Nedžad Avdić: Kako sam preživio strijeljanje

31.01.2021. 21:49

Ležim ispod gomile mrtvih, drhtim, a onda čujem glas „Jovo provjeri da li su svi mrtvi, koji je vruć ispali ponovo metak“.

Nedžad Avdić: Kako sam preživio strijeljanje - slika 1

Piše: Almasa Hadžić

Nedžad Avdić bio je prvi razred srednje škole kada je u julu 1995. godine, od strane srpske vojske zarobljen u okolini Bratunca. Skupa sa ostalim zarobljenicima, natrpanim u kamione i šlepere, prevezen je u selo Petkovce kod Zvornika, najprije u zgradu osnovne škole, a potom iste noći, izveden na strijeljanje na velikom platou pored Brane crvenog mulja, nedaleko od zgrade škole.

Dvadeset godina poslije, o onome šta je tada preživio govori s osjećajem tegobe, stalno se vraćajući samo jednom pitanju: Zar je moguće tako nešto preživjeti?!

„Bilo nas je šestoro u familiji – otac, majka , tri sestre i ja. Kuću su nam zapalili u rano proljeće 1992. godine, nakon čega smo se krili po šumama i susjednim selima, uz svakodnevno granatiranje i bombardiranje aviona. Mnogi naši rođaci i komšije su u tom periodu izginuli. Nakon pada Cerske 1993. godine mi smo našli utočište u Srebrenici. Ko nije preživio srebreničku glad, taj ne zna šta znači umirati, a istovremeno biti živ.

Dugo smo živjeli po raznim garažama i šupama u Srebrenici, a kada je u Slapovićima napravljeno izbjegličko naselje i mi smo se tamo preselili i ostali sve do jula 1995. godine“, započinje svoju tešku životnu ispovjest Nedžad Avdić.

Sjeća se da su mu majka i sestre te drugi rođaci, koji, nažalost, nisu preživjeli, 11. jula otišli prema Potočarima, a on s ocem prema Šušnjarima.

„Pridružil smo se velikoj koloni koja je krenula kroz četničku teritoriju prema Zvorniku, a potom prema Sapni. Granatiranje je počelo odmah nakon što smo krenuli iz Šušnjara, kada je nastala opća panika.

U tom haosu odmah sam izgubio oca i ostao sam. Nikog oko sebe nisam poznavao.

Granatiranje je, kako smo se kretali, postajalo sve teže. Ranjeni ljudi su uzalud molili za pomoć, ali se u onom strahu i haosu rijetko ko na njih obazirao.

...Hodao sam kroz onaj narod, zvao oca, vikao. Bilo me je strah... Pokušavao sam da se uhvatim za bilo koga da idem s njim, ali mi niko nije dozvolio. Na tom dijelu našeg puta ostali smo dan i noć. Ljudi su od ranjavanja umirali, mnogim su granate odsjekle dijelove tijela, nismo im mogli pomoći“, prisjeća se Nedžad.

Na njegovom licu ne može se uhvatiti damar na kojem bi se barem jednim djelićem pronašao trag životne drame kroz koju je prošao. Nema naprasne gestikulacije. Nema povišenog tona u razgovoru.

Pričajući podsjeća nas na čuveni snimak u kojem zarobljeni Ramo Osmanović zove sina Nermina da dođe „dolam kod Srba“ i da mu oni neće ništa.

Bilo je to upravo na teritoriji na kojoj se i on krio.

„Četnici su nas pozivali megafonom da se predamo, da nam se neće ništa dogoditi, da ćemo shodno Ženevskoj konvenciji biti razmijenjeni.

„Bit ćete tretirani u skladu sa Ženevskom konvencijom, ako ne izađete bit ćete svi ubijeni“, dovikivali su nam.

U Sandićima smo se predali.

Kad sam sa ostalim izašao iz šume, na onim livadama bilo nas je između hiljadu i dvije hiljade.

Dok svi nisu izašli iz šume, četnici su se, kaže, ponašali naizgled korektno. A onda su krenula zlostavljanja, prebijanja i premlaćivanja.

„Naređuju nam da trčimo jedan za drugim, sa uzdignuta tri prsta asfaltnim putem prema Bratuncu. Neki od nas nosili su naše ranjenike. Prisiljeni smo da dižemo tri prsta i pokazujemo ih ženama i djeci koje su vozili kamionima i autobusima iz Potočara prema Kladnju.

Na livadi, jedan srpski vojnik nam drži govor i kaže da su oni vojnici iz Srbije, nakon čega smo horski morali uzvikivati parole „Živio kralj, živjela Srbija“.

Onda su nam naredili da legnemo potrbuške. Tako smo ostali do sumraka. Rafalna pucnjava odjekivala je cijelo vrijeme. Kad smo se pridigli, naših ranjenika više nije bilo“.

Po zarobljavnaju u Sandićima, sa šleperima pokrivenim ceradama svi su, priča, prevezeni u Bratunac. On je bio u zadnjem šleperu i zna da ih je pratio civilni policijski plavo-bijeli Golf. Tu su prenoćili u kamionima, a potom krenuli prema Zvorniku.

„Vidio sam da smo prošli Karakaj i da idemo prema meni nepoznatom mjestu. Strašna je vrućina. Napokon, kamioni i šleperi se zaustaviše ispred jedne zgrade. Bila je to škola.

Užasno je pod tim ceradanam, vičemo da ih otvore ili da nas pobiju jer vrućinu više nismo mogli izdržati. Neki su već umirali od žeđi, neki piju vlastitu mokraću...

