Kakav je Primorac kršćanin i koliko je upućen u stanje u BiH najbolje govori to što ne zna da je monsinjor Puljić i dalje kardinal, te da je samo poziciju nadbiskupa vrhbosanskog prepustio Tomi Vukšiću.
Piše: Haris Imamović
Nedavno sam se, u članku Wilders i Orban u Sarajevu 1983, osvrnuo na jugonostalgični portret današnjeg Sarajeva koji je priložio Midhat Ajanović. Tu sam zapazio jednu neobičnu srodnost između islamofobne jugonostalgije i zapadne antiimigrantske desnice. Nije prošlo ni tri pune sedmice, a stvarnost mi je dala za pravo.
Kršćanin koji ne zna razliku između nadbiskupa i kardinala
Istraživač Centra za slobodu “Margaret Thatcher” pri Heritage Fondacije Max Primorac objavio je, u neutjecajnom američkom listu Vašington Times, difamacijski članak Islamistička država na granici NATO-a?, ciljajući na Bosnu i Hercegovinu.
U ovom kratkom uratku, podnaslovljenom kao - Sarajevo je sve više ekstremističko, nalazimo i sljedeće zapažanje:
“Zajednička prijestolnica Bosne, Sarajevo, nije više proslavljeni model multireligijske koegzistencije, koju je svijet vidio tokom Olimpijskih igara 1984. Žene su sada pokrivene. Nikabi, koji prekrivaju cijelo tijelo i podsjećaju na one kakvi se nose u Afganistanu, nisu rijetki. Džamije izgrađene novcem iz zaljevskih država krase gradsku panoramu. Bivši sarajevski kardinal Vinko Puljić požalio se da je ‘Sarajevo postalo isključivo muslimanski grad’.”
Kakav je Primorac kršćanin i koliko je upućen u stanje u BiH najbolje govori to što ne zna da je monsinjor Puljić i dalje kardinal, te da je samo poziciju nadbiskupa vrhbosanskog prepustio Tomi Vukšiću.
Nadalje, vrlo je znakovito što ovaj navodni kršćanski fanatik iz Heritage fondacije koristi identičan kontrast između nekadašnjeg, “multireligijskog” i današnjeg, “muslimanskog” Sarajeva, kakav po pravilu nalazimo kod pisaca komunističke provenijencije.
Primorac protiv Margaret Thatcher
Ironija je, uz navedeno, i u tome, što je Primorac istraživač u Centru za slobodu koji nosi ime po bivšoj britanskoj premijerki Margaret Thatchter.
Gospođa Thatcher bila je jedan od najutjecajnijih glasova, u zapadnoj javnosti, u korist naše stvari, u periodu od 1992. do 1995. godine. Dok Primorac optužuje Aliju Izetbegovića da je islamski ekstremista, Thatcher je pisala da je “Vlada Alije Izetbegovića u Sarajevu legalna i međunarodno priznata vlada Bosanske Republike”, te pozivala Zapad da je podrži. Dok se Primorcu grči lice na pomen o našem vojnom potencijalu, Thatcher je napore Armije RBiH poredila sa onima Britanske vojske u Bitci za Britaniju.
Za nju nije bilo dvojbe u pogledu toga šta se dešava u Bosni. Na djelu je, piše ona u decembru 1992, “bezobzirna agresija za koju smo krivi i mi na Zapadu, jer mogli smo ovo zaustaviti, još uvijek možemo”.
“Stalno smo javno ponavljali”, kaže Thatcher, “da nećemo intervenisati vojno, čime smo uklonili mučnu nesigurnost iz glava beogradskih generala. Nastavili smo s održavanjem embarga na uvoz oružja Bosni (i Hrvatskoj), znajući da to osigurava ogromnu vojnu nadmoć u korist Srba, koji su naslijedili oružje od stare Jugoslavije, treće najveće vojne sile u Evropi.”
Thatcher je skrenula pažnju da ovakav stav Zapada ide u prilog islamskim ekstremistima, te otvaraju prostor za iranski utjecaj u BiH. Da bi se to spriječilo, ona poziva zapadne vlade da podrže Sarajevo i suprostave se srpskoj agresiji.
Dakle, potpuno suprotna preporuka od Primorčevih!
“Srbima”, veli Thatcher, “treba dati 48 sati da se povuku iz okoline Sarajeva i drugih bosanskih gradova te propuste konvoje pomoći. (…) Također se mora odmah ukinuti embargo na oružje protiv Bosne i Hrvatske. A ako se neprijateljstva nastave, trebali bismo im opskrbiti oružjem kako bismo im omogućili da se brane.”
Thatcher veli dalje da se “Srbiji se mora dati još jedan ultimatum: potpuno povlačenje srpskih snaga iz Bosne”.
“Ove zahtjeve”, piše ona, “treba podržati silom. Nema potrebe za velikim angažmanom kopnenih trupa. Zapad ima tehnologiju i zračnu moć da to učini nepotrebnim. Ako se srpske snage ne pridržavaju ovih ultimata, moraju se pokrenuti zračni napadi na srpske topničke položaje, tenkove, skladišta streljiva i opskrbne linije, uključujući vojne baze unutar Srbije. (Teška artiljerija i tenkovi su ranjiviji zimi, jer ih je teže sakriti ili premjestiti. U svakom slučaju, Bosanci ih mogu precizno locirati za nas.)”
