“Uprkos činjenici da lično smatram da je Milorad Dodik svojim diskursom i političkom praksom diskvalificirao sebe kao sagovornika koji može biti dio pozitivnog, razvojnog rješenja u Bosni i Hercegovini, potez Islamske zajednice da mu dopusti obraćanja može se interpretirati i kao iskaz iznimnog samopouzdanja i moralne superiornosti”.
Piše: Prof. dr. Sead Turčalo
Izgovorena riječ je temeljno povezana s integritetom i autentičnošću osobe koja te riječi izgovara. Kada lider konstantno artikulira stavove koji negiraju postojanje neke zajednice kao političkog naroda, u ovom slučaju Bošnjaka, ili prijete njihovom opstanku, svaka njegova poruka mira zvuči isprazno. Zamislimo političku figuru koja javno izražava želju da ne dijeli "isti zrak s Bošnjacima". Kako onda njegove današnje poruke s otvaranja Arnaudije mogu biti shvaćene kao iskrene?
Kako mogu biti iskreno shvaćene poruke nekoga ko tvrdi da se u Srebrenicu dovoze i sahranjuju prazni tabuti? Nekoga ko negira genocid? Nekoga ko kulturocid i urbicid, što rušenje Arnaudije i još 533 džamija na prostoru koji je kontrolisala vojska RS jeste, ne vidi kao dio projekta koji je kulminirao genocidom nad Bošnjacima, već ga svodi na grešku i bezumlje?
Neko će kritikovati zašto u izgovorenom ne slušam samo riječi kako su pročitane i ne čujem samo mirovnu poruku. To bi značilo da zanemarujem činjenicu da istinitost izrečenog leži ne samo u riječima nego i autentičnosti osobe koja ih izgovara. Riječi, bez obzira koliko bile milozvučne i sročene na način da želimo da vjerujemo u njih, ostaju samo tinta isprintana na papiru ako ne odražavaju prava uvjerenja onoga ko ih izgovara. One i cijeli govor postaju dio performativnog protokola, čina u kojem svako igra svoju dodijeljenu ulogu, ostavljajući suštinu pravog dijaloga nedostižnom.U suštini, bez iskrenosti, riječi nisu most prema razumijevanju, već barijere.
Vidim, čujem i čitam nezadovoljstvo niza ljudi činjenicom da je predsjednik entiteta Republika Srpska govorio na otvaranju obnovljene Arnaudije koju su srušili arhitekti genocida koje on glorificira. Uprkos činjenici da lično smatram da je Milorad Dodik svojim diskursom i političkom praksom diskvalificirao sebe kao sagovornika koji može biti dio pozitivnog, razvojnog rješenja u Bosni i Hercegovini, potez Islamske zajednice da mu dopusti obraćanja može se interpretirati i kao iskaz iznimnog samopouzdanja i moralne superiornosti.
Umjesto da se vide kao žrtve, Islamska zajednica i Bošnjaci-muslimani demonstriraju da su, bez straha od gubitka vlastitog identiteta ili dostojanstva, iznad moralnih ponora onih pojedinaca i političkih opcija koji ne žele da sa njima “dijele zrak”. Iako je, uvjeren sam, svjesna da ova prilika teško može dovesti predsjednika entiteta RS da preispita i eventualno transformira svoj javni identitet, Islamska zajednica je pokazala da kao društveni akter ima sposobnost da djeluje izvan okvira naše uobičajene političke logike slijedeći princip istine koja proizilazi iz događaja. To je da je potrebno suočiti se s činjenicom da je rušenje Arnaudije bilo više od greške ili izraza bezumlja, već odraz sistemskog rada na uništenje svih tragova postojanja bosanskih muslimana i njihovih kulturno-vjerskih objekata i institucija.
Predsjednik entiteta RS se danas, govoreći na otvaranju obnovljene Arnaudije, makar na nekoliko minuta, suočio s istinom. Istinom egzistencije onoga što je bilo sistemski rušeno, istinom postojanja onih s kojima ne želi “dijeliti isti zrak” a koji su sistemski protjerivani i ubijani s prostora kojim on sada vlada i u kojem on proizvodi diskurs njihove ponovne suvišnosti.
