Sjećanje: Dan kada je gorjela Tuzla

„Ovako je gorjela đedina kuća u Kalesiji 1992. godine“ velim Elviru. „I moja“ odgovara mi.

Piše: Almasa Hadžić

Foto: Ahmet Bajrić - Blicko

Vraćajući sjećanja na događaje od prije osam godina, kada su gorjele zgrade institucija u Tuzli, teško je ne suočiti se sa istinom o zloupotrebi nezadovoljstva radnika uništenih tuzlanskih firmi, demobiliziranih boraca i uopće građana koji su za svoju bjedu i teško preživljavanje krivili vlast i one koji u njeno ime odlučuju.

Od 5. februara pratili smo proteste za koje smo vjerovali da su legitiman način borbe za uzurpirana prava onih koji u protestima učestvuju i ne sluteći da je ideja te „borbe“ potpuno drugačija od one za koju su mnogi mislili da je ispravna.

Učesnici protesta se već treći dan ne razilaze ispred zgrade SodaSo.

Na platou ispred zapaljene gume automobila. Kamenice lete prema zgradi i kordonu policije koja čuva ulaz u nju.

Nas nekolicina, stojimo iza njenih „leđa“ na prostoru prema Domu zdravlja. Odzvanja lomljava stakala na prozorima zgrade, dim polako poče da kulja kroz njih.

Zgrada gori.

Mi, koji smo u ratu bilježili slične scene, nepomično gledamo jedni u druge.

Oni mlađi, trče da „uhvate kadar“, da izvjeste...

Ja ne.

„Ovako je gorjela đedina kuća u Kalesiji 1992. godine“ velim Elviru.

„I moja“ odgovara mi.

...Amel, Blicko, Salih, Marko, Vehid... koja li im je ovo paljevina po redu, koju dokumentiraju, ne znam.

Sve je podsjećalo na jednu od tužnih ratnih epizoda.

Pokušavamo se probiti naprijed.

Iznad naših glava lete kamenice i zapaljene baklje.

Neki policajci su pogođeni u pokušaju da spriječe vandalizam.

Znam biografiju mnogih od njih.

Neko, iz naše grupe, odjednom, sa smijehom viknu „vidite Igora“.

Gradski „veseljak“ Igor Tunjić, tugo moja, s podignutim rukama pokušava zaštititi policajce čije glave već krvare od udaraca kamenjem.

Malo dalje parkirano vozilo iz čijeg gepeka se iznose baklje za paljenje.

„Čije je ovo vozilo“ pitam u zabunluku, potpuno nesvjesna situacije.

„Šta te briga, mrš“ odgovara mi dodavač baklji momcima koji ih proslijeđuju vještijima od sebe.

Plamen zahvata cijelu zgradu. Čuje se unutrašnja lomljava. Huligani ne čekaju, idu za plamenom, u nadi da će naći nešto za sebe.

„Idemo na općinu, majku li im njihovu“ povika jedan od palilaca.

Ne poznajem ga. Nisam ga nikad vidjela na radničkim protestima koji su mjesecima prije toga, svake srijede, bili organizirani pred zgradom Suda i Tužilaštva TK.

Žure. Kolona, najprije, grabi prema Sudu i Tužilaštvu. Zovem telefonom jednog od tužitelja, velim „eto ih, učini nešto“.

Hmmm.

Jedna žena, prava „drnda“ kako bi u Hercegovini kazali za neku krupnu, bahatu, neotesanu osobu (i nju nikad ranije nisam srela na radničkim protestima) govori mladićima okupljenim ispred Tužilaštva „gađajte gore, tamo su papiri“.

Dakle, palite Tužilaštvo.

Istina - živa istina!

Sudski policajci, redovna policija stali pred okupljene. Objašnjavaju, mole... Odjednom, palioci odustaše od paljenja Tužilaštva i Suda i krenuše prema zgradi Općine. „Drnda“ se negdje izgubi.

Specijalci na čelu sa komandirom Dževadom Kormanom ubjeđuju demonstrante da ne rade to što rade, da ne ruše i pale jer to je i „njihov grad“.

Većina demonstranata je zaustavljena na prostoru između NLB banke, zgrade „Jupiter“ i korita Jale.

Ipak, jedni se probijaju naprijed. Pale Općinu.

Opet policija na udaru.

„Evo, kažite šta želite, ali ne palite“ obraća im se komandir Korman, a oni ga opkolili i samo se čeka trenutak kad će neko od njih fizički krenuti na njega i ostale koji ih pokušavaju spriječiti u namjerama.

Korman, motorolom, traži policijsku ispomoć.

Iza zgrade općine čuje se vika, gužva.

Vidim, Srebreničanin Ibrahim Mandžić i još dvojica momaka „razbacuju“ neke od palioca.

„Krenulo je nešto uz mene kad sam vidio da dječurlija, sa dvolitricama piva u rukama pokušavaju isčupati ogradu sa boka općinske zgrade i ući unutra da pale.

Istrčao sam pred zgradu sa svojim sinovima Idrizom i Jusom i stao pred njih.

Počeli su da se naguravaju i tuku sa nama, ali kad su vidjeli da im nećemo ostati dužni pobjegli su na drugu stranu.

Kamo sreće da mi se pridružilo još nekoliko „spremnih“ ljudi, vjerujem da bi šteta na Općinii bila daleko manja“, ispričao nam je na današnji dan, prije osam godina Mandžić, nekadašnji srebrenički komandant brigade.

Mnogo je heroja borbe sa paliocima zgrada SodaSo i zgrade Općine u Tuzli iz 2014. godine.

Prvenstveno, riječ je o pripadnicima specijalne i redovne policije Tuzlanskog kantona, ali i mnogim građanima, kao i predstavnicima raznih organizacija, koji su pokušavali spriječiti one koji su išli rušiti zgrade kao simbole vlasti u gradu Tuzla, umjesto da su vlast rušili na izborima.

Neki od direktnih učesnika su, gledano kroz vrijeme koje je prošlo, apsolutno znali šta rade, za čije interese pale i ruše ono što su gradile generacije prije rođenja mnogih koji su taj dan divljali po Tuzli.

Neki su, opet, proteste započete 5.februara, smatrali legitimnom borbom za svoja uzurpirana prava, a da sami nisu bili svjesni kakav će epilog ti protesti imati.

Iz zgrade SodaSo u naselju Slatina, danima nakon paljenja izlazio je dim gdje je dogorjevala zapaljena imovina Vlade.

Općina je, ubrzo uspjela sanirati štetu na svojoj zgradi.

„Herojima“ paljenja dugo se u Tuzli bavila i policija i Tužilaštvo TK.

Epilog oni znaju.

A mi znamo da je jedan od vođa palilaca (kasnije se ispostavilo), pobjegao u Austriju i tamo dobio azil.