"Na ambasadorske pozicije moramo slati pojedince s kredibilitetom, a ne kao što se to desilo Denisu Bećiroviću da u Ankaru predloži čovjeka koji je iz turske vizure bio neprihvatljiv zbog svojih poveznica s grupacijama koje su u Turskoj označene kao neprijateljske".
Piše: Admir Lisica
Geopolitičke promjene kojima svjedočimo posljednjih nekoliko godina, među značajnije aktere pozicionirale su tri većinske muslimanske države: Tursku, Saudijsku Arabiju i Katar. Ove tri države, čija je međunarodna pozicija varirala u zavisnosti od geopolitičkih tokova u posljednjih nekoliko decenija, ponovnim dolaskom Donalda Trumpa na mjesto prvog čovjeka Sjedinjenih Američkih Država, stabilizirale su i ojačale svoju geopolitičku poziciju.
Trumpu je Turska važna
Turska je posljednjih nekoliko godina nastojala da se pozicionira kao važan medijator u geopolitičkim tokovima, a što im je omogućavalo balansiranje u odnosima s određenim državama koje su se konfrontirale. Jasan primjer turskog nastojanja da putem medijatorske uloge ojača vlastitu vanjskopolitičku poziciju jeste napor da posreduje u dogovoru između Rusije i Ukrajine u kontekstu potpisivanja ugovora o transportu žitarica. Turska uloga bila je važna i u slučaju Afganistana, kada je izbila kriza oko aerodroma u Kabulu. Kulminacija turske uloge u promjeni geopolitičkih odnosa dogodila se u Siriji, kada su imali presudnu ulogu u svrgavanju režima Bašara al-Assada.
U prethodnim sedmicama aktuelno je bilo tursko posredovanje između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, koji su, u konačnici, održali pregovore u Omanu, ali je svakako važno bilo tursko posredovanje i njen odnos s oba aktera. Koliko je Turska važna potvrđuje i izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa prije nekoliko mjeseci na konferenciji u Egiptu, kada je pohvalio turskog predsjednika Erdoğana i ukupnu vanjsku politiku Turske, ali i njenu vojnu nadmoć. Iako je Turska često na meti različitih kritika evropskih država, njihov najvažniji ekonomski partner je Njemačka, država koja važi za najjaču ekonomiju unutar Evropske unije. Ovo ukazuje na tursku sve veću prisutnost i unutar Evropske unije.
Stabilizacija saudijske vanjske politike
Ništa manje nije značajna ni uloga Saudijske Arabije unutar šahovske geopolitičke ploče, a zahvaljujući Muhamedu bin Selmanu, čija je unutrašnja i vanjska politika često nailazila na određene kritike javnosti, ali je, u konačnici, njegovo djelovanje urodilo plodom. Uz napore koje je uložila Kina, Saudijska Arabija je smanjila tenzije i poboljšala odnose s rivalom Iranom, te u isto vrijeme uspjela da produbi odnose i s Kinom i sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Saudijska vanjskopolitička vizija ekonomske diverzifikacije do 2030. godine podrazumijeva multipolarni pristup, koji uključuje saradnju sa svim akterima koji joj mogu biti od koristi u smjeru ostvarenja interesa. Stoga ne treba da čudi da je Saudijska Arabija u isto vrijeme poželjan partner za Sjedinjene Američke Države, Kinu, Rusiju i države Evropske unije. Imala je Saudijska Arabija i dionicu turbulencija u odnosima sa susjedima, u prvom redu s Katarom, a nakon krize koja je 2017. godine rezultirala blokadom Katara od strane Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije.
Katar – vojska, politika, plin
Upravo je Katar pokazatelj da, ukoliko se dovoljno dobro razviju vlastiti resursi, kriza može biti nova prilika. Katar je tokom 2017. godine, u vrijeme prvog mandata Donalda Trumpa, uspio da unaprijedi svoje veze sa Sjedinjenim Američkih Državama kroz jačanje vlastitih odbrambenih kapaciteta kupovinom američkih aviona F-15 u vrijednosti od čak 21 milijardu američkih dolara. Shodno ovoj činjenici, ne treba da nas čudi izjava bivšeg američkog predsjednika Joe Bidena, koji je tokom 2022. godine izjavio kako je Katar najznačajniji američki saveznik izvan NATO-a.
Katar je poboljšanje odnosa sa SAD-om i krizu u odnosima sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima iskoristio i za jačanje veza s Turskom. U pogledu izvoza najvećeg katarskog resursa – plina, Katar se u prošlosti fokusirao na izvoz prema azijskim zemljama, poput Japana, Kine i Južne Koreje, ali je, ruskom agresijom na Ukrajinu, Katar postao sve poželjniji partner u pogledu energenata i za članice Evropske unije, kojima isporučuje oko 14 % gasa više u odnosu na period prije ruske invazije na Ukrajinu.
Šta povezuje Tursku, Saudijsku Arabiju i Katar?
Iz prethodnih poređenja veoma je lahko zaključiti kako su Turska, Saudijska Arabija i Katar, svako na svoj način, izuzetno poželjni partneri aktuelne administracije Donalda Trumpa, ali njihova vanjskopolitička pozicija usmjerena je i na druge važne geopolitičke aktere u svijetu.
