dvije propusnice, te jednu uručila njoj a drugu Roznerici. I Roznerica je toga dana sa samovozom otputovala u B. Luku, pod zarom, a ona je ostala i dalje u B. Gradiški, dok je redarstvo nije uhitilo. U Banjoj Luci pronađena je dana 02.09. t.g. i uhićena Regina Rozner, u privatnom stanu Vasvije Mujezinović, udove iza kadije, u ulici Kralja Krešimira broj 10. koja je dala zapisničku izjavu kao i Edita Naibach, na ime Zumra Biščević, a Regina Rozner na ime Mina Habišić i da je kod ovog vađenja Mini Redžepović pomagala Tifa Medahodžić i to na taj način da je Medahodžić otišla u Dom narodnog zdravlja gdje je izvadila potvrdu na ime Mine Habišić i kod kotorske oblasti izvadila propusnicu na to ime, a Redžepović je izvadila kod kotarske oblasti propusnicu na ime Zumra Biščević. Što se tiče Vasvije Mujezinović kod koje je Regina Rozner dvije noći prespavala protiv iste je po zakonu postupljeno... Imenovane su predane 06.09. t.g. u zbirni logor Stara Gradiška.

U logor Stara Gradiška otpremljen je Jusuf (Halida) Redžepović, muž Mine Redžepović, gdje je i ubijen.

U Zapisnik Gradske komisije za utvrđivanje zločina i njihovih pomagača, br. U.G. 275/1945, 17.12.1945. godine Afka Musajbegović izjavila je:

- Moj muž Daut Musajbegović, radio je kao puškar u Vojno-tehničkom zavodu. Još u godini 1941., kod nas su bili neko vrijeme sakriveni Jakica Levi i njegova žena Klara, koji su kasnije izbjegli za Mostar. Naš susjed bio je Džankić Dane, ustaša, koji je jednog dana zaprijetio mojoj sestri Zlati, koja i danas stanuje sa mnom, da će nas optužiti da imamo kod sebe jevrejske stvari i novac. Petog septembra 1942. g. došli su ustaški agenti od kojih znam da se jedan zove Josip Pocrnji, porijeklom Mađar, i tražili su moga muža. Izvršili su premetačinu, te su na tavanu našli nešto oružja i municije i tri kofera stvari Jakice Levia. Uhapsili su tada mene i moju sestru i predveli nas u ustaško redarstvo. Toga dana uhapšen je i moj muž koji je također predveden u ustaško redarstvo. Upravnik redarstva bio je tada Gregorić. Nakon tri dana ja sam sa sestrom puštena iz zatvora dok je moj muž ostao i nadalje u zatvoru. Meni je uspjelo da dobijem dozvolu da razgovaram s mužem i tada sam vidjela da je on bio sav modar po tijelu. Mogao mi je reći samo toliko da nas je optužio Džankić Dane i njegova žena Karolina, jer da je vidio njihovu prijavu i potpisano njegovo ime. Moj muž 21. septembra 1941. g. otpremljen je za logor Jasenovac. Muž mi se nije nikada javio, ali mi je drug Jelačić Rasim koji radi u željezničkoj radionici pripovijedao da je skupa s mojim mužem dopremljen u Jasenovac...

Pomoć muhadžirima (izbjeglicama) uprkos ustaškoj zabrani

O Ifaket-hanumi, ženi Bakir-bega Salihagića, koju su ustaše u logoru na najsvirepiji način ubile, čuo sam dosta priča. Sve su se priče svodile otprilike na isto: bošnjački ponos, plemićko-begovski inat, široko muslimansko srce i merhamet jesu dio Ifaket-hanuminog bića. U priči o znamenitim Tuzlacima i Tuzlankama, o Ifaket-hanumi između ostalog piše: “(...) Ifaket hanuma, kći moćnog i bogatog Bakir-bega Tuzlića, udala se za veleposjednika Sead‑bega Kulovića, koji je studirao u Beču. Živjeli su ljeti u porodičnoj vili u Bukinju, zimi u svojoj kući u gradu. I sve to ne bi bilo neobično, da se gospođa Ifaketa nije izdvajala izvjesnom ekstravagantnošću koja, zamislite, nije nikome smetala. Zimi je stajala na skije, a po svakom vremenu jahala divnog konja u jahaćem crnom odijelu. Bila je to atrakcija kojom su se Tuzlaci ponosili. Ifaket hanuma je djelovala skromno, ali se znalo da pati što nema poroda. I bez velikih riječi, ili javnog odjeka, došlo je do rastave braka. Beg Kulović se utješio s nekom Zagrepčankom, koja je profesionalno svirala čelo, a Ifaket hanuma se udala u Banju Luku za bogatog i uglednog Banjalučanina, inžinjera Suljagu Salihagića, sa kojim je rodila dva prelijepa sina Omera i Halila.