Otvoriše nam kamion da izađemo, nastade gužva, gazimo preko onesvješćenih ljudi“.

Prilikom ulaska u školu, prisjeća se, počelo je prebijanje svakog ponaosob zarobljenika, a onda je jedan od onih koji su ih udarali, priča, izdao naređenje: „Ajmo, balije, ponavljajte zamnom: ovo je srpska zemlja bila je oduvijek i biće, Srebrenica je srpska bila je oduvijek i biće“. Iako zadnjim atomima snage morali su ponavljati njegove riječi.

„Trpali su nas u učionice.

U mojoj učionici bilo nas je stotinjak. Bili smo žedni, stalno molimo da nam daju vode. Jedan broj ljudi je mokrio i mokraćom smo kvasili one kojima bi pozlilo, dok su drugi, opet, zbog žeđi pili vlastitu mokraću. Učionica je bila pretrpana, nismo mogli da dišemo i onda je neko između nas pokušao da otvori prozor. Vojnici su tada zapucali s vana razbijajući stakla na prozoru i ranjavajući ljude koji su bespomoćno jaukali“.

U školi je, sjeća se, bilo ljudi koji su dovođeni i sa drugih lokacija. Kako se približavala noć, srpski vojnici su ulazili u učionice i izvodili po dvojicu ili trojicu zarobljenika. Čula su se, kaže prebijanja, krici i niko od odvedenih više se nije vraćao.

„Kad je pao prvi mrak, i dalje je trajalo izvođenje ljudi iz učionica uz neprestanu rafalnu paljbu ispred škole. Slušamo i strepimo ko je sad na redu. Trajalo je to, otprilike, do ponoći kad je došao red i na moju učionicu. Izlazili smo po dvojica. Amidža koji je bio samnom je ostao unutra.

Na hodniku nam naređuju da skinemo odjeću i obuću, ko je imao, a rijetki su je i imali, nakon čega su nam vezali ruke na leđima. Dok sam izlazio vidio sam ogroman broj mrtvih ljudi pored škole. Znam da sam trčao po krvi i noge su mi bile krvave. Ponovo smo krenuli kamionom, i poveli su nas istim putem kojim smo došli, da bi domalo skrenuli na makadamski put. Dovezli su nas na neki plato“.

Čuli su se pucnji i uslijedila je naredba da po petorica izlaze iz kamiona. Iskočio je i on, kaže, svjestan da je došao kraj.

„Ne znam šta sam u tom trenutku mislio. Brzo ću umrijeti, neću se patiti. Sve se tako brzo odvijalo.

Već sam umirao od žeđi.

Kada nam je naređeno da legnemo, počela je pucnjava. Ne sjećam se kad sam pogođen, samo znam da sam ležao, drhtao i osjećao teške bolove u trbuhu i desnoj ruci. Meci su pogađali ljude koji su padali na mene i pored mene. Jedva sam disao. Kada su ubijali sljedeći red ljudi iza mene, pogođen sam u stopalo. U jednom trenutku čuo sam glas četnika: „Jovo provjeri da li su svi mrtvi, koji je vruć ispali metak ponovo“.

Patio sam se i molio Boga da dođe da me ubije, ali nisam mogao da ga zovnem“, prisjeća se Nedžad

Ležao je tako nepomičan, priča, a onda se, nakon izvjesnog vremeno začuo zvuk motora, što je bio znak da egzekutora više nema. Odvezli su se vozilima. Ostao je ležeći još jedno vrijeme, da bi polako podigao glavu i primjetio čovjeka, koji je, također, pokušavao ustati ispod leševa.

„Pitam ga: „Jesi li živ“ a on mi odgovora: „Jesam“.

Zove me da dođem do njega da mu odvežem ruke.

Bio je to strašan prizor: mrtvi ljudi ne zna im se broj, a nas dvojica kao aveti prelazimo preko leševa kako bismo se spasili.

Nisam mogao hodati, već sam puzeći preko mrtvih krenuo da se spašavam.

Noć je.

Te scene gdje gomile mrtvih pored mene leže nikada neću zaboraviti“.

Negdje prije zore, Nedžad i njegov preživjeli sapatnik, nakon što su se oslobodili poveza s ruku, uspjeli su se izvući do obližnje šume.

U međuvremenu je, vidjeli su, došao sljedeći kamion sa zarobljenicima i pucnjava je nastavljena.

Tek kasnije saznao je da se selo u kome je bio na strijeljanju zove Petkovci.

Sutradan su dugo iz šume gledali kako utovarivači tovare na kamione mrtve i odvoze ih. Krvario je. Nemoć ga je, što od ranjavanja, što od iscrpljenosti i straha bila potpuno shrvala. Njegov novi poznanik, kako bi pokušao zaustaviti mu krvarenje, poderao je vlastitu košulju i zavezao mu nogu i ruku na mjestu gdje je bio ranjen.

A onda su krenuli šumom u nadi da će se domoći slobodne teritorije.

„On me vodi, a ne mogu da se oslanjam na nogu.

Kako me dotakne travka, grančica, ja se srušim od bolova. Krećem se puzeći, pa onda zastanem.

Stalno smo na oprezu da nas četnici ne primjete.

Gubim snagu, bolovi me pritisli, iskrvario sam...

Onda me moj prijatelj uzme na leđa pa me nosi. Kad malo predahnemo, ja opet puzim, pa me on opet nosi i tako.

U jednom momentu ja ga molim da me ostavi jer više nisam mogao ni da pužem ni da se krećem, ali on uporan. Nije htjeo.

I tako četiri dana i četiri noći lutamo šumom“.

Spavali su, sjeća se u žbunju ispred