Ideja američke administracije je da se Srbija prebaci na zapad tako što će joj se omogućiti da postane regionalna imperija.
Piše: Andrej Nikolaidis
Ako albanske nacionalne stranke prihvate „paket aranžman“ za predaju Skupštine u ruke Mandiću (bilo tako što će glasati za to ili, vjerovatnije, tako što će pribjeći pilatovskom rješenju: dakle neće oni glasati za Mandića, ali će Mandićevi poslanici glasati za njihovu vladu čiji je osnovni uslov Mandić na čelu Skupštine), desiće se to iz dva razloga.
Razlog prvi: to su odobrile SAD. Odnosno, kako to debilno zvuči – „naši evroatlantski saveznici“.
I razlog drugi, koji proizilazi iz prvog: zato što će to, uz aktivno učešće „naših evroatlantskih saveznika“, značiti kraj građanske Crne Gore i njenog građanskog Ustava te početak ubrzanja procesa etno-federalizacije ove države.
Mapa puta pred Mandićem je vrlo jednostavna a zadaci koji se pred njega postavljaju iznimno laki. Potrebno je samo da ne bude brbljivi idiot, što on i nije. Ako su saveznici SAD mogli postati Aleksandar Vučić i Željko „Pink“ Mitrović, najbolji jaran ambasadora Hila, zašto ne bi mogao i Andrija Mandić? Potrebno je samo da radi isto što i oni: dakle ništa.
Interesi SAD i interesi Andrije Mandića u regionu su isti: More Power To Serbia. Više moći Srbiji. Mandić samo treba da
a) ne zateže oko NATO, za šta i nema razloga, jer ugovor koji Crna Gora ima sa tom organizacijom do daljnjega ne može biti poništen i
b) da ne divlja previše oko Kosova; da time ne iritira albanske partije koje su (ako će) pristale da vladi daju fingirani multietnički/građanski kredibilitet.
Ideja američke administracije je da se Srbija prebaci na zapad tako što će joj se omogućiti da postane regionalna imperija. Šta bi tu moglo smetati Mandiću? Zašto se on ne bi malo strpio i malo bolje kontrolisao svoju retoriku?
Proces etno-federalizacije će se nastaviti pojačanom brzinom nakon popisa. Koji će biti održan. Bojkot popisa, ako ga i bude, neće biti uspješan. A neće jer nije pripremljen. Mogao bi biti uspješan, ali neće. Zbog kukavičluka i oklijevanja opozicije.
Plan o kojem je riječ je jednostavan ali ne bez manjkavosti. Prva i najočiglednija je: srpski imperijalizam je u svojoj biti antizapadni. To ne znači da izvjesna prilagođenja ne mogu biti izvedena u hodu. Ali uspjeh tranformacije velikosrpskog nacionalizma u prozapadnu ideologiju nije garantovan.
Druga manjkavost. Asimilacija nije nelegalna. Svijet koji boli quratz za sudbinu Palestinaca i Kurda, svijet koji nije trepnuo na dezintegraciju Sirije i Libije, ne da neće pustiti suzu, nego neće ni prnuti za sudbinom Crne Gore i Crnogoraca.
Međutim: ideja „naših evroatlantskih saveznika“ da posrbljavanje Crne Gore ne šteti njihovim interesima sve dok CIA i NATO suvereno kontrolišu crnogorske „službe bezbjednosti“ u sebi ima rupetinu: bezdan, zapravo. Mogu oni to kontrolisati neko vrijeme. Ali uništenjem građanske Crne Gore i dovršenjem procesa kulturne i obrazovne hegemonije velikosrpskog nacionalizma, biće stvoreno prema NATO savršeno neprijateljsko okruženje u kojem ta vrsta kontrole nad službama ne samo da više neće biti moguća, nego ni bitna. Iz perspektive građanske Crne Gore na umoru, njeno članstvo u NATO postaje apsolutno irelevantno nakon ustavnih promjena koje će verifikovati srpsku dominaciju nad ovom državom.
Na koncu, valja zapamtiti jednu stvar. Sve što se Crnoj Gori desilo i tek će joj se desiti nije se primarno desilo ni zbog Srbije ni zbog „naših evroatlantskih saveznika“. Nego zato što u Crnoj Gori nema Crnogoraca.
