Prvi put s Amorom na grobnici

Nema kod njega gestikulacije, nema povišenog tona, nema ljutnje zbog zahtjeva jadnice koja gleda u mrtve, a sebe želi uvjetiti da su  živi.

Jedan djed uporno želi da uđe u grobnicu „samo da vidi“, kaže. Nema mu ni sinova, ni unučadi, ni mlađe braće. 

Amor ga grli, veli „djede znam da ti je teško, ali valj  sačekati da se tijela iznesu, ne bi bilo dobro da se neka vreća ošteti“, govori mu i polako ga odvodi do mjesta dovoljno udaljenog od ruba grobnice.

Kraj je dana, kiša rominja.

Odlazim želeći vjerovati da nisam vidjela to što sam vidjela. 

Brojem: 274 ubijena čovjeka, zavezana u crne JNA vreće, s ispisanim brojevima na njima, bez imena i prezimena, naravno.  

Radnici iz Komemorativnog centra Tuzla pokrivaju tijela i u kasno poslijepodne odlaze nazad u Tuzlu. Amor se odveze za Sarajevo.

Sutra dan i još nekoliko narednih dana, svakodnevno smo se sretali na Raminom grobu.

Bio je to moj prvi susret i sa Amorom i sa grobnicom.

Amora sam tada upamtila po mirnoći, strpljenju, ali i autoritetu kojim je upravljao procesom.

U godinama poslije slijedile su grobnica za grobnicom.

Koja mu je bila najteža – da li ona u Suhoj u Bratuncu u kojoj majka u naručju drži svoju djecu, a pored nje flašica za mlijeko, da li ona u Liplju, Snagovu, Kamenici, Pilici, Kozluku, Jadru, Potočarima, krugu Fabrike akumulatora, Šekovićima, Javoru iznad Vlasenice.... Da li  one u Višegradu, Foči, koritu rijeke Drine... Teško je reći.

Priznaje da je pronalazak skeleta tek rođene bebe u krugu Fabrike akumulatora u Potočarima za njega bio poraz ljudske vrste na zemlji.

„Ako je neko mogao ubiti tek rođenu bebu i njeno tijelo sakriti u grobnici, onda ne postoji odgovor na pitanje dokle seže ljudsko zlo“, kaže prilikom našeg nedavnog telefonskog razgovora.

Najteže mu je kroz sve ove godine bilo nazvati neku od majki i saopćiti joj da je identificirano tijelo njenog djeteta. Doživljavale bi tu vijest, kaže, kao da prvi put čuju za smrt svog djeteta.

Priznaje da je imao mnogo traumatičnih trenutaka kroz sve ove godine traganja za nestalim, pronalaska i otkopavanja masovnih grobnica koje traje još od 1992. godine, ali da mu se nikad nije dogodilo da psihički padne ili da ima noćne more, kako se to nekima koji su radili sličan posao, događalo.

Jednostavno, kaže, bio je fokusiran na „sveti zadatak“ koji mu je povjeren.

Odlaskom u penziju, priznaje, ne prestaje njegova misija traganja za nestalim.

Ne može ni prestati jer je u tom poslu proveo punih 29 godina i  o njemu zna mnogo više nego što se javno pokazivalo.

Kaže da je važno u životu dočekati penziju, ali i da je još važnije znati zašto je čovjek radio to što je radio.

Sa penzijom, ne prestaje njegova priča o nestalim, jer da se dogodi suprotno, značilo bi to, kaže da bi „izdao žrtve“.

Amore, neka te zdravlje služi, a znamo da izdati ne znaš. Ni ti, ni Murat, ni Hakija, ni... desetine drugih iz nekadašnje Komisije za traženje nestalih - forenzičara, ljekara, eksperata raznih usmjerenja,  koji su iz utroba grobnica rasutih po BiH vadili mrtva tijela, na pravdi Boga ubijenih bosanskih sinova i kćeri.

Hvala ti za ono do sada, a unaprijed ti hvala za ono od sada.