Sve zablude o Geertu Wildersu

Za liberalne političke pokrete, bili desni ili lijevi, islam u Evropi predstavlja glavni test potvrde teze o univerzalnosti i superiornosti zapadne liberalne kulture.

Ne tako davne 2004. godine, prvi put sam čuo za Geerta Wildersa i termin liberalna desnica. Okolnosti su bile sumorne. U jeku „rata protiv terrorizma“ u Afganistanu i Iraku, sukob između zapadnih vlada i ekstremnih organizacija nominalno islamskog identiteta su se odrazili i na evropsko tlo nakon mučkog ubistva kontroverznog Holandskog redatelja Theo Van Gogha od strane Muhameda Boujeria, imigranta marokanskog porijekla i člana ekstremne Hofstad grupe.

U tom turbulentnom vremenu, kao mladi liberalni student u SAD-u, prirodno sam težio Demokratama, jer kao osoba sa nominalnim islamskim porijeklom, mada agnostičkim pristupom metafizici, nudili su kakvu takvu utjehu zbog brutalne invazije SAD na Irak i Afganistan i brojnih izvještaja o zločinima zapadnih saveznika nad civilima u borbi protiv „islamističkog terrorizma“. Kao dio terapije i rituala, svakog bi petka uvečer okrenuo TV na kultni HBO kako bi sa društvom gledao mog omiljenog komičara i progresivnog političkog komentatora Bill Mahera sa uobičajenim panelom koji se šablonski sastoji od jednog liberalnog univeritetskog profesora, jednog političara pripadnika Demokratske partije i jedne Hollywoodske zvijezde kako zajedno ismijavaju ideologiju i politiku konzervativne desnice u Američkom društvu. Motivi Bill Mahera za kritiku desnice su bili čisto „progresivno“ ateistički, međutim moj razlog za gledanje je bio moj način otpora prema desničarskim generalizacijama o islamskom svijetu u kojima nisam mogao da prepoznam sebe, niti jednu drugu osobu koju poznajem, bilo da se radi o vjernicima ili sekularno orijentiranim agnosticima s nominalnim obilježjima islamske kulture. Svrha cjelokupnog opisa islamskog svijeta od strane američke desnice je potvrđivanje vlastite kulturološke superiornosti, a „muslimani“ su predstavljali savršene antagoniste i katalist za jedan vjersko-kulturni preporod u SAD-u. Progresivni liberali s druge strane su mi tada djelovali kao da imaju racionalan i odmjeren pristup, refleksno sumnjivi prema predrasudama i generalizacijama.

To je naravno bila gorka iluzija. Bio sam mlad, naravno i prije zlokobnog 11. septembra 2001. godine, liberali su se predstavljali u svim segmentima koji se tiču šireg američkog društva, od imigracije osoba drugih i dalekih kultura, do odnosa prema rasnim i rodnim manjinama, kao tolerantni, inkluzivni i progresivni. Zašto bi kulturna manjina kojoj ja pripadam, barem nominalno, ičim bila izuzeta? Sve ekscese do tada i svu netoleranciju i šovinizam sam pripisivao konzervativnoj desnici. No, da se vratim na petak proveden sa Bill Maherom kada sam prvi put čuo za Geerta Wildersa. Liberalno-progresivni paneli koji su se ritualno bavili ismijavanjem konzeravitvne desnice, potreseni ubistvom Theo Van Gogha su počeli da uvode u tematiku i problem islama, odnosno sukoba liberalnih i progresivnih vrijednosti sa islamom. Islam je tako, prema panelistima, postao i veća prijetnja od samih konzervativaca unutar zapadnog društva. Nije dugo trebalo da se postavi teza, identična tezi koju propagira Geert Wilders, da se tolerantnost ne može pružiti religijama koje nisu tolerantne, a islam je obilježen upravo kao totalitarna ideologija zajedno s nacizmom i fašizmom koja se mora odlučno suzbiti u modernom zapadnom društvu. Moj dotadašnji heroj komičar i liberalni guru Bill Maher, na moje mlado zaprepaštenje, je u potpunosti podržao Wildersov stav, predstavljajući jedan novi savez između liberalno-progresivne agende i liberalno desne agende koju je predstavljaju Wilders. Tu naravno nije bio kraj. Od emisije do emisije, svakog petka, na meti liberalno-progresivnih panela i voditelja su sve više bile muslimanske zajednice na zapadu. Više nije bilo riječi o „radikalima“ na marginama islamskog društva, već i islam kao takav obilježen kao nužno nasilan i opresivan.

