Poltroni su dobar plastelin za svaki režim. Uvijek ih je bilo, o njima su pisali Šekspir, Onore de Balzak ili Meša Selimović, a Dante ih je smjestio u osmi krug pakla, i to u drugi rov. Tamo su laskavci i ulizice (poltroni – kako ih zovu Francuzi od kojih smo posudili tu riječ) simbolično uronjeni u ljudsku nečistost, odnosno otpadne vode, jer njihove isprazne fraze i uvlačenje njihovim šefovima u Danteovom ”Paklu” ništa drugo ne zaslužuju nego da trunu u ljudskim izlučevinama. Poltronstvo je i u socijalističkoj Jugoslaviji bilo, naravno, prisutno, a Brešanova groteskna tragedija ”Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja” pravi je bukvar kako vlast indoktrinira sve, pa i siromašne stanovnike izmišljenog sela. U tom djelu, kada lokalna ulizica Mačak predloži da se u selu odigra predstava, a koja treba pobjedonosno potvrditi potpuni društveni napredak, seljani to odbiju. Ali kada drug Mate Bukarica Bukara, glavni partijski baja u selu, skonta Mačkovu nabačenu loptu, prelomi i odluči da se mora odigrati predstava. Jasno, niko se od seljana ne suprotstavlja, jer jednostavno – ko želi postati protunarodni elemenat?! I dakako da se odluče igrati najznamenitiju od svih predstava, čuvenog Šekspirovog “Hamleta”. Pošto je to djelo intelektualno nedostižno neobrazovanim mještanima, seoski učitelj (kojeg u filmu igra velikan eks jugoslovenskog i hrvatskog glumišta, Fabijan Šovagović) dobio je zadatak ”prilagoditi” čuvenu dramu i kreće čitava komedija koja se pretvara u tragediju.
Svako društvo ima svoje poltrone. I socijalizam ih je, dakako, imao, ali je u tom društvu Picasso radio plakat za ''Neretvu'', a Andy Warhole za Olimpijadu u Sarajevu 1984. godine. E sad smo spali na notornu Sanju Vulić. Praktično smo stigli do Danteovog ''Pakla''. Što i nije loša vijest, jer slijedi – čistilište!
A tek koliko Brešanovih ”Mačaka” i ”Bukara” ima u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini… Pa to je pravi sabirni centar takvih likova. Milorad Dodik recimo, klasični je Bukara, a poltroni su njegov krvotok. U posljednje je vrijeme najglasniji eritrocit u tom Dodikovom krvotoku Sanja Vulić, zastupnica u Parlamentu Bosne i Hercegovine. Vulićeva je rijaliti za vlastitog boga (kako ga je jednom titulirala) odigrala pred Sudom Bosne i Hercegovine. Psovala je američkog ambasadora Marfija, sudinicu Senu Uzunović nazvala ”isfrustriranom kujom”, a valjda će svima nama ”jeb*** mamu”, a sve kako bi se dodvorila Dodiku kome se sudi za kršenje zakona ove zemlje. Sumnjam da je Sanja Vulić čitala Dantea, da zna gdje završavaju poltroni poput nje, ali sam uvjeren da razumije da živi u vremenu gdje su ulizice tražene, da su poltroni ugrađeni u političko-društvni poredak dejtonske Bosne i Hercegovine te da ih put do vrha, do vođe, vodi kroz stražnji izlaz. Veliki Onore de Balzak opisivao je kako ti likovi pronađu put da uđu u životni krug osobe kojoj teže, te da poltroni za razliku od buntovnika koje samo u borbi možeš progutati, dolaze neprimjetno upravo kroz stražnji izlaz. Vulić je pred Sudom Bosne i Hercegovine toliko pala da joj je čak i bizarni Ramo Isak držao lekcije iz ponašanja.
Da se ne lažemo, ”sanji v.” ima u svim partijama, poltronstvo je u ovakvom društvu poželjno ponašanje. I često se uzima zdravo za gotovo, pa se poltronstvo ismijava, ali je ta vrsta hrane za političare na pozicijama moći, koji su obično oskudnih sposobnosti i još oskudnijih ljudskih moralnih vrijednosti, opasna po društvo, posebno za ona gdje je demokratija stalno priključena na infuziju, kakvo je naše. Bosna i Hercegovina trenutno je savršeno pogodno tlo za razmnožavanje virusa ulizica, a koje populizam, primitivizam, nacionalizam i mržnja prema drugom i drugačijem nekako najlakše vode do voljenog vođe. Nerijetko su to i skorojevići, politički i ljudski, ali kada se samo vidi šta je Milorad Dodik sve ove godine poručivao novinarima, ambasadorima, političarima, Bošnjacima, Hrvatima, Albancima… i kako je dobro prolazio na izborima, jasan je put do političkog uspjeha u ovoj zemlji. Ulizivanje šefu lažno je, ali bitno je da njegova taština raste – to je ono što njima odgovara da zadrže moć: da dižete ruke, klimate glavom i ne pitate otkud lova. Sav taj lažni patriotizam završava u novčanicama ili nekretninama. U takvom ”carstvu”, gdje Milorad Dodik ima svoj privatni etnofeud i gdje njegova porodica živi kao u ”Dinastiji”, kćerka Gorica hoda po entitetu i glumi dobročinitelja, a zapravo umjesto kuća od čokolade i prozora od marmelade raste poltronstvo a la Sanja Vulić.
Imaju, dakako, ta carstva poltrnostva i Dragan Čović i Izetbegovići, ali, ”ko zna laskati, zna i klevetati”, reče jednom Napoleon. Ta carstva padaju brže nego što su rasla. Sumnjam i da ti likovi kojima su okruženi Dodik, Čović i Izetbegović slušaju Ramba Amadeusa, a on ima jednu poučnu pjesmu o tim političkim vođama, koja kaže: Mislim se: ko se mota oko politike / Ne zna osnovne zakone balistike / Pod kojim uglom letiš u nebesa / Pod tim te čeka hladna Trebjesa… Svi će oni manje-više završiti kao u ovoj Rambovoj pjesmi, slikovito negdje pored Nikšića, ali će ulizice odmah započeti svoj okret od 180 stepeni, u potrazi za novim ”liderom”, za novom uvlakačkom pozicijom. Poltroni od svega najviše mrze one koji hodaju uspravno i misle svojom glavom. Takvi su nepoželjni u Bosni i Hercegovini i oni teško mogu pronaći put do pozicija donosioca odluka. Spominjali smo one ”socijalističke” poltrone, ali u tom je društvu Picasso radio plakat za ”Neretvu”, a Andy Warhole za Olimpijadu u Sarajevu 1984. godine. E sad smo spali na Sanju Vulić. Praktično smo stigli do Danteovog ”Pakla”. Što i nije loša vijest, jer slijedi – čistilište!
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
