Piše: Haris Imamović
Aleksadar Vučić se prije dva dana zapitao šta je smisao rezolucije o Srebrenici. „Da ukinete Srpsku? Da osudite srpski narod? Šta je smisao? Hoćete li dobiti veće sažaljenje od Srba od onog koje ste dobili? A znači ne tražite to? Tražite nešto drugo. Pa kažite nam šta je to što tražite“, kazao je.
Rezolucije UN-a (npr. one o zaštićenim zonama iz '93, kao i ona od 12. jula '95.) nisu imale snagu da zaustave genocid u Srebrenicu, te zasigurno ne mogu dovesti ni do ukidanja Republike Srpske.
Da li je onda cilj osuditi srpski narod, ako već nije, kako Vučić reče, traženje većeg sažaljenja od Srba od onog koje smo dobili?
U nacrtu rezolucije se kaže da je jedan od ciljeva „podstaknuti članice Ujedinjenih nacija da sačuvaju utvrđene činjenice i kroz svoje obrazovne sisteme razviju odgovarajuće programe, takođe u znak sjećanja, kako bi se spriječio revizionizam i genocid u budućnosti“.
Šta bi to u slučaju Srbije moglo značiti da se „sačuvaju utvrđene činjenice“?
Ako čitate sudske presude, recimo, da su presudan doprinos u utvrđivanju činjenica o genocidu dali sami Srbi. Time ne mislim samo na Srbe, tužioce i sudije Suda BiH, koji su podizali optužnice i izricali presude za genocid. Mislim primarno na brojne podrinjske Srbe, kao sudski svjedoci, što svjesno što nesvjesno, pomogli da se zaokruži sliku o izvršenom zločinu.
Naređenje s vrha
Visoki funkcioner ratnog SDS-a i intimus Radovana Karadžića, Miroslav Deronjić svjedočio je u Hagu da mu je pukovnik Ljubiša Beara kazao: „Dobio sam naređenje, s vrha, da se zarobljenici pobiju.“ Da se uistinu radi o volji “vrha”, Deronjić je, kako je otkrio, već od ranije znao, jer mu je sam Karadžić kazao: “Miroslave, sve ih treba poubijati.”
Nakon što je više od 1300 Srebreničana streljano u Kravici na području bratunačke općine, Deronjić se pobunio. Tražio je da preostali budu likvidirani negdje drugdje, a ne u području njegove odgovornosti.
Šef bezbjednosti Bratunačke brigade Momir Nikolić je svjedočio da je njemu i Dragi Nikoliću iz Zvorničke brigade, tada Beara naredio da organizuju prevoz srebreničkih muškaraca i dječaka na područje zvorničke opštine, kako bi tamo bili pogubljeni.
Dragan Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade, također je posvjedočio u Hagu da je iz Drinskog korpusa došla naredba da se organizuje likvidacija zarobljenika. Nakon što je Obrenović kazao da ne može prihvatiti takvu obavezu bez odobrenja Više komande, poručnik Drago Nikolić mu je kazao da je naređenje došlo lično od generala Mladića.
„Bilo je naređeno da se to ne vidi“
U presudi Ostoji Stanišiću, komandatu 6. bataljona Zvorničke brigade, navodi se da je dio zarobljenih Srebreničana prevezen u zvorničko selo Petkovci.
Jedan od mještana Marko Spasojević je svjedočio da je vidio jedan od kamiona kojim su dovozili ljude. Bio je, veli, pun, „čovjek na čovjeku.“ Tražili su vode. Spasojević im je, kaže, donio dva kanistera vode. Neki su iskočili i pokušali pobjeći, ali su, veli, bili ubijeni na licu mjesta.
Kada se vratio kući, Marko je kazao svojoj supruzi da legne na pod i ne ustaje. S njom su bile dvije njihove unuke.
Zarobljenici su najprije bili smješteni u školu u Petkovcima, odakle su kasnije odvoženi na branu Crveni mulj, gdje su streljani.
Marko Spasojević je kazao da se u večernjim satima čula pucnjava, koja je trajala dugo u noć, otprilike do tri sata iza ponoći, zbog čega je, kaže, „zaključao vrata“.
Ujutru je vidio žene kako peru okrvavljeni asfalt. „Bilo je naređeno da se to ne vidi.“ Vidio je tijela oko škole, koja su „traktorom ili tamićem“ prebačena na Branu.
Brana Crveni mulj
U presudi Haškog tribunala u slučaju Popović i drugi, navodi se da je među posmrtnim ostacima ekshumiranim iz primarne grobnice kod brane Crveni mulj, te iz s njom povezanih sekunardnih grobnica, ekshumirano 805 tijela Srebreničana.
Jedan od samo dvojice preživjelih, Nedžad Avdić je, u svojim svjedočenjima, iznio brojne detalje o masakru; među njima i onaj da je u školskoj sali, uoči odvođenja na streljnje, jedan čovjek koji je već bio pogođen u glavu, tako da mu je krv curila niz lice, grčevito u rukama držao čizmice svoje kćerkice, koju je dan ranije izgubio u šumi.
Nežad je odveden na streljanje u grupi sa svojim nastavnikom geografije Munibom, koji ga nije prepoznao („Jesi li ti Salkin?“ – „Ne.“). Neki od zarobljenika je jednom od ubica vikao: „Ja sam tebe i tvoju majku Stanu čuvo i pazio. Kako te nije sramota!“ Drugi se uspio odvezati i ponudio Nedžadu da oslobodi i njega, što je ovaj, pomiren sa izvjesnošću smrti, odbio.
„Meni je“, kaže Nedžad, „zaista bilo žao da umrem žedan, pa sam pokušavao, kao i drugi, da se što duže sakkrijem među ljudima. Jednostavno sam želio još jedu ili dvije sekunde da živim.“
Na suđenju Stanišiću, pred Sudom BiH, anonimno svjedočio je jedan od pripadnika 6. bataljona. On je, veli, vozeći utovarivač marke ULT 220B, pomogao pri zakopavanju leševa.
