Narodi možda neko vrijeme mogu dugo živjeti od emocije i historijskog sjećanja, ali stabilne države nastaju tek onda kada političke elite razviju sposobnost prevođenja emocije u dugoročnu strategiju.
Piše: Nermin Hodžić
Malo je evropskih naroda čiji je moderni politički identitet nastajao pod tolikim pritiskom osporavanja, nasilja i borbe za elementarni opstanak kao što je to slučaj s Bošnjacima. Zbog toga se politička svijest kod velikog dijela bošnjačkog društva nije oblikovala kroz mirnu institucionalnu evoluciju, već kroz iskustvo nesigurnosti, ratova, progona i stalne potrebe da se potvrdi pravo na vlastito ime, jezik, kulturu i državu.
U takvim okolnostima emocija prirodno postaje važan dio političkog identiteta. I u tome nema ničega lošeg. Naprotiv. Problem, međutim, nastaje onda kada emocija počne zamjenjivati strategiju, a osjećaj historijske nepravde racionalno političko promišljanje. Max Weber je pravio razliku između „etike uvjerenja“ i „etike odgovornosti“, upozoravajući da politika ne može počivati samo na moralnoj ispravnosti vlastitih namjera, već i na razumijevanju realnih odnosa moći. Takva je i savremena bosanska dilema: kako sačuvati emocionalnu dimenziju identiteta, a istovremeno razviti političku racionalnost sposobnu da razumije međunarodni poredak i ograničenja male države u svijetu velikih interesa.
Geopolitika i logika moći
Savremeni međunarodni odnosi mnogo su bliži „politici moći“ (Hans Morgentau) nego idealističkoj predstavi svijeta zasnovanoj na univerzalnoj pravdi. Bosna i Hercegovina je tokom posljednjih trideset godina više puta osjetila ograničenja takvog poretka: od sporosti međunarodne reakcije tokom rata do savremenih političkih blokada u kojima se principi često podređuju interesima velikih sila.
Položaj Bosne i Hercegovine dodatno je usložnjen činjenicom da se nalazi na prostoru na kojem se prepliću različite sfere utjecaja: euroatlantska sigurnosna arhitektura, američki strateški interes za jugoistok Evrope, ruski pokušaji destabilizacije evropske periferije, regionalne ambicije susjednih država, ali i simbolički utjecaj Turske i šireg islamskog svijeta.
Ni na samom Zapadu ne postoji potpuno jedinstven pristup Balkanu. Dok je američka politika region uglavnom posmatrala kroz sigurnosnu i geostratešku prizmu, vodeće evropske sile poput Njemačke i Francuske često su bile sklonije politici održavanja balansa i upravljanja krizom. Čak i onda kada takav pristup dugoročno proizvodi političku nefunkcionalnost.
U svijetu takvih odnosa država bez jasno definiranih interesa lahko postaje objekt tuđih strategija. Za Bosnu i Hercegovinu ključno pitanje može li razviti političku elitu sposobnu da razumije međunarodne odnose, gradi savezništva i vodi politiku koja neće zavisiti isključivo od volje vanjskih centara moći.
Unutarnji prijepori i mogućnost dijaloga
Bosanskohercegovačko društvo već decenijama levitira između formalnog mira i trajnog političkog konflikta. Nizozemski politolog Arend Lijphart smatrao je da duboko podijeljena društva mogu opstati jedino kroz institucionalizirani kompromis među kolektivnim identitetima.
Bosna i Hercegovina jeste složena politička zajednica i veliki dio unutarnje političke energije troši se na međusobno blokiranje i sprječavanje političkog uspjeha drugih, dok pitanja zajedničkog interesa ostaju po strani.
Ovdje, naravno, ne pozivam na ignoriranje ratnog iskustva niti relativizaciju političkih razlika. Ali bez minimuma političkog dogovora teško je zamisliti stabilnu državu u kojoj nijedan narod neće osjećati da mora birati između vlastitog identiteta i lojalnosti zajedničkoj državi.
Identitet između emocije i političke snage
Francuski sociolog Pierre Bourdieu identitet je posmatrao i kao oblik simboličkog kapitala koji može proizvoditi društvenu i političku moć. To je posebno važno za razumijevanje bošnjačkog iskustva, jer se kod naroda koji je dugo bio izložen osporavanju često razvija potreba da identitet brani emocijom, simbolima i historijskim sjećanjem.
Međutim, identitet zatvoren isključivo u emocionalni prostor vremenom proizvodi političku pasivnost i osjećaj trajne ugroženosti. Narod svoju snagu potvrđuje tek onda kada emociju pretvori u institucije, obrazovanje, kulturu, nauku i ekonomsku samostalnost.
Ozbiljna nacionalna politika ne može počivati samo na stalnom vraćanju prošlim stradanjima. Historijsko pamćenje jeste važno, ali društvo koje budućnost gradi isključivo na traumama postepeno gubi sposobnost da zamišlja vlastiti razvoj.
Između Istoka i Zapada
Bošnjački odnos prema Istoku i Zapadu dugo je obilježen unutrašnjom podvojenošću koja proizlazi iz historijskog iskustva, religijske pripadnosti i političke realnosti. Kod dijela bošnjačkog društva postoji emocionalna bliskost sa širim islamskim svijetom i osjećaj pripadnosti ummetu, dok je stvarni institucionalni, sigurnosni i ekonomski okvir života u Bosni i Hercegovini dominantno vezan za evropski i zapadni prostor.
