Vlada Crne Gore bez državotvornih Crnogoraca, Bošnjaka i Hrvata.
Piše: Darko Šuković
Mnogi su veliki izumi posljedica pukoga slučaja. Ko zna koliko bi gravitacija čekala na otkriće da se glava Isaka Njutna nije našla na putu jedne obične crvljive jabuke. Navodno, i Milojko Spajić još bi tragao za dobitnom kombinacijom koja vladu znači, da Gorana Danilovića, tokom ležnika ispod neke moračke šljive ili drenjine, prezreli plod nije zviznuo po mozgu i ukazao mu put... a on taj nebeski dar iz krošnje drveta nesebično podijelio sa mandatarom.
I ovo drugo, danas dnevnopolitičko, postaće ubrzo istorija – zapis u ne tako debeloj knjizi crnogorskog političkog pluralizma; još jedno ime na prebogatom spisku pojedinaca sa subjektivnim osjećajem zakinutosti. Jer, autorsko pravo na model sabornog uspostavljanja državne vlasti nije pomoglo Daniloviću ni poziv da dobije od Spajića. Kamo li da ga zaredi u ministra. Sudbina neshvaćenoga genija, međutim, odavno je prebanalan udes da bi se iko na takve slučajeve ozbiljnije osvrtao. Zato Danilovića ostavljamo da čeka neka inkluzivnija vremena i zahvalnijeg premijera, a mi se fokusiramo na vanserijske potencijale (njegovoga?) obrasca po kojem će uskoro biti udešena Crna Gora...
Nikov poučak za Kurtija
Zapravo, kako i u naslovu čitate, oštro oko i bistar um prepoznaće u konačnom rješenju crnogorskog pitanja formulu što je neka sigurna ruka testira u našoj maloj zemlji kao u kućnoj laboratoriji, s namjerom da je primijeni minimum regionalno, a možda i globalno.
Nije li, naime, upravo ovdje i sad odgovor dobilo pitanje koje decenijama muči Vašington i Brisel, Beograd i Prištinu, Moskvu i Peking. Napokon imamo platformu prihvatljivu i za srpske i za albanske lidere. Ta platforma, oko koje su se idilično okupili lideri svih stranaka srpskoga naciona i gotovo svi albanskoga je: vlada Crne Gore bez državotvornih Crnogoraca, Bošnjaka i Hrvata.
Vlada zakleta da pokaže kako je u ideološkom smislu vrijeme u Crnoj Gori stalo 30. avgusta i da se, s tim u vezi, osim istoimenoga trajekta, više ništa ne pomjera, niti će. Osim što su na tu, simbolično kazano, srpsku političku „cataru“ sada ušli Albanci.
Srpsko-albanska vlast nad Crnom Gorom istovremeno je, dakle, moćna poruka problematičnom Kosovu da je i tamošnji spor ova dva naciona rješiv. Dovoljno je samo da većinski narod susjedne države batali uskogrudost i da, poput Crnogoraca u Crnoj Gori, prihvati da bude sklonjen na marginu. Da ga, takoreći – nema, na mapi vlasti – za početak. Slikovito kazano: Republika Kosovo kao zajednica srpskih opština na cijeloj teritoriji! Ukoliko bi Kurti napokon pokazao razumijevanje za takvo rješenje, Petar Stano ne bi krio radost Evrope što će sarađivati sa takvom vladom. I njegov kolega u Vašingtonu isto.
Posmatrano iz zapadnog (tupog) ugla, srpsko-albanska vlast u Crnoj Gori obećava rješenja mnogih aktuelnih tenzičnih situacija u regionu. Ali i (naj)šire. No, pogledajmo prvo ono što nam je pred nosom...
Sad je Kosovo susjed Srbije, o Prizrenu ćemo 2027.
Iritantne grafite „Kad se vojska na Kosovo vrati“ sada će lijepo da izbrišu isti oni koji su ih pisali, po nalogu onih za koje su glasali ti što su ih pisali. I još da budu srećni ako ne dobiju direktivu da po zidovima, tarabama i kontejnerima budu kreativni na temu: povratak Srbije na Kosovo kroz investicioni ciklus, kulturne priredbe, sportske manifestacije i sletove, promociju multietničnosti, zajedničke projekte iz fondova EU... Opština Zeta povući će inicijativu za „otpriznavanje“ Kosova, a na parolu „dogodine u Prizrenu“ biće stavljen veto do 2027. Do tada, dok ne istekne mandat 44. vlade – Kosovo je susjed Srbije.
