Početak kraja Erdoganove ere?

Piše: Damir Rastoder

U maju prošle godine dobar dio turskog drustva očekivao je da ce Recep Tayyip Erdogan i njegova AK partija doživjeti poraz na parlamentarnim i predsjedničkim izborima.

Takav ishod priželjkivali su i Zapad i značajan dio arapskog svijeta.

To se, međutim, nije dogodilo. Erdogan je dobio te izbore, istina, teže nego što se očekivalo, čime je zacementirao ionako ogromnu, i skoro neograničenu vlast, zahvaljujući promjeni Ustava, koje je sam inicirao prije šest godina.

Na talasu te pobjede,lokalni izbori su trebali biti tek puka formalnost. Naročito,nakon podjele i sukoba u opozicionim redovima, koji su rezultirali samostalnim izlaskom većine stranaka, do skoro, jedinstvene "šestorke". Da stvar, po njih, bude još gora, potrudili su se kurdski politički predstavnici koji su odlučili, ovoga puta, istaknuti i svog kandidata za gradonačelnika Istanbula, iako bez šansi da pobjedi.

Šuška se da se iza ovog poteza krije tajni dogovor turskih vlasti i Kurda, po sistemu: pomozite vi nama, a mi ćemo razmotriti mogućnost puštanja vaših vođa iz naših zatvora.

Opozicioni biraci dočekali su ove izbore kao nužno zlo, nemotivirani, pesimistični i prilično dezorjentirani. Zbog toga se predizborna atmosfera nije mogla ni osjetiti, što je dosta neuobičajeno za turske političke prilike.

Njihove nade potonule su onog trenutka kada je neharizmatični i vlastoljubivi Kemal Kilicdaroglu izgubio na predsjedničkim izborima samo deset mjeseci prije ovih lokalni.

Istraživači javnog mnjenja, također, su davali prednost AK partiji u većini gradova izuzev Ankare. U Istanbulu je ta razlika bila oko 1% u korist Erdoganove stranke. Mala prednost, ali značajna, ako se uzme u obzir da je najvažniji grad, od prošlih izbora bio "u rukama" CHP-a (Republikanska narodna partija).

Jednom riječju, niko nije vjerovao da opozija može pobjediti na ovim izborima.

I nije pobjedila.

Erdogan je izgubio. Nije katastrofalan, ali jeste težak poraz, od kojeg će se teško oporaviti njegova sklerotična, zatvorena i neinvetivna stranka.

Nekoliko je razloga za ovakav ishod turskih lokalnih izbora koji svakako prevazilaze granice općina i gradova.

Dva osnovna su duga vladavina i loša ekonomija.

AK partija je na vlasti od 2002. godine. I da je najbolja vlast, u jednom trenutku će doći do zasićenja sa istim likovima koji su dominirali turskom političkom scenom čitav niz godina unazad.

Pored toga, turski glasači su na ovim izborima jasno stavili do znanja da ne žele da se cjelokupna moć skoncetrira u jednoj ličnosti.

Erdogan, pak smatra, da disperzija vlasti i podjela odgovornosti koči proces donošenja odluka, čime se usporava ukupan razvoj Turske.

Ali, ono što ne ide njemu u prilog, svakako je činjenica da je do sada imao skoro apsolutnu vlast, a ekonomija je iz godine u godinu sve više stagnirala. Inflacija je i danas veća u Turskoj nego ratom zahvaćenoj Ukrajini. Stranih investicija je sve manje, a seljenja turskog biznisa vani sve više. Erdogan je praktično sam kreirao ekonomsku i monetarnu politiku držeći dugo niske kamatne stope da bi pospiješio ekonomsku aktivnost.

Umjesto privrede, rasla je inflacija. Za nepune dvije godine promjenio je čak pet guvernera Centralne banke.

Boljitka za obične građane, ipak, nije bilo.

Kazna je stigla u nedjelju na izborima.

To naravno nije sve. Birači su posebno osjetljivi na nepravdu i sveprisutnu korupciju.

Kada je kandidat za gradonacelnika Ankare Mansur Yavas (CHP) pozvao sve pretedente na tu funkciju širom Turske da objave javno svoju imovinu, a naročito da to učini Murat Kurum, AKP-ov kandidat za Istanbul. Ovaj je to dugo odbijao, a onda je na insistiranje novinara odgovorio: "sve što je materijalno pripada Allahu dž.š. nama je samo dato na upravljanje".

No, muke za nesuđenog gradonačelnika tu ne prestaju.

Nedjelju dana prije izbora se ustanovi da je Kurum do sada sagradio i prodao 600 stanova u Istanbulu. Tako je Ekrem Imamoglu, ni kriv ni dužan, ubjedljivo dobio ove izbore, a AK partija izgubila 850.000 glasova u odnosu na posljednje lokalne izbore.

Što je najgore, afera sa "sirotim i pomalo poštenim" Kurumom utjecala je na rezultate i u drugim gradovima.

Četvrti razlog za Erdoganov izborni brodolom treba traziti u pojavi Nove stranke blagostanja (Yeniden Refah Partisi) koju vodi Fatih Erbakan, sin rahmetli Necmettina, osnivača iste stranke koja je zabranjena 1998.

Stariji Erbakan je praktično politički otac Erdogana, sa kojim se razišao uz žestoke svađe i difamacije. I novi REFAH je stranka zasnovana više na islamskim nego političkim i ideološkim vrijednostima.

Drugim riječima, direktna konkurencija AK partiji.

Na nivou cijele zemlje stranka je osvojila nešto više od 5% glasova, ali je pobjedila i u dva grada, među kojima je Šanliurfa, sa 347.000 glasova.

U dosadasnjim uporistima AK partije, kao sto su Kajseri i Kahrimanmmaras postali su druga stranka po snazi. I to je novi razlog za brigu Erdogana i njegovih pristalica.

Fatih Erdogan je iskoristio i kolebljivu politiku zvanične Ankare u odnosu na dešavanja u Gazi. Erdoganove strategija se zasnivala na velikim riječima i malim konkretnim djelima. Kritiziramo Izrael javno, a u tišini nastavljamo da trgujemo i sarađujemo.

Račun za takvu kalkulantsku politiku stigao je vrlo brzo.

Naravno, mogli bi ovdje nabrajati još razloga za izborni neuspjeh, poput politike doseljavanja oko 4 miliona sirijskih izbjeglica i relativno lakog sticanja boravišnih dozvola, što je posebno u Istanbulu utjecalo na izjašnjavanje birača.

U svakom slučaju, u CHP-u još ne vjeruju da su pobjedili, Erdogan je iste večeri bio svjestan težine poraza.

Ostaje da se vidi da li će se odlučiti da spašava stranku ili da smanjuje podjele u turskom društvu. Pogrešan izbor bi mogao imati dalekosežne posljedice za samu Tursku.