Moja prošlosedmična, prva kolumna za Stav.ba, pod naslovom "Kamo dalje, Bošnjače" izazval je - za mene - neočekivane i brojne reakcije.
Napisao sam samo ono što već dugo mislim.
"Kod tebe ne volim ovaj pesimizam. I kad je opravdan nije dobar", skrenuo mi je sasvim dobronamjerno pažnju jedan od prijatelja.
I ranije sam nailazio na takve opaske.
Stanje nije dobro!
Ne vidim i dalje nikakve pomake da bi se to moglo promijeniti.
Svjestan sam da promjene ne mogu doći preko noći.
Ako hoćemo da se izvučemo iz ovog sve većeg gliba, moramo se bitno mijenjati. A to je izuzetno teško. Nekada i nemoguće.
Marco Rubio, državni sekretar Sjedinjenih Američkih Država, na Sigurnosnoj konferenciji u Minhenu prije par dana reče da svijet kakav smo znali više ne postoji.
I to je već aksiomatska stvar.
Novi još nije napravljen.
Ali se njegove konture vide - najviše liči na Orvelovu 1984. Kada se savezi uspostavljaju i raspadaju ad hoc. Prijatelji su postali neprijatelji, a neprijatelji su - prijatelji.
U haotičnim vremenima najbolje ne prolaze jaki, već snalažljivi.
Historija poznaje ovakve trenutke - kada se raspadaju jedne, a stvaraju druge imperije.
"Kada se slonovi tuku, najviše strada - trava!", azijska je poslovica.
Jesmo li se mi pozicionirali da budemo - "trava"?
Kako sada stvari stoje - jesmo!
Već spoznaja te činjenice je dobar polazni osnov. "Trava" niko neće da bude! A mi i ne moramo biti!
Šta to znači?
Mi smo u proteklih nekoliko decenija gurali neku svoju priču. Ona je 'pitka'. Žrtva smo, branili smo i branimo postulate modernog svijeta, tukli smo se i tučemo se s trendovima koji su neonacistički. A protiv toga je i sada napredni svijet.
I on je sav zbunjen. Zna šta neće. Ali ne zna šta hoće! A još manje - kako!?
Jasmin Mujanović je dao odličnu ponudu - kako i kamo dalje.
Meni je on - Jasmin - tek tačka na vrhu ogromnog ledenog brijega vrijednih, pametnih, ostvarenih ljudi. Koji su uglavnom van ove države.
Jamin ima američku adresu.
Profesor je tamo na jednom od univerziteta. Ima jednostavnu i britku misao. I tačnu.
Personifikacija mi je nove generacije Bošnjaka.
Kao i Samir Beharić.
Taj mladić iz Jajca sada je negdje u Njemačkoj na nekom (nad)doktoratu.
Samir je britkog uma i oštrog jezika. Kad treba. Vrijedan, pametan. A i hoće se potući kad treba! I ne brine ga što udara na 'instituciju', 'silu', 'autoritet', 'funkciju'. Ako misli da je u pravu i da nema drugog načina, šake će saviti u pesnice!
Ono što je njegova dodatna vrijednost je to da Samir u svom telefonu ima hiljade kontakata pametne bosansko-hercegovačke djece koja studiraju po svijetu. Na prestižnim univerzitetima. Angažirani na projektima budućnosti. Usput su i zaposleni. Neki rade s istaknutim zapadnim zvaničnicima. Kao 'staferi'.
Uvezani su, komuniciraju, nemaju komplekse i - što je meni posebno bitno - inovativni su!
Ne slažem se uvijek sa Samirom. Pa ni sa Jasminom. I rado zapodjenem rasprave. I iz toga redovno izađemo još jači. Jednoumlje je smrt!
U engleskom jeziku postoji dobra kovanica - "thinking outside of the box".