Ono što još povezuje potonje države jeste prijateljski odnos prema Bosni i Hercegovini, koji je nebrojno puta dokazan u prošlosti. Ovdje vrijedi posebno istaći saudijsko lobiranje u interesu Bosne i Hercegovine tokom agresije, a koje je rezultiralo promptnim prijemom Republike Bosne i Hercegovine u Ujedinjene nacije 1992. godine, svega nekoliko mjeseci nakon održanog referenduma o nezavisnosti. Koliko je značajan ovaj poduhvat može se spoznati iz činjenice da Kosovo nije postalo članica Ujedinjenih nacija ni osamnaest godina nakon proglašene nezavisnosti. Koliko je Saudijskoj Arabiji bilo stalo do prisutnosti Bosne i Hercegovine na međunarodnom planu potvrđuje i saudijsko ustupanje vlastite zgrade u Vašingtonu za potrebe formiranja Ambasade Bosne i Hercegovine u Sjedinjenim Američkim Državama.
Ukoliko posmatramo poslijeratni period, uprkos nastojanju kreiranja loše slike o ulaganju ove tri države unutar Bosne i Hercegovine, javno dostupni podaci ukazuju na milionska ulaganja koja su kontinuirano pristizala u Bosnu i Hercegovinu. Danas za ove tri države možemo reći da su prijatelji Bosne i Hercegovine, da njihovi turisti rado posjećuju bosanske gradove te da su vidljive i nove investicije u različitim sektorima. Ono što, ipak, ne vidimo jeste zalaganje naših domaćih aktera za jačanje diplomatskih, ekonomskih, ali i odnosa u domeni odbrane i sigurnosti. Za Bosnu i Hercegovinu je važno da preko ovih aktera poveća svoju prisutnost u Sjedinjenim Američkim Državama, a sigurno bosanskohercegovački put do Vašingtona može voditi preko Ankare, Rijada i Dohe.
Posjeta lidera Sarajevu
Postavlja se pitanje: Na koji način možemo zainteresirati spomenute države u pogledu zalaganja za interese Bosne i Hercegovine? Prije svega, na ambasadorske pozicije moramo slati pojedince s kredibilitetom, a ne kao što se to desilo Denisu Bećiroviću da u Ankaru predloži čovjeka koji je iz turske vizure bio neprihvatljiv zbog svojih poveznica s grupacijama koje su u Turskoj označene kao neprijateljske.
Drugi primjer je, također, u vezi s ambasadorskim imenovanjima, a odnosi se na ambasadora u Dohi koji je često bio odsutan sa svog radnog mjesta. Diplomatija je reprezent države, te svaki domaćin očekuje kadrove s kojima će moći kvalitetno sarađivati, a, u tom kontekstu, neznanje i nepažnja nisu dobrodošli.
U Saudijskoj Arabiji u nekoliko posljednjih mandata imamo dobre ambasadore. Ipak, čini se da naše vlasti u posljednjih dvadesetak godina nisu dovoljno učinile da Saudijska Arabija ima osjećaj da je jedan od najpoželjnijih bosanskohercegovačkih partnera. Ovo osjećaju i neprijatelji države Bosne i Hercegovine, koji su preko lobista zatražili sastanak s Muhamedom bin Selmanom, a s ciljem narušavanja saudijskog odnosa prema Bosni i Hercegovini.
Eventualna posjeta Muhameda bin Selmana Sarajevu bila bi značajan događaj, te aktuelne vlasti trebaju pronaći povod da se takvo što desi. Možda neka ponuđena investicija može biti pokretač jačanja međusobnih odnosa. U pogledu Turske, informacija o najavljenoj posjeti Erdoğana Beogradu i Novom Pazaru, ali ne i Sarajevu, treba da bude opomena aktuelnim kreatorima bosanskohercegovačke politike da nešto nije u redu. Da odnosi mogu biti bolji potvrđuje i činjenica kako je Erdoğan ranije bio čest gost u Bosni i Hercegovini, ali i njegov ministar vanjskih poslova Çavuşoğlu. Hakan Fidan, sadašnji šef diplomatije, koji se spominje i u pogledu eventualnog Erdoğanovog nasljednika, još uvijek nije došao u Sarajevo.
Emir Države Katar Temim bin Hamed al-Sani boravio je u Sarajevu 2016. godine, ali od tada više nije posjećivao državu Bosnu i Hercegovinu i njene zvaničnike. Erdoğan, Selman i Al-Sani su veoma bitni u aktuelnom geopolitičkom preslagivanju, te bi njihov prijateljski odnos prema Bosni i Hercegovini, u vremenu sve većih udara na njenu državnost, bio značajna i konkretna međunarodna podrška. Koliko naši kreatori politika i donosioci odluka shvataju važnost ovih država i njihovih lidera, reći će nam predstojeći period u kojem bi im fokus trebao biti na dinamiziranju vanjskopolitičke pozicije Bosne i Hercegovine, čiji glavni grad Sarajevo mora postati mjesto u koje lideri rado dolaze!
