Glupost Čovića, kukavičluk Cvitanovića i jednoumlje hrvatskog društva u BiH.
Piše: Senja Mahinić
Prašina koju je u Bosni i Hercegovini podigao koncert Marka Perkovića Thompsona u Širokom Brijegu nije sakrila, već je jasno pokazala, da se hrvatsko društvo u našoj zemlji, uprkos značajnim političkim dobicima hrvatskog faktora posljednjih godina koji su ga trebali voditi prema većoj pluralizaciji, suočava sa potpunim izostankom kritičke misli, bez kapaciteta da proizvede bilo kakav disonantni ton, čak i u trenucima kada mu politika HDZ-a nanosi štetu, makar u perspektivi onoga što je njegova dominirajuća politika.
Reakcija izraelske nerezidentne ambasadorice za BiH Galit Peleg na nacističko salutiranje stotine posjetilaca Thompsonovog koncerta, iako iznuđena, kao i EU Delegacije, UN-a i OSCE-a, nesumnjivo je nanijela štetu percepciji koju o sebi, izvan granica zemlje, želi kreirati hrvatsko društvo u BiH, kao inkluzivno, demokratsko i proevropsko.
Značajnije od toga, prisustvo sudije Ustavnog suda BiH Marina Vukoje koncertu na kojem se slave režimi koji su odnijeli stotine hiljada života otvorilo je sasvim realan prostor za inicijativu o njegovom razrješenju i posljedično dodatnom pritisku na Trojku da se ne dozvoli da HDZ dobije još jednog sudiju unutar najvažnije institucije Bosne i Hercegovine.
Dodatno, izostanak bilo kakve kritike unutar hrvatskog društva u BiH na sramotne pojave slavljenja ustaškog režima otvorio je prostor onima koji povezuju moderni hrvatski nacionalizam sa poraženim ideologijama iz Drugog svjetskog rata. Umjesto da hrvatska politička, akademska i intelektualna zajednica u BiH reaguje ona takve sumnje potiče.
Čović se na kritike nije ni osvrnuo, dok ih mediji pod njegovom kontrolom nisu ni prenosili.
Od Čovića se nije moglo previše ni očekivati s obzirom da on živi od jednoumlja u društvu koje kreira i oblikuje 30 godina. Međutim, opozicioni lideri, na prvom mjestu predsjednik HDZ 1990 Ilija Cvitanović, ovako značajnu priliku nisu uspjeli iskoristiti osim da još jednom pokažu vlastiti kukavičluk.
“Kulturna i javna okupljanja sastavni su dio demokratskog života, a hrvatski narod, kao i svi drugi narodi u Bosni i Hercegovini, ima pravo na ponos, očuvanje identiteta i dostojanstveno sjećanje na svoje branitelje”, optuživši kritičare za pokušaj kriminalizacije Domovinskog rata.
“Hrvati se nikom neće opravdavati”, zaključio je Cvitanović.
Niko nije kriminalizovao “Domovinski rat” kao oni koji su na koncertu Thompsona dizali desnu ruku u zrak. Samo su gori oni koji šutnjom ili izostankom kritike takvih pojava praktično sami degradiraju ono što navodno štite. Makar blaga osuda, uz jasnu distancu, Cvitanoviću bi otvorila prostor da ukaže i na gore spomenute posljedice i time sebe pokuša pozicionirati kao ozbiljnog političara, ali on nije u stanju izaći iz zadanog okvira djelovanja. Njegovo političko djelovanje omeđeno je granicama koje mu je Čović odredio.
S druge strane, današnja zajednička fotografija Čovića sa Thompsonom objavljena je prvenstveno s ciljem da prikrije štetu o kojoj govorim, jer u nedostatku bilo kakve unutrašnje kritike, ona u hrvatskoj javnosti ostavlja utisak pobjede i zaštite onoga što osjeća kao izraz domoljublja, potpuno zanemarujući posljedice. Šteta nije ništa manja samo zato što hrvatsko opozicija praktično ne postoji.
Iz svega je vidljivo je da vječito najavljivani pluralizam unutar hrvatskog društva u BiH nikad nije bio dalje od stvarnosti.
Politička pobjeda koju je hrvatski faktor ostvario 2. oktobra 2022. godine kada je visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo izmjene Izbornog zakona i Ustava FBiH doveo je upravo do suprotnog efekta od onog koji se najavljivao, potpune monopolizacije mišljenja u hrvatskom društvu, osionosti lidera najmoćnije hrvatske stranke koja počinje nanositi štetu narodu čije ciljeve oblikuje, i kukavičluka opozicije koja je u toj mjeri podređena da te pojave ne smije ni kritikovati.
Pluralizam zavisi od sposobnosti jednog društva da producira više različitih mišljenja o najbitnijim pitanjima za njega, a ne od broja stranaka. Upravo u hrvatskom društvu to izostaje, u mjeri da se čak ni nacističko salutiranje ne smije osuditi.
