Crveno unuče zelenog dede

U političkom vrtu Bosne i Hercegovine, gdje stranke niču, granaju se, suše i ponovo pupaju po pravilima koja često prkose logici, dogodio se možda i prvi porodični fenomen domaće politike, jedna stranka dobila je političko unuče.

Stranka demokratske akcije, s pravom percipirana kao stari, razgranati hrast bošnjačke političke scene ili preciznije “zeleni dedo”, godinama je stvarala kadrove, frakcije, disidente i otpadnike. Iz njenog političkog korijena nikla je politička organizacija Narod i pravda, predvođena ambicioznim Elmedinom Konakovićem, koji je kao svojevrsni buntovni sin odlučio napustiti porodično dvorište i izgraditi vlastitu kuću.

No, politička genealogija tu nije završena.

Osnivanjem Crvenih linija, nastalih iz kadrovskih i ideoloških slojeva Naroda i pravde, uz prepoznatljivo prisustvo Kemala Ademovića i njegovog političkog naslijeđa, političko porodično stablo dobilo je novu, zanimljivu dimenziju. Zeleno porijeklo, preko buntovnog potomka, proizvelo je crveno unuče.

Ako je Narod i pravda bio sin koji se odmetnuo, onda su Crvene linije kao generacijski politički korektiv, možda tiši, možda sofisticiraniji, ali nimalo slučajan politički nastavak iste loze.

Posebnu političku simboliku cijeloj priči daje razlaz dvojice nekadašnjih bliskih saveznika, pa i dvostrukih kumova Elmedina Konakovića i Kemala Ademovića. Njihov politički razvod, prema informacijama do kojih smo došli, nije bio tek formalni raskid, već bolan i gotovo koban obračun za kontrolu nad Narodom i pravdom.

Ademovićev izlazak iz NiP-a navodno nije bio pasivan odlazak, nego pokušaj preuzimanja same stranke. Plan da se Konakoviću iz ruku istrgne politički projekat koji je stvarao, zaustavljen je u posljednji čas, telefonskom sjednicom i tijesnom većinom od svega dva glasa razlike u korist Konakovića.

Takav rasplet ne govori samo o političkom neslaganju, nego otvara ozbiljnije pitanje dubine unutrašnjih odnosa i stvarnih centara moći. Kada kumovi postanu protivnici, a politički saborci pokušaju jedni drugima preuzeti cijelu infrastrukturu, onda više nije riječ o ideologiji, nego o nasljedstvu.

U cijeloj priči posebno intrigira činjenica da mnogi ključni akteri ovog novog projekta svoje političke biografije duguju upravo SDA-u. Kroz Narod i pravdu, pa zatim kroz Crvend linije, kadrovi se sele, presvlače ideološke dresove, ali porodične političke crte ostaju prepoznatljive. U tom smislu, teško je ignorisati pitanje svjedočimo li organskom političkom razvoju ili pažljivo kontrolisanom porodičnom pregrupisavanju?

Jer, na Balkanu politički raskoli rijetko su samo raskoli. Nerijetko su to sofisticirane transformacije moći.

Dok se javnosti servira narativ o novim idejama, svježim konceptima i modernim političkim pristupima, ispod površine ostaje prostor za legitimnu sumnju da li se kroz stvaranje novih političkih formacija zapravo vodi stara bitka za kontrolu, utjecaj i disciplinovanje neposlušnih potomaka?

Posebno u vremenu kada društvene mreže postaju bojno polje paraobavještajnih operacija, hibridnih kampanja i pažljivo plasiranih diskreditacija, političke slučajnosti djeluju sve manje uvjerljivo.

Kada se iz sjene proizvode sukobi, reafirmišu navodne afere, podgrijavaju unutrašnje tenzije i usmjeravaju digitalne armije, onda se više ne postavlja samo pitanje ko je protiv koga, nego ko se, zapravo, koga boji.

Boji li se “zeleni dedo” za vlastitu moć ili možda “crveno unuče” postoji upravo zato da podsjeti kako se porodični dugovi u politici nikada ne brišu, već samo reprogramiraju?

A možda je najvažnije pitanje od svih ono koje tek sada dobija puni smisao da li je Kemo Ademović od samog početka bio politički porodični osigurač Elmedinu Konakoviću, figura stabilnosti, nadzora i korekcije unutar projekta koji je trebao djelovati reformski, a ostati pod kontrolom starijih političkih gena?

Jesu li, zapravo, Linije samo spolja crvene, dok su iznutra duboko, strateški i porodično zelene?

Možda odgovori nisu zapisani u stranačkim statutima, ali jesu u kadrovskim migracijama, političkim savezništvima, iznenadnim ideološkim mutacijama i bolnim razvodima kumova.

Na kraju, politička scena Bosne i Hercegovine sve više podsjeća na porodični album u kojem se članovi formalno odriču jedni drugih, ali prezime moći ostaje isto.

A kad prezime ostane isto, pitanje nije ko je otišao nego ko i dalje upravlja porodičnim naslijeđem.

Ono što ostaje konstanta je davno razjašnjena činjenica da je Konakovića nadvladala daleko veća ambicija od realnih mogućnosti. Zbog toga je ni deceniju stara stranka završila u potpunom rasulu i politički izblijedila da je objektivno pitanje hoće li moći prebaciti cenzus na izborima.

I kada vidite da takav čovjek vodi diplomatiju, biva jasno koliko su internacionalni i unutrašnji stratezi dobro predvidjeli štetu po državu gurajući projekat Trojka i Konakovića kao jednu od perjanica!