Na kraju, Thatcher predlaže “međunarodni okvir za obnovu mira i stabilnosti u regiji”.
”Potrebno je”, veli ona, “uspostaviti protektorat ili ‘mandat’ odobren od strane UN-a, kojim bi možda dvije prihvatljive vanjske sile održavale sigurnost demilitarizovane Bosne.”
Zaključivanje Dejtonskog sporazuma i iskustvo u njegovoj provedbi, dokazuju da je Thatcher bila u pravu: premda BiH nije protektorat, OHR i Vijeće za implementaciju mira su, u kombinaciji sa reformom u oblasti odbrane, imali ključan utjecaj na očuvanje mira. Međunarodni prisustvo u Bosni i Hercegovini je minimalno, ali važno kao dio sveukupne sigurnosne arhitekture u Evropi.
Manje-više sve što piše Max Primorac u svojim člancima ide nasuprot ove koncepcije, koju je, dakle, zagovarala i sama Margaret Thatcher. S jedne strane, on zagovara ukidanje OHR-a tobože uime suvereniteta BiH, a s druge strane predlaže uništenje suvereniteta BiH kroz nametanje trećeg entiteta izvana.
Istinski sljedbenici naslijeđa lady Thatcher
Za razliku od Primorca, u Centru za slobodu Margaret Thatcher i Heritage fondaciji djeluju istinski sljedbenici lady Thatcher, kao što su bivša britanska premijerka Liz Truss ili Nile Gardiner, bivši savjetnik Čelične Lady, a danas direktor Centra za slobodu “Margaret Thatcher” u kojem je Primorac zaposlen.
Istina, Truss se nije proslavila na poziciji premijerke. Treba biti iskren, pa reći da je došla u teško vrijeme, njena stranka je već tada bila zrela da bude poslata u opoziciju. Ali u svakom slučaju Truss je i dalje utjecajna osoba, naročito u kontekstu Heritage fondacije.
Zato ću podsjetiti da je Truss, u svojstvu britanske ministrice vanjskih pooslova, posjetila Sarajevo u maju 2022. godine i sastala se sa članovima Predsjedništva Šefikom Džaferovićem, Željkom Komšićem i Miloradom Dodikom. Kao savjetnik prvog, prisustvovao sam sastanku, na kojem je Truss uputila vrlo oštre poruke Dodiku. Sjećam se, recimo, da je on tražio dodatnu riječ, ali da je ona, u tom trenutku, ustala i završila sastanak, ne dopustivši mu da dalje govori.
U javnom obraćanju, u Domu oružanih snaga, Truss je, u kontekstu invazije na Ukrajinu, poručila: “Moramo naučiti lekcije historije i posljedice nedjelovanja. Zapadu je trebalo previše vremena da djeluje 1990-ih. Nismo bili dovoljno hrabri da spriječimo strašne događaje poput genocida u Srebrenici. To oklijevanje samo je produžilo borbe. Sarajevo je patilo pod opsadom 1425 dana. Trebali smo djelovati ranije.”
Njena posjeta je usljedila, nedugo nakon što je britanska vlada uvela sankcije Dodiku i Željki Cvijanović. Npr. direktor Centra za slobodu “Margaret Thatcher” Nile Gardiner je tada pozdravio uvođenje sankcija zvaničnicima Rs.
U vezi sa uvođenjem sankcija, Truss je u Sarajevu poručila: “Radimo na zaštiti teško stečenog Daytonskog mirovnog sporazuma. Zato smo sankcionirali dvoje političara zbog njihove neprihvatljive nacionalističke retorike i poricanja genocida. Podržat ćemo teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine te ćemo podržati visokog predstavnika Christiana Schmidta.”
Činjenica da je Truss zvijezda Heritage fondacije nije joj smetala da kaže sve ovo. Fundamentalni je nedostatak naše javnosti, naših političara i njihovih isuviše liberalnih savjetnika, što ne mogu ni zamisliti da radikalni desničari, poput Truss ili Gardinera, koji se bore protiv USAID-a, rodnih ideologija, marksizma, itd, mogu biti na našoj strani.
Ta intelektualna lijenost proizvodi dvostruku štetu. S jedne strane, ona nas zatvara u uski, provincijalni okvir u kojem svijet tumačimo kroz shemu “naši” su ljevičari i liberali poput Hillary Clinton i Joea Bidena, a “njihovi” su svi radikalni desničari, pa čak i Centar “Margaret Thatcher”.
Problem nije što niko od naših zvaničnika nije kontaktirao Truss ili Gardinera, kako bi, u desničarskim krugovima na Zapadu, uspostavio kontranarativ Primorcu. Problem je što, zbog navedenog intelektualnog defekta, nikome od naših zvaničnika nije ni palo na pamet da možemo naći zajednički jezik sa ljudima u Heritage fondaciji.
