Fra Petar Jeleč na kraju svog članka kaže: “Vrijeme je da se bošnjačka intelektualna i politička elita pogleda u ogledalo.” Slažem se. Ali isto važi i za hrvatsku elitu, koja vidi šta boli hrvatski narod, ali nije jasno vidi li, i da li je zanima šta boli Bošnjake?
Piše: Haris Imamović
Umirovljeni vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić objasnio je sinoć, u intervjuu za FTV, da je podrška koju je iskazao ideji trećeg entiteta na zagrebačkom TradFestu - rezultat nezadovoljstva trenutnim položajem Hrvata u BiH.
Puljić je objasnio da je izvor tog nezadovoljstva praksa da jedan narod bira drugome političke predstavnike. Na izravno pitanje o trećem entitetu, Kardinal je kazao: “Ja sam samo rekao da je to alternativa. Ako se ne može stvoriti sistem u kojem svaki narod bira svog predstavnika, onda se traži drugi modus.” (Podvukao H. I.)
Dakle, ako pažljivo čitamo, vidimo da kardinal nije bezuslovno za treći entitet. Također, vidimo i da tema sve ove priče o trećem entitetu, u novije vrijeme, nije uopće treći entitet, već Izborni zakon.
Kardinal spominje treći entitet da bi privukao pažnju da iskomunicira ono što ga stvarno boli - a to je da jedino hrvatski narod nema zagarantovanu predstavljenost u Predsjedništvu BiH.
Zakon srca
Ako na navedeno reagujemo razumom, onda ćemo, na mareći mnogo za to kako se osjećaju kardinal Puljić i njegovi istomišljenici među Hrvatima, hladno konstatovati da članovi Predsjedništva, po Ustavu i odlukama Ustavnog suda, i ne trebaju da predstavljaju tri konstitutivna naroda, već građane dva entiteta. Dakle, stanje u BiH je, u tom pogledu, u skladu sa Ustavom.
Međutim, ako reagujemo i srcem, lako ćemo razumjeti da navedeni argument, u očima Puljića i njegovih hrvatskih istomišljenika, zvuči kao izraz bezobzirnosti.
Ako reagujemo srcem, onda ćemo, za trenutak staviti po strani odluke Ustavnog suda, i zamisliti se dobro nad činjenicom da toliko Hrvata, privrženih BiH, sada osjeća da im je oduzeto političko dostojanstvo.
Nacionalni tronožac
Insistirajući na ravnopravnosti konstitutivnih naroda, Puljić je sinoć na FTV kazao: “Tri konstitutivna naroda su kao tronožac. Ako jedna noga nije stabilna, sve pada.”
Dok čitam ove formulacije, pada mi na pamet da je isto to, prije nekoliko mjeseci, a povodom Dana državnosti, govorio i fra Mirko Majdandžić, župnik župe Brestovsko.
Popularni fra Mirko, omiljen i među Hrvatima i među Bošnjacima, kazao je tada da je “tronožac - najstabilnija vrsta stolice”, te da u skladu s time treba graditi odnose u BiH. U prevodu: ne smije se ignorisati višenacionalna narav zemlje i ustavni balans.
”Kada bismo samo mi, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, znači ova tri naroda kao što je i rečeno tada [na ZAVNOBiH-u], da mi uložimo najbolje, svoje što imamo, a ne da gledam kako ću ja oteti nešto od nekoga, to bi bila čudesa”, kazao je Majdandžić.
Iako Majdandžić nije, kao Puljić, eksplicitno kazao da se Hrvatima nešto otima, njegova formulacija implicira i to. Naročito ako uzmemo u obzir šta još veli u istom intervjuu: “Mi smo se ovdje poredali ovako - ‘samo moja ljubav prema BiH je ispravna i samo ono kako ja vidim BiH je ispravno’. A nije.”
U prevodu: ima i među ljudima, koji zagovaraju nacionalni tronožac, onih koji vole Bosnu i Hercegovinu. Time otpada teza onih Hrvata (i Srba), koji su za građansko uređenje i protiv su nacionalnog tronošca, da samo oni vole BiH.
Protiv trećeg entiteta (ali i Komšića)
Još izravniji je, u tom pogledu, neki dan bio fra Ivo Marković, oglasivši se, uoči zagrebačkog skupa o trećem entitetu.
Marković je najprije ocijenio priču o trećem entitetu kao “opasnu iluziju”, dodavši čak da prisustvo kardinala Puljića takvom skupu nije primjereno.
Marković je podsjetio da je Hrvatsko narodno vijeće, čiji je član, u ratnom periodu, odigralo veliku ulogu u očuvanju BiH, boreći se protiv ideje Herceg-Bosne. Ocjenjujući trenutno stanje, Marković je kazao da HDZ BiH, udružen sa SNSD-om, blokira evropski put Bosne i Hercegovine; osim toga, podržao je hrvatski opozicioni blok, tzv. Petorku.
”Ja bih volio da se i bošnjačko biračko tijelo malo opameti, pa da ne podrže zamjenika Komšića”, kazao je Marković ciljajući na Slavena Kovačevića.
Marković je ranije otkrio da je glasao za Željka Komšića, prilikom njegovog prvog izbora 2006, ali je proteklih godina promijenio stav. Sada je na istom stajalištu, koje je sinoć iznio i kardinal Puljić: Hrvati trebaju imati moć da presudno utječu na izbor jednog člana Predsjedništva.
Time dolazimo do suštine.
