Piše: Hamza Višća
Rat SAD i Izraela sa Iranom ulazi u osmu sedmicu, a malo ko se usudi nagovijestiti njegov kraj. Poruke iz Bijele kuće ne liče jedna na drugu i treba ih shvatiti kao dio operacije SAD na bliskom Istoku. Bolji poznavaoci američke administracije spremni su prepoznati u svakoj izjavi predsjednika Trumpa, s kim je razgovarao neposredno prije davanja iste.
Kasno sinoć, po američkom vremenu, ponovljene su prijetnje degradiranja energetske i putne infrastrukture, dakle civilnih ciljeva, što se kosi sa odredbama Međunarodnog humanitarnog prava. Ovakva prijetnja prije dvije sedmice je "upalila", rekli bi poštovaoci Trumpa, te "rezultirala" pregovorima u Islamabadu. Rado bih i riječ pregovori stavio pod navodnike, jer čini se da tu i nema pregovora. Po oprobanom receptu, Trump očekuje da druga strana prihvati njegove zahtjeve, on i njegovi pregovarači čini se i ne slušaju šta drugi kažu.
Zašto je to tako? Kinezi imaju izreku – ako je jedini alat koji imaš čekić, svaki ti problem liči na ekser. Tako i gospodin Trump očekuje da sve ide kao po loju, pardon kao u Venecueli. Mislim, svjestan je on da mu je jedini pravi rival Kina, pa rješavanju odnosa sa Kinom prilazi pragmatično i parcijalno. Venecuela je bila prvo parče tog sučeljavanja sa Pekingom, sada je na redu Iran, izazov koji je očekivao riješiti u par sedmica, pred susret sa kineskim predsjednikom Xsijom, ranije planiranim za sredinu ovog mjeseca. Pošto Iran nije šapatom pao, diskretno podržan i od Kine (neki kažu i Rusije), susret je morao biti pomjeren, za bolja vremena. Uz to, Kini se ne žuri, a Iran se pokazao ozbiljnijim takmacem za poziciju pivotmena na Bliskom Istoku, inače namijenjenu Izraelu.
Ali vratimo se pregovorima. Kada je dogovoren prekid vatre, a prsti ostali na obaraču, obje strane su za sto došle sa zahtjevima koji su neprihvatljivi drugoj strani. Uprkos kakvo-takvom napretku u razumijevanju pozicije protivnika, pa i mogućih pravaca iznalaženja rješenja, strane su strastveno objavile ostvarenje zahtjeva s početka pregovora. A onda se ispostavilo da ništa od toga nije niti dogovoreno, a pogotovo ne "predaja" obogaćenog uranija, ili "odmrzavanje" imovine Irana u američkim bankama. I dok su se razmjenjivali demanti, uslijedila je američka blokada Hormuza – blokada na blokadu. I tako cijelu sedmicu, jedni odustaju od blokade, a ne od kontrole prolaza, koji usput da spomenem ima status međunarodnog plovnog puta, drugi potpuno pa selektivno blokiraju. Kulminacija se desila, ili još nije, američkim zauzimanjem iranskog tankera. A cijene nafte su na klackalici, od 90 do 120 dolara.