Ulje na vatru je doljevala serija teroristiških napada koji su se nizali na Zapadu, posebno u Evropi, na novinarske kuće Jyllands-Posten u Kopenhagenu i Charlie Hebdo u Parizu. Među liberalima dolazi do najoštrije reakcije, bilo da se radi o liberalnoj desnici poput Geerta Wildersa ili progresivno-liberalnoj ljevici poput Bill Mahera. Organizuju se zajednički paneli, svojevrsno sjedinjenje liberala desno i ljevo oko jednog pitanja, problema integracije muslimana u zapadna društva. Na brojnim panelima se pojavljuju i desno i ljevo orijentirani liberali poput Christopher Hitchensa, Richard Dawinsa, Daniela Dannetta, Bret Weinsteina, Lawrence Kraussa, Sam Harrisa, i Douglas Murraya. Zajedno s njima bi se našli i „bivši muslimani“ ili „reformisti“ unutar muslimanskih zajednica poput autora Satanskih stihova, Salman Rushdija ili aktivistkinja Irshad Manji i Ayaan Hirsi Ali. Sama Ayaan Hirsi Ali, zvijezda liberalne agende je tada, zajedno s Geertom Wildersom, predstavljala holandsku VVD konzervativno-liberalnu partiju u Parlamentu. Ponude muslimanskim zajednicama su se svodile na upotrebu razuma i odbacivanje ili reformu islama, regulaciju ovih zajednica od strane države, re-edukaciju kako bi se usmjerile u nadanom smjeru i u krajnjoj mjeri zabrane ulaska ili deportacije sve do i preventivnog nuklearnog napada na islamski svijet, koji je na vrhuncu histerije predstavio perjanica „racionalne“ liberalne kreme, Sam Harris. Tematika je postajala sve grotesknija uz odobravanje i gromoglasne aplauze publike. Pljuštale su uvrede i pitanja u smjeru: „zašto nema muslimana sportista?“, zašto su mlađi muslimani seksualno frustrirani?“, „zašto su toliko nasilni?“, „zašto muslimani ne uživaju u alkoholu kao svi razumni ljudi?“, „zašto tjeraju žene da se kriju iza vela?“, „zašto tuku žene?“, „zašto ženama uklanjaju dijelove polnih organa?“. Zaključak bi uvijek bio isti, prvobitno predstavljen od Geerta Wildersa „ne može se pružiti tolerancija prema netolerantnim religijama“ i da se od islama liberalizam mora aktivno i odlučno odbraniti.

Geert Wildersova poruka iz davne 2004. da se ne mogu tolerirsati netolerantne ideologije je efektivno infiltrirana i profilirana unutar liberalno-progresivno diskursa uz zvučne pobjede liberalne Renaissance partije Emmanuel Macrona u Francuskoj, koja je uvela drakonske mjere kontrole odijevanja prema pripadnicima islamske vjere, posebino ženskog spola u javnim ustanovama. U isto vrijeme je liberalno-progresivna njemačka politička partija Die Grünen otvorenim pismom svog kadra u vladi Roberta Habecka poručila njemačkim muslimanima da ih država drži na oku i da tolerancija i povjerenje njemačkog društva prema njima ima granice, što je korak dalje i od liberalne desnice utjelovljene u bivšoj kancelarki i predsjednici CDU-a, koja je 2010. izjavila da je njemački multikulturizam mrtav ili najnovijeg manifesta CDU izložen krajem 2023. u kojem se naglašava da jedino muslimani koji dijele njemačke vrijednosti mogu biti naturalizirani, predstavljajući eho stavova bivšeg Predsjednika SAD-a, Donalda Trumpa, koji promovira test lojalnosti zapadnoj kulturi za sve buduće imigrante iz islamskih zemalja.

Za navedene liberalne političke pokrete, bili desni ili lijevi, islam u Evropi predstavlja glavni test potvrde teze o univerzalnosti i superiornosti zapadne liberalne kulture. Pripadnici islamske vjere uprkos generacijama provedenim unutar zapadnih zemalja i zajednica su pokazali neočekivan stepen otpora asimilaciji. Bolje rečeno, politički prethodnici današnje generacije zapadnih liberalnih političkih pokreta su šovinistički precijenili moć asimilacije vlastite kulture i njenih vrijednosti nad drugim kulturama, pogotovo nad širom islamskom kulturom. Nova generacija liberalno-progresivnih političara u Evropi i dalje vjeruje u univerzalnost i primamljivost vlastite ideologije, uprkos generalno neuspjeloj asimilaciji islamskog dijela društva. Kao odgovor na težak poraz sposobnosti liberalizma da privuče i asimilira druge kulture, pokrenute su konkretne državne kampanje i represivne mjere koje dovode do zabrana na načine odijevanja, verbalnog izražavanja, kao i ograničenja na samu mogućnost buduće imigracije ili naturalizacije već prisutnih imigranata.

Pitanje koje se nameće jeste, šta onda čini Wildersa drugačijim od desnih i lijevih političkih opcija već na snazi u mnogim zemljama zapada noseći sa sobom liberalnu etiketu koju je i sam Wilders sebi prišio. Kako onda možemo pomiriti etiketiranje Wildersa kao predstavnika „krajnje desnice“? Posebno ako možemo zaključiti da je teza Geert Wildersa, da se ne mogu tolerirati netolerantne vjere poput Islama, prevladala unutar samog liberalnog diskursa od predstavnika CDU-a ili Die Grünen u Njemačkoj, Renaissance u Francuskoj, Konzervativne Partije ili Laburista u Ujedinjenom Kraljevstvu. Sama Wildersova politička identifikacija kao liberalna desnica i pobjeda na posljednjim izborima u Holandiji potvrđuju politički koncept koji dobija na univerzalnost kroz i lijevi I desni spektar. Prirodan nastavak ove evropske priče se odražava i na Bosnu i Hercegovinu, gdje su glavni domaći akteri u pokušaju imitacije nove liberalne politike utjelovljeni u pokretima poput Naše stranke, ali i stranim akterima koji promoviraju liberalno-progresivne vrijednosti usmjerene prema političkom, ekonomskom i sigurnosnom suzbijanju dijela društva koje se identificira sa islamskom vjerom. Međutim, zbog očitih unutrašnjih kontradikcija i izuzetaka u doktrini tolerancije prema pripadnicima muslimanskih zajednica, teško je pomiriti liberalizam s onim što tvrdi da predstavlja, a samim tim teško je i opravdati političku i ideološku saradnju između nominalno ljevih i desnih pokreta kada je u pitanju „muslimansko“ pitanje kako u Evropi tako i u Bosni i Hercegovini.