Fra Ivo Marković likom i djelom demonstrira tezu fra Mirka Majdandžića da je moguće biti za nacionalni tronožac, pa i za legitimno predstavljanje u Predsjedništva BiH, a istovremeno voljeti Bosnu i Hercegovinu i biti joj privržen. Ili, kako franjevci kažu, “vjerni Bogu, vjerni Bosni”.
Navedenim ne kažem da su svi Hrvati, koji su za izmjene Izbornog zakona, privrženi BiH, već da neki jesu. Ivo Marković, kardinal Puljić, i slični njima, sigurno. Poricati njihovo domoljublje i tvrditi da su neprijatelji Bosne i Hercegovine, samo zato što su za izmjene Izbornog zakona, znači biti na opasnoj stranputici.
Bošnjačka inkvizicija
U raspravu o zagrebačkom skupu o trećem entitetu i reakcijama na nj, uključio se i fra Petar Jeleč tekstom Od “građanske” tlapnje do otvorenog šovinizma, objavljenim u Svjetlu riječi.
“Svjedočimo opasnom trendu gdje se legitimni politički zahtjevi Hrvata za institucionalnom ravnopravnošću tretiraju kao čin neprijateljstva”, veli Jeleč.
I to je tačno: jedan dio bošnjačke javnosti nastupa tako.
Ali to se ne može pripisati Bošnjacima u cjelini, kao što to Jeleč čini, ispisujući formulacije, kao što su: “…sarajevska politika siječe granu na kojoj BiH počiva” ili “aktualni bošnjački narativ gura BiH u stanje trajne nestabilnosti”.
Ili: “Dok god bošnjačka politika ne smogne snage suočiti se s vlastitim zabludama i prestne projicirati neprijateljstvo prema onima koji su im prirodni saveznici…”
Po Jeleču, vrhunac bošnjačke mržnje i prezira prema Hrvatima očitovao se u pozivima na hapšenje kardinala Puljića, nakon što je sudjelovao na zagrebačkom skupu o trećem entitetu. Jeleč je u pravu: ne može se nikoga, pa ni kardinala Puljića, hapsiti zbog mišljenja, čak je sam poziv da se to uradi, kontaminirajući, uzimajući u obzir status kardinala među vjernicima.
Problem Jelečevog teksta je što ne kaže ko je iznio tu bedastu ideju (čelnik marginalne nevladine organizacije Anti-Dayton Nihad Aličković). Jeleč ide čak dotle da tu ideju pripisuje onome što, kroz tekst zove, “bošnjačkom politikom” ili “sarajevskom politikom”!
Zašto bi Anti-Dayton predstavljao bošnjačku politiku? Zašto Jeleču neko poput Aličkovića izgleda kao politički predstavnik Bošnjaka? Otkud ideja da je “sarajevska” politika tako monolitna?
Kad pogledamo u suštinu, shvatamo da je suština u pogledu.
Smiju li franjevci podržati Izetbegovića (kad je u pravu)?
Fra Petar Jeleč na kraju svog članka kaže: “Vrijeme je da se bošnjačka intelektualna i politička elita pogleda u ogledalo.” Slažem se. Ali isto važi i za hrvatsku elitu, koja vidi šta boli hrvatski narod, ali nije jasno vidi li, i da li je zanima šta boli Bošnjake?
Kad je predsjednik SDA Bakir Izetbegović, prije četiri-pet godina, izjavio da je spreman formirati vlast bez predstavnika Hrvata, fra Ivo Marković, Ivo Komšić i drugi hrvatski intelektualci su ga, s razlogom, oštro kritikovali. Ali 2023. su ostali nijemi, kada je formirana aktuelna vlast, bez podrške u federalnom i državnom klubu Bošnjaka.
A onda, kada je Izetbegović, nedavno, izjavio da “nije dobro da se zaobilaze pobjednici u hrvatskom korpusu” pri formiranju vlasti, Marković, Jeleč i drugi ne samo da ga nisu podržali u tome, već se prave kao da to nije ni rekao i ne prave razliku između njega i, recimo, Denisa Bećirovića koji ne smije ni pomisliti da izusti takvo nešto.
Bošnjačka elita već nekoliko godina ukazuje na podzastupljenost najmnogobrojnijeg konstitutivnog naroda na državnom nivou, konkretno u onim institucijama u kojima Ustav ne propisuje paritetnu zastupljenost konstitutivnih naroda (npr. Vijeće ministara).
Nepravedno je da 1,77 miliona ljudi dobije isto hljeba koliko i 544 hiljade. Jer, u tom slučaju, iako su dobili isto - druga grupa je dobila mnogo više.
Zato, recimo, na nivou Vlade Federacije imamo proporcionalnu zastupljenost konstitutivnih naroda. Nepravedno je da u svim državnim institucijama, pa i u onima za koje Ustav BiH ne propisuje paritet, imamo paritetnu zastupljenost.
Kada su bošnjački predstavnici zatražili da se poštuje pravo konstitutivnih naroda i na proporcionalnu zasutpljenost tamo gdje Ustavom BiH nije propisan paritet, hrvatski predsjednik Zoran Milanović je tu izjavu dočekao na nož. I niko od hrvatskih intelektualaca mu se nije suprostavio, jer u njihovom rakursu postoji samo Predsjedništvo i hrvatsko nezadovoljstvo njime. I ništa više.
Pravo pitanje je hoće li se hrvatska intelektualna elita, naročito slobodoljubivi crkveni krugovi, prepustiti zavodljivosti nacionalizma, ili je spremna, osim nezadovoljstva svog naroda u pogledu Predsjedništva, uobziriti i nezadovoljstvo Bošnjaka, te nastojati doći do rješenja koje će ukloniti oba problema, a ne samo jedan.