Nastavila je svoj mondeni život, ali sada s mužem i dvoje djece. Skijala je, jahala konje i uživala u njihovom ljetnikovcu u Skender-Vakufu. Često je išla u lov i donosila trofeje. Pred nepoznatim društvom stavljala je preko lica peču (velo), prema običajima i vremenu u kojem je živjela. Uživala je u životu uvijek poštujući vjeru kojoj je pripadala i njene običaje. Čim su u Banju Luku počeli pristizati muhadžiri iz istočne Bosne i istočne Hercegovine, bježeći od četničkog zuluma, njen se život promijenio. Svim svojim bićem posvećuje se brizi o muhadžirima. Odriče se života koji je do tada imala kako bi tim napaćenim ljudima pomogla, posebno u njihovom smještaju i ishrani. Obilazi gradove i sela, kupuje hranu i dijeli je muhadžirima preko Merhameta. Njen život sveo se na pomoć izbjeglim i unesrećenim. I pored dobronamjernog upozorenja gradonačelnika Bosanske Gradiške Haki-bega Kapetanovića da odustane od kupovine žita potrebnog muhadžirima, otišla je po žito u Gradišku. To se ustašama nije svidjelo. Uhapsili su je i otpremili u logor u Staru Gradišku. Poslije strahovitog mučenja, živu su je spržili vrelim uljem.

Broj i struktura stradalih Bošnjaka u Jasenovačkom logoru

U Jasenovačkom logoru stradalo je najmanje 1.520 Bošnjaka evidentiranih po imenu i prezimenu, godini rođenja i godini stradanja.

Stradali Bošnjaci rođeni su u 273 mjesta (grada i sela) u Bosni i Hercegovini, Srbiji (Sandžaku), Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu i Makedoniji.

Među ubijenim je 371 Bošnjakinja (24,5 posto).

Od ukupnih žrtava bošnjačkog stanovništva u Drugom svjetskom ratu (103.000 stradalih) 1,47 posto stradalo je u Jasenovcu.

U Jasenovačkom logoru ubijen je znatan broj znamenitih Bošnjaka i zatočenika koji su potjecali iz uglednih familija ili su bili u najbližem srodstvu s poznatim osobama.

Safet Krupić rodio se 1911. godine u Bosanskoj Krupi, u znamenitoj posjedničkoj familiji. Studirao je u Zagrebu i Parizu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Po svom spisateljskom opredjeljenju bio je književni i naučno-društveni esejist. Pisao je o domaćim i stranim književnicima i naučnicima, o položaju bosanskohercegovačkih muslimana, njihovoj kulturi i književnosti. Ubijen je 1942. godine.

Džemil Džemo Krvavac rodio se 1913. godine u selu Velika Gračanica kod Gacka. Bio je nadaren književnik. Pisao je pjesme i crtice, književne kritike i eseje o knjigama, filmovima i likovnim izložbama. Ubijen je 1942. godine.

Zijah Zijo Dizdarević rodio se 1916. godine u Vitini. Jedan je od najtalentiranijih iz generacije mladih predratnih književnika. Kratko živeći stigao je napisati samo tridesetak priča, od kojih se neke svrstavaju među najbolje u ukupnoj jugoslavenskoj prozi stvorenoj između dvaju svjetskih ratova: Majka, Naza vezilja, Jah, i on umrije, Ramazanska noć, Jedan dan u mojoj kasabi, Blago u duvaru, itd. Ubijen je 1942. godine.

Ferid-beg Cerić rodio se 1900. godine u Bosanskom Novom. Bio je veoma ugledan i bogat. Ubijen je 1943. godine.

Safet (Emin-bega) Kapetanović rođen je 1900. godine; Ismet (Emin-bega) Kapetanović rođen je 1912. godine; Emin (Safet-bega) Kapetanović rođen je 1919. godine. Svi su rođeni u Tešnju. Džemila Kapetanovć rođena je 1912. godine u Daruvaru. Cijela begovska familija ubijena je od 1942. do 1944. godine.

Halil (Alije) Isaković rodio se 1911. godine u Butini kod Stoca. Amidža je poznatog bošnjačkog intelektualca i književnika Alije Isakovića. Ubijen je 1944. godine.

Abdulah Sidran, rođen 1909. godine u Sarajevu, amidža bosanskohercegovačkog pjesnika Abdulaha Sidrana. Ubijen je 1942. godine.

Džemal Džumhur, rođen 1923. u Konjicu, brat poznatog književnika, karikaturiste i putopisca Zulfikara Zuke Džumhura. Ubijen je 1945. godine.

Nezira Dizdar, rođena 1881. godine u Trebinju, i Refika Dizdar, rođena 1921. godine u Stocu, majka i sestra poznatih književnika: pjesnika Hamida i Mehmedalije Maka Dizdara.

Mustafa Skaka rodio se 1918. godine u Sarajevu. Potječe iz jedne od najstarijih sarajevskih familija. (Prvi je Skaka u Bosnu stigao sa sultanom Fatihom kao hećim, a bavio se obrezivanjem djece.) Sunećenjem se bavio Mustafin bratić dr. Uzeir Skaka, a naslijedio ga je sin Abdullah, koji je dobio ime po djedu, najpoznatijem berberu u historiji Bosne i Hercegovine. Ubijen je 1945. godine.