Orić: Ovo je rat. Ne dao Bog da nam doktori padnu!

Piše: Almasa Hadžić 

„Od sada neka se niko ne usuđuje da predamnom kaže da je korona izmišljena priča. Posebno  neka se niko ne usuđuje da mi i jednu lošu riječ kaže na naše ljekare. Ne samo na ljekare, na sve koji rade sa ovim teškim bolesnicima, počev od ljekara do medicinskog osoblja, do uposlenica zaduženih za higijenu, do svake osobe koja u toku radnog vremena mora obući onu „kosmonautsku uniformu“. 

Ja sam u duši vojnik i navikao sam da poštujem pravila, da slušam, navikao sam i na smrti i na bol, ali borbu koju vode ljekari sa COVID pacijentima, kakvu sam gledao dok sam ležao u respiratornom centru Klinike u Slavinovićima, nisam do sada vidio“, bili su prvi utisci koje nam je nakon petnaestodnevnog boravka u  COVID bolnici UKC-a Tuzla  ispričao Naser Orić.

On je osiguranik Zavoda zdravstvenog osiguranja Tuzlanskog kantona, te je stoga, nakon što mu  je nalaz bio pozitivan na koronavirus i došao na liječenje u Tuzlu. 

Nije želio,  kaže, da ima bilo kakve administrativne nesporazume.

„Nagledao sam se svega i svačega. Nisam želio da me niko tretira drukčije od ostalih pacijenata. Pored mene su ležali mnogi koje poznajem iz Tuzle.  

Bilo je teških bolesnika koji su, zahvaljujući samo Bogu i  nadljudskim naporima ljekara i medicinskog osoblja preživjeli.  Nisam znao koliko je ovo opasno. Imao sam upalu pluća, ali sam se strogo pridržavao uputa. Danas  kad sam krenuo kući rekli da su mi da su mi pluća čista, ali da sve dalje zavisi od mene. Nema, fizičkog naprezanja dok sve ovo ne dođe na svoje.  Koliko je ovo upozorenje bilo ozbiljno shvatio sam kad mi je jedan od doktora uzeo ranac da ga snese sa sprata do vozila koje me je čekalo. Zato, kažem, da se niko ni u šali ne usudi predamnom reći jednu ružnu riječ za naše ljekare“, priča Orić.

U svom životu, kaže, nije  mogao povjerovati da će svjedočiti  psihofizičkiom  stanju ljekara u uslovima kad gledaju smrt pacijenta, a oni čine sve da ga otmu od te smrti.

„Svjedočio sam situaciji kada pacijent dolazi u stanje kad gubi bitku, a ljekari ne odustaju. Rade ono što ih je struka naučila, a kad to ne pomaže, improviziraju, samo da čovjek ostane živ. I onda, kad ga spasu, gledam  tu njihovu radost jer su  pobjedili u toj borbi. Izgledalo mi je jedne večeri kao kad neko nadljudskim naporima iz nabujale rijeke spašava utopljenika. To su fantomi. Umirali su ljudi na mojim rukama u ratu, činio sam sve  da pomognem ranjenom čovjeku, ali ovo što sam vidio za vrijeme dok sam ležao u bolnici u Slavinovićima dugo će me pratiti“.

Kad ljudi uđu u bolničku sobu u onim kombinezonima, kaže Orić, ne zna se da li je u pitanju ljekar, čistačica, medicinska sestra. Sve je, kaže ko NATO vojska.

Priznaje da je odbio da mu bilo ko od rodbine, prijatelja, poznanika donosi hranu ili bilo šta drugo u bolnicu.