BiH između recitacije i monologa.
Piše Hamza Višća
„Halo?“
„Da.“
„Ovdje je rat gotov, šta ćemo sad?“
„Ništa ne brini, biće još ratova…“
Gomora, Roberto Savijano
Savijano je Gomoru napisao prije 20 godina, a citirani telefonski razgovor je zabilježen 1982.godine, na dan kada je proglašen završetak englesko-argentinskog sukoba za Foklande. Iskreno, ovaj razgovor dva trgovca oružjem bi mogli zamisliti da se odigrao juče, ili da će se vjerovatno desiti naredne sedmice, a u vezi ma kojeg od 168 aktuelnih oružanih sukoba diljem svijeta.
Kada budete čitali ovaj tekst, koji pišem sedam dana ranije od izlaska ovog broja Preporoda, mediji će vjerovatno biti preplavljeni komentarima i odjecima očekivanog i odlaganog susreta kineskog lidera Xi Jinpinga i američkog predsjednika Donalda Trampa. I rijetko ko će se baviti protokolarno-ceremonijalnim stvarima, a svima će biti interesantni rezultati pregovora, o barem tri pitanja: Iran, carine i Tajvan.
Sukob SAD i Izraela sa Iranom, ušao je u fazu nalik Hladnom ratu. Radi se o mučnoj pat-poziciji, sa ogromnim troškovima, prije svega američkim, i malo političke koristi za tu istu Ameriku. Šta više, čini se da će Vašington morati spašavati ono što je imao prije nego je otpočeo ofanzivna dejstva, posljednjeg dana u februaru ove godine. Peking je očito zadovoljan što je Tramp zaglavio na Bliskom istoku i teško da će ozbiljno uložiti svoj politički kapital da pomogne Američkoj diplomatiji.
Carinsko primirje između Pekinga i Vašingtona, ne znači da je Kina liberalizovala izvoz rijetkih zemalja, poput galija, mehkog metala koji se u potpunosti proizvodi u Kini, toliko potrebnog za nadoknadu presahlih američkih zaliha raketnih prestretača. Svaka sankcija SAD administracije kineskim firmama koje trguju sa Rusijom, doživjela je kinesku kontra-mjeru, i prema SAD i prema EU.
Američki predsjednik, nije nikada krio svoj ambiciozni zaokret interesovanja prema Aziji, konkretnije prema Pacifiku(još konkretnije prema Kini), čak i gotovo nespretno najavljujući povlačenje svojih trupa iz Evrope, pa i sa Bliskog istoka. Sada, kad je tu gdje jeste, sasvim je sigurno da Kina očekuje kvalitativnu promjenu američkog stava spram Tajvana i njegove nezavisnosti, pogotovo ako Xi ponudi ekonomske ustupke. Iz kineske vizure od Trampa očekuju da učini korak ravan Niksonovom prije 50+ godina. Za sada toliko, u „očekivanju“ susreta predsjednika Kine i Amerike. Uprkos jasnih naznaka moguće eskalacije aktuelnih ratnih sukoba, Hladni rat 2.0 kuca na vrata. Ovoga puta između SAD i Kine. Iako se u tu „ligu šampiona“ nastoji ugurati i Rusija, teško je povjerovati da ima sa čime. Prijetnja nuklearnim kapacitetima je već previše puta korištena, ili nije? U onom prvom Hladnom ratu, između SSSR-a i Zapada, NATO je bio pobjednik. Ali NATO, uz SAD uključuje i Evropu, i Kanadu, američke saveznike koji se, u ovom drugom Trampovom mandatu u Bijeloj kući, osjećaju zanemareni, zlostavljani i odbačeni.
Evropa se ne da marginalizirati
Jednostavno, Tramp i njegova administracija nastavljaju (retorički i neodmjerenim carinama) da zbunjuju saveznike, ruiniraju kredibilitet NATO odvraćanja i odbrane i potkopavaju savezničke sposobnosti. Tramp je donio odluku o povlačenju 5000 američkih vojnika sa evropskog kontinenta. Sve to se dešava u kontekstu Ruske agresije na Ukrajinu i žestokog hibridnog rata Moskve protiv NATO-a, Evropske unije i Evrope u cjelini. Čak se i neutralnom posmatraču čini da se Amerika, u nastojanju da ponovo postane velika, rješava svojih saveznika. Zato, nije nimalo čudno da je Britanski Kralj, u američkom Kongresu osporavao izolacionizam, potvrđivao obaveze prema NATO-u, pozivao na odbranu Ukrajine, upozoravao na zatvoren nacionalizam.
Budimo iskreni, SAD su opravdano pokrenule preispitivanje obrasca evropskog oslanjanja na američke vojne i ekonomske kapacitete, i gotovo sistemsko zanemarivanje svojih, evropskih, prije svega vojnih kapaciteta. Amerika ima pravo očekivati sposobne saveznike i partnere, naoružane kredibilnim instrumentima moći, spremne i odlučne da ih koriste. To što se dešava danas u transatlantskoj vezi, mnogi analitičari nazivaju tenzijama ili čak trvenjem, koje bi moglo dati rezultate u više (ne)predvidivih pravaca.