U svrhu uspjeha ove operacije, kao svojevrsna anestezijska priprema puka za njen uspjeh, biće sprovedena propagandna kampanja, aktivnost u kojoj je Beograd već dokazana svjetska klasa. Tako će ovdašnja javnost biti upoznata da su Crnogorci u 19. vijeku opisivali Albance kao ljude sa repom; da su Crnogorci napravili i stoljeće sakrivali masakr Albanaca u Ljumi; da su Crnogorci ubijali „Šiptare“ na Kaluđerskom lazu, a da su Srbi spasili oko 100 hiljada Kosovara izbjeglih pred Crnogorcima koji su se bili odali genocidu...
Zar nije logično da se politički fenomen „dobrovoljnih davalaca tuđe krvi“, popularan tokom 90-ih, nadogradi strategijom „dobrovoljnih davalaca tuđeg tla“, kako bi se sačuvao mir u svijetu? Zar Ukrajina ionako nije preglomazna pa nije strašno ako izgubi koju desetinu procenata svoje teritorije. I zar Crna Gora nije toliko mala da je od maloga značaja za veliki svijet hoće li biti još malo manja? A šta ako Milan Knežević ne priča gluposti kad kaže da su SAD saglasne sa ulaskom bivšeg DF u vladu Milojka Spajića, da će rat u Ukrajini biti gotov narednoga mjeseca jer 7. novembra u Kijev dolazi Blinken i „tada će se nešto desiti“...
I mnogo veće „gluposti“ Aleksandra Rakovića pokazale su se kao proročanstvo. Uostalom, treba li dokazivati kako na Zapadu još vjeruju da je velikosrpski nacionalizam moguće zasititi i odvojiti ga od ruskog imperijalizma. Vjeruju ili im je plaćeno da „vjeruju“. A Crna Gora je na "meniju".
U Evropu sa Z na šajkači
Istraživanje CGO pokazalo je da su stranke koje će upravljati Crnom Gorom i koje imaju jasnu izbornu i parlamentarnu većinu, u dramatičnom raskoraku sa većinski prihvaćenim vrijednostima u crnogorskom društvu! Upravo tako – ubjedeljiva većina građana Crne Gore ne želi isto što i ubjedljiva većina glasača partija nove vlasti! Kako je to moguće? Mogu da vam objasnim drugom prilikom. Do tada fakti - ne samo povodom priznavanja državnosti Kosova, već i po odnosu svojih pristalica prema ruskoj agresiji na Ukrajinu, genocidu u Srebrenici, ulozi Srbije i SPC u zbivanjima u Crnoj Gori... PES, ZBCG, DCG i SNP zapravo su duboko nereprezentativni politički subjekti, kad se sagleda ukupno raspoloženje građana naše države!
Dilema da li će nova vlada voditi politiku koju podržava ogromna većina njihovih glasača i njihovi mentori sa Istoka ili onu kakvu priziva impotentni Zapad, u stvarnosti ne postoji. Ne samo što su SAD i EU do nogu poraženi u Crnoj Gori i na Zapadnom Balkanu, nego kao hipnotisani nastavljaju da prodaju svoje prirodne saveznike i podržavaju putinofile i vučićevce.
Kao plod takve „mudre politike“ Brisela i Vašingtona kreirana je nova vlast u Podgorici, suštinski utemeljena na, zvanično za Zapad nepoželjnoj, koaliciji ZBCG. Koordinirano očitovanje ambasada SAD, EU i VB preko jedinog na planeti službenog lista više zemalja i vlada (koncerna Vijesti), u kojem su ponovili poruke nesaglasnosti sa ulaskom stranaka bivšeg DF u vlast, nije izbrisalo sumnje da je posrijedi još jedna licemjerna predstava – zvanično osuda a stvarno signal da Mandić i Knežević mogu u vlast. A nakon američkih izbora i u vladu? Uostalom, možda i predsjedniku države Jakovu Milatoviću ponekad valja vjerovati na riječ.
Više to nije incident - Dritan
Vratimo se, na kraju, vladi koju će Crna Gora, ako je ne pogodi asteroid kao Danilovića drenjina, dobiti naredne sedmice. Ogromnu većinu ministara i poslanika činiće stranke i političari kojima je 21. maj 2006. jedno od najtraumatičnijih sjećanja. Ostatak vlasti pripašće onima za koje su njihovi sadašnji partneri u vrijeme referenduma govorili da glasaju za suverenost jer je to dobro za „veliku Albaniju“, do koje im je nezavisna Crna Gora samo stanica. I svoje „NE“ pravdali procjenom da je za Crnu Goru bolja zajednica sa Srbijom, nego utapanje u veliku Albaniju.
