Za one koji ne znaju ko je Saliha, a teško je reći da ima takvih, kako u BiH, tako i van nje, riječ je o majci Nermina Osmanovića, dječaka, kojega otac Ramo, u julu 1995. godine, nakon što su ga, u okolini Kravice, zarobile srpske snage, doziva da izađe iz šume, odnosno da se preda i „dođe, dolam kod Srba“.
Piše: Almasa Hadžić
Saliha Osmanović, iz Dobraka u
Srebrenici, sela uz samu obalu Drine, već desetak dana nalazi se na liječenju u
Univerzitetsko kliničkom centru (UKC) u Tuzli.
Razboljela se, kaže, iznenenada,
premda je dugo već „pomalo poboljevala, k'o i svako“ veli, ali se nosila s
bolešću.
„Ma, odjednom mi skočio šećer,
pritisak, šta ćeš... Dobro je, Allahu hvala pa ima neko da se pobrine. U ponoć
su me ovi iz EMAUS-a dovezli u Tuzlu svojim sanitetom, Bog im zdravlje dao.
Jest da živim sama, ali sam ovaj
put vidjela, da nisam ostavljena... A i sestra mi umrla prije petnaestak dana..
Sve se skupilo... Pa da je čovjek od kamena, obolio bi.
Šućuram Allahu i na ovome, na ovim
dobrim doktorima i ovim sestrama što s njima rade, što me paze, ko da sam im
rođena mati.. Cijeli se kanton dig'o, a i Srebrenica, pitaju kako sam.
Damir-efendija stalno me zove, ma,
zove i znani i neznani svi pitaju treba li mi šta... Ne treba ništa, narode,
svega imam, a što je najvažnije imam pažnju ovih doktora, da ih dragi Allah
nagradi svakim dobrom.
Kažu mi da moram primati insulin.Velim,
hvala Bogu, vi znate šta treba...I eto, sad sam dobro, za koji dan ću kući.
Hvala i tebi koja se interesuješ.
Dođi mi u Dobrak, Allaha ti, da popijemo kafu poslije ramazana, posjedimo
malo...“.
Tako je, otprilike, tekao moj
današnji telefonski razgovor sa Salihom Osmanović, majkom čija je snaga duha
nadišla vlastitu bol i samoću s kojom živi već 26 godina.
Za one koji ne znaju ko je Saliha,
a teško je reći da ima takvih, kako u BiH, tako i van nje, riječ je o majci
Nermina Osmanovića, dječaka, kojega otac Ramo, u julu 1995. godine, nakon što
su ga, u okolini Kravice, zarobile srpske snage, doziva da izađe iz šume, odnosno
da se preda i „dođe, dolam kod Srba“.
I suprug joj Ramo i sin Nermin,
tada osnovac, strijeljani su odmah nakon zarobljavanja.
Osam dana ranije, granatom
ispaljenom sa srpskih položaja, ubijen je i Salihin stariji sin Edin,
srednjoškolac. Koliko bližih i daljih članova njene familije joj je ubijeno u
Srebrenici, pričala je, teško je izbrojati.
I sama se, priznala bi, svih ovih
godina osjeća ubijenom, ali, živi.
Ne da se.
Upravo se ona među prvima vratila u
svoj Dobrak, obnovila kuću i u njoj nastavila život. Sama.
I svaki put, kad joj svratite,
dočekat će vas raspoložena, popričati o tome kako u bašči radi, cvijeće
njeguje, imanje čuva.
Imala je Saliha snage i da ode u Hag
i svjedoči u procesu zlikovcu Ratku Mladiću. Da ga u oči pogleda i pita ga
„može li zaspati“.
„Kako sam zakoračila u sudnicu i
ugledala Mladića kako sjedi između dva policajca umalo da viknem „pa gdje
nestade tvoja sila krvniče“.
Pustiše onaj snimak gdje Ramo
doziva Nermina, ja utrnula, ali se ne dam. Vidim u sudnici neki plaču, a
zločinac se vrti na stolici, češe po glavi, trlja po licu, čas me pogleda, čas
okrene glavu.
Nisam dozvolila da me slabost
obuzme, neka moji Edin i Nermin, i moj Ramo čuju da zločincima nisam halalila. Okrenem
se Mladiću, gledam ga pravo u oči i pitam da li može da spava, da jede, da li
ga imalo grize savjest...“, prisjetila se Saliha prilikom jednog našeg
razgovora u njenoj avliji u Dobraku.
Takva je Saliha. Puna samoće, tuge
za svojim najbližim, ali i neke neobjašnjive snage, dobrote, ali i
odlučnosti, koja se teško riječima može
opisati.
Doduše, dok smo se danas selamili i
zakazivali „kahvu u Dobraku“, poneka bi joj riječ zastala u grlu, ali, ovaj
put, očigledno, od emocija izazvanih pažnjom ljudi za vrijeme njenog boravka u
bolnici.
„Uvijek sam mislila: a šta kad se
razbolim. Hoće li mi imati ko čašu vode dodati?
Sad sam vidjela da ima.
Da sam im rođena mati, ne bi me
ovako pazili. Ja u bolnici, a stigne mi hrana, kažu, donijela omladina na
portirnicu „za Salihu“. Imam ja i previše hrane ovdje u bolnici, ali mi nekako
srce ustreperi, kad čujem da je to od omladine, iako ih ne poznajem.
Baš, ko da su mi moji sinovi
donijeli. Sad znam da nisam ostavljena.
I molim te, obavezno kaži da se moje
srce zahvaljuje svima koji zovu i pitaju
za mene, a posebno ovim doktorima i sestrama što „trepere“ nad mojim
zdravljem“, poručila je, skoro kroz suze,
ova, nevjerovatno žena.
Saliha bi za koji dan trebala
napustiti bolničku sobu u UKC Tuzla.
Dobrak jeste podaleko, ali za kafu kod
Salihe, ništa nije daleko.
.JPG)