Bilo, kao bilo, malo je vjerovatno da će neka od NATO zemalja stupiti u formalne saveze sa američkim geopolitičkim rivalima (Kinom ili Rusijom), niti je realno očekivati da individualni ili kolektivni savezi sa SAD-om idu prema prekidu. Naprotiv, postalo je bjelodano jasno da je neophodna bliska saradnja NATO-a, nacionalnih vojski i civilnih vlasti, usmjerena na jačanje otpornosti evropskog društva u svim sektorima. Potvrđuje to i nedavni sastanak visokih nacionalnih zvaničnika za otpornost u sjedištu NATO-a, a koji su razgovarali o napretku u jačanju investicija vezanih za buduće rizike i prijetnje. Razgovor je pokazao da novac više nije problem. Politička volja i finansijski resursi su konačno usklađeni. Postoje ozbiljne nacionalne i odluke EU o sredstvima koja treba uložiti u odbrambene kapacitete i infrastrukturu. Izazov je kako izbjeći ulaganje u zastarjelu strukturu snaga i usmjeriti ga savremene kapacitete i sposobnosti odvraćanja, primjerene karakteristikama savremenog ratovanja. Ruska agresija na Ukrajinu i američko-izraelski rat protiv Irana su pokazali da se moderno bojno polje razvilo prema elektronskom ratovanju, fuziji podataka u realnom vremenu i brzoj integraciji, te da je oslanjanje na konvencionalne centralizirane strukture snaga gotovo prevaziđeno. To znači da treba dati prioritet autonomnim i bespilotnim sistemima, izgraditi interoperabilnu digitalnu infrastrukturu širom NATO prostora, institucionalizirati interoperabilnost među platformama, podacima, logistikom i komandnim sistemima, i zašto ne – učiti iz uspješnog sistema odbrambenih tehnologija Ukrajine. Preporučuje se i investiranje u brze proizvodne kapacitete namjenske industrije, podstiče prekogranična industrijska integracija i oslobađanje privatnog kapitala u cilju modernizacije evropskog stuba NATO-a. U tom smislu ozbiljan je izazov pred Alijansom. Nužno je integrirati postojeće kapacitete sa sistemima u nastajanju, kao što su autonomne platforme, vještačka inteligencija, otporne komunikacije, sajber i elektronsko ratovanje, slojevita protivvazdušna i raketna odbrana i naravno napredna namjenska proizvodnja.
BiH između recitacije i monologa
Članice NATO-a su se očito već dogovorile i za više ulaganja i za strukturalne promjene nacionalnih sistema i odbrambenih kapaciteta, primjereno aktuelnim rizicima i prijetnjama. I rade na tome, ne sutra, nego od juče.
A šta je sa nama, državom koja hoće-neće u NATO? Po Zakonu o odbrani BiH, sve institucije ove zemlje obavezne su raditi na ispunjavanju uslova za punopravno članstvo. Po činjenju, ni zakonodavna, ni izvršna, ni sudska vlast se nisu makli dalje od 2008.godine. Te godine smo bili, kao i danas u NATO programu Partnerstvo za mir, imali smo strukturu Oružanih snaga jednaku današnjoj i bolje popunjenu, imali smo i Komisiju Vijeća ministara za ulazak u NATO, koju danas nemamo. Imali smo, kakvu-takvu političku volju, koja nas je dovela do Akcionog plana za članstvo i Godišnjeg nacionalnog programa, a danas imamo, kao što bi u popularnoj Audiciji rekli – ono za ono. Jedni bi rekli da je Program reformi isto što i ANP, a drugi opstruiraju pomenuti Program barem toliko da ga usvajamo za godine koje su već prošle. U svijetu nema te institucije, osim u BiH, koja usvaja programe i planove rada retroaktivno. Ako ćemo pogledati istini u oči, opstrukcija našeg ulaska u NATO već je punoljetna, a ako nećemo, onda se spremite za recitaciju ili monolog, ili 2 u 1, u kojem nam kažu, jal NATO, jal naši političari – NATO ostaje privržen suverenitetu i integritetu Bosne i Hercegovine i pozdravlja napore i napredak(?) u reformama, i da ne zaboravimo – neće dozvoliti sigurnosni vakum u BiH, ma šta to značilo. Bojim se da nas ruski hibridni rat usisava kao crna rupa u svemiru, pardon – kao vakum.
U reformama koje se spominju, nema ni riječi o onome što se očekuje od svake NATO članice, nema ni planiranih ni programiranih aktivnosti vezanih za slojevitu protivvazdušnu i raketnu odbranu, otporne komunikacije i društvo u cjelini, funkcionalniju strukturu i sistem odbrane. Mi ni taj famozni sistem odbrane nismo nikada strateški pogledali, nego smo ga sveli na Oružane snage, zanemarujući sve druge segmente društva koji mogu, trebaju i moraju doprinijeti stanju odbrane i sigurnosti u BiH. Pa mi ni namjensku industriju ne tretiramo unutar sistema odbrane. A onda iz Brisela sami sebi šaljemo poruku – NATO samo što nas nije pozvao u članstvo. Lažemo sami sebe. S bar malo iskrenosti, svjesni da i velikoj Americi i Evropi i nama treba NATO, rekli bi - daj Bože kćeri da te beg uzme. I zasukali rukave.