Britansko-američki politolog Benedict Anderson pisao je o nacijama kao „zamišljenim zajednicama“ koje opstaju kroz zajednički osjećaj pripadnosti. Kod Bošnjaka često paralelno postoje i evropska politička orijentacija i emocionalna povezanost sa širim islamskim kulturnim prostorom.
Ipak, savremena geopolitika ostavlja malo prostora za romantične predstave civilizacijskog izbora. Bosna i Hercegovina ekonomski, sigurnosno i institucionalno pripada evropskom prostoru, bez obzira na emocionalne veze prema Istoku. Pitanje je samo može li razviti političku kulturu dovoljno stabilnu da te dvije dimenzije ne doživljava kao međusobno suprotstavljene.
Država kao sadržaj
Jedna od najvećih slabosti savremene tzv. Probosanskohercegovačke politike jeste činjenica da se ideja države često zadržava na simboličkom nivou, pri čemu sama riječ „Bosna“ nerijetko postaje zamjena za ozbiljan politički program.
Stabilna politička zajednica počiva na povjerenju građana u pravednost institucija i uvjerenju da sistem funkcionira u korist zajedničkog dobra. (Rawls)
Stoga nije dovoljno deklarativno braniti Bosnu i Hercegovinu ako istovremeno ne postoji jasna predstava kakvu državu želimo graditi: društvo masovnog odlaska stanovništva ili državu koja razvija vlastite obrazovne, tehnološke i ekonomske kapacitete; sistem zarobljen u stalnim krizama ili funkcionalnu državu sa efikasnim institucijama i vladavinom prava.
Susjedne države i podijeljene lojalnosti
Politička stabilnost Bosne i Hercegovine dodatno je opterećena činjenicom da se unutrašnji politički odnosi često oblikuju pod snažnim utjecajem političkih i identitetskih centara u Beogradu i Zagrebu. Norveški politolog Stein Rokkan ukazivao je na pojavu višestrukih političkih lojalnosti u perifernim prostorima, što je posebno vidljivo u bosanskohercegovačkom slučaju.
Problem nisu same kulturne i nacionalne veze sa susjednim državama, već trenutak kada politički horizont pojedinih domaćih elita prestane biti Bosna i Hercegovina kao zajednički okvir. Tada država postaje prostor paralelnih političkih projekata i trajne nestabilnosti.
Istovremeno, ni bošnjačka politika nije ostala imuna na potrebu traženja vanjskih zaštitnika – bilo kroz oslanjanje na međunarodnu zajednicu, bilo kroz sporadično simboličko prizivanje šireg islamskog svijeta. Dugoročna stabilnost Bosne i Hercegovine teško može nastati bez političke kulture u kojoj će lojalnost državi postati kompatibilna sa nacionalnim identitetima svih naroda.
Zaključak ili za etiku odgovornosti
Bosna i Hercegovina možda nikada neće biti jednostavno društvo niti će njena politika moći funkcionirati bez snažne emocionalne komponente. Ali politička zrelost počinje onda kada emocija prestane biti jedini način razumijevanja stvarnosti.
Weberova „etika odgovornosti“ danas djeluje važnije nego ikada, jer politika nije samo pitanje moralne ispravnosti, nego i sposobnosti da se u složenim okolnostima pronađe put koji društvu omogućava stabilnost, razvoj i trajanje.
Narodi možda neko vrijeme mogu dugo živjeti od emocije i historijskog sjećanja, ali stabilne države nastaju tek onda kada političke elite razviju sposobnost prevođenja emocije u dugoročnu strategiju.
A, Bosna i Hercegovina se više ne može oslanjati ni na pretpostavke ranijih epoha međunarodne politike. Period u kojem je tzv. liberalni intervencionizam mogao igrati korektivnu ulogu u izgradnji država i stabilizaciji postkonfliktnih društava očigledno je iza nas. Današnji međunarodni poredak sve manje funkcionira kroz dosljednu primjenu principa, a sve više kroz selektivno upravljanje krizama i interese velikih sila. Naravno, legitimno je pitati se je li možda kasno za otriježnjenje? Umjesto kategoričnog i isključivog odgovora, možda je bolje kazati kako nije riječ o apsolutnom zakašnjenju, već prije o odsustvu svijesti o tome da države ulaze u periode u kojima se prostor izbora sužava ili širi, zavisno od unutarnjih političkih odluka koje se donose ili izbjegavaju.
Bosna i Hercegovina je danas na razmeđu između spremnosti za donošenje odluka i njihovog izbjegavanja. Historija joj nije ostavila luksuz stabilnosti, ali jeste ostavila prostor izbora. Taj prostor se još uvijek može iskoristiti, ali ne beskonačno i ne bez cijene.
Pravo pitanje je hoće li se vrijeme i dalje trošiti na ponavljanje istih političkih obrazaca ili na njihovu promjenu.
Historija je Bosni i Bošnjacima u njoj dala emociju opstanka; budućnost će zavisiti od toga mogu li razviti kulturu političke racionalnosti.