U međuvremenu, pojavio se Otvoreni Balkan kao okvir u kojem bi mogli biti zadovoljeni i srpski i albanski apetiti. Na račun Crne Gore. Iako je Edi Rama ljetos proglasio kraj toga projekta, čovjeku koji hvali Dritana Abazovića kao pouzdanu osobu ne treba vjerovati na riječ.
Realno, samo nešto uistinu veliko za obje strane moglo je dvije iskonske mržnje natjerati da zakopaju sjekire i zajedničkim snagama iskopaju grob građanskoj Crnoj Gori. Prethodne godine pokazale su da unutar srpskog nacionalnog korpusa, na žalost, nema iole ozbiljnije snage da se suprotstavi anticrnogorskoj politici po diktatu Vučića i crkve. Albanci u Crnoj Gori sada treba da pokažu jesu li njihovi politički lideri, ulaskom u vlast sa eksponentima velikosrpske politike, autentični tumači nekog njihovog novog odnosa prema Crnoj Gori i Crnogorcima. Jer, više ne možemo govoriti o Dritanu Abazoviću kao incidentu kojeg se sunarodnici stide. Sada je većina albanskih lidera ušla u vladu bez državotvornih Crnogoraca, Bošnjaka i Hrvata i postala partner onih kojima je Milan Radojičić heroj.
Zašto?
Crnogorska javnost zaslužuje taj odgovor. Samo, nema potrebe ni pokušati sa evropskim integracijama i standardom građana. Te argumente ostaviti Dritanovoj omiljenoj grupaciji sa IQ ispod 86.
Mudrima će biti dovoljno
Kad je crnogorska vojska „odužila dug srpstvu“ na Mojkovcu, kad se i posljednji srpski vojnik ukrcao na lađe i otplovio da gleda kako sazrijeva limun dok se Švabo baškari Srbijom, kad je uprkos nevjerovatnom junaštvu Crnogoraca pao Kuk i Austrijanci ušli na Cetinje, kad je prvi put u istoriji Crna Gora položila oružje dominantno upotrijebljeno da brani drugoga umjesto sebe... trojica starih Čevljana, jer liše djece drugih muškaraca nije bilo, zapasali su levore, obukli crnogorsku nošnju i dočekali odred Austrijanaca koji je prilazio Čevu. Znali su da ga ne mogu odbraniti, ali i da ne smiju dozvoliti da „ravno gnijezdo junačko“ prvi put padne u ruke osvajača bez prolivene kapi krvi.
Krvavi performans završen je i tragično i slavno. Zavisi od toga kako posmatrač samjerava vrijednost života i časti. Austrijski oficir shvatio je smisao čina trojice martira za unaprijed izgubljenu stvar. Pokazao je poštovanje za njihovo viteštvo tako što je dozvolio porodicama da uzmu tijela i sahrane ih na groblju. Neki drugi oficiri, nekoliko godina kasnije - jedni nikad ne naučeni časti, drugi zaboravili šta čast znači, borce „za pravo, čast i slobodu Crne Gore“ progonili su i ubijali kao zvijeri, i – sahranjivali van groblja.
Zamislite da neko neprilagođen duhu ovoga, nikakvoga vremena, pokuša da ovim primjerom objasni Oliveru Varheljiju ili Kristoferu Hilu po čemu je Crna Gora drugačija od drugih. Kvota je 1,05 da bi mu odgovorili poput ChatGPT:
„Vjekovna aktivna i miroljubiva koegzistencija sa osvajačima pokazala se kao pametniji izbor od borbe za slobodu. Naš interes je partnerstvo sa 10 miliona, a ne sa nekoliko stotina hiljada. Bolje da ste plaćali žvakalicu, šetali opančiće i vodili računa o demografskim trendovima, nego arčili ljudski potencijal u borbi sa neuporedivo jačim protivnikom.“
Samo, ne bi bilo pošteno odmah popljuvati dvostruke standarde zapadnih birokrata i njihovu nezainteresovanost za implementaciju zapadnih vrijednosti na Zapadnom Balkanu. Jer, prvo smo mi pljunuli na svoj kodeks, na čojstvo i junaštvo, potom je u zaborav pala besa. Tako su se stekli uslovi da Petar Stano kaže kako se raduje saradnji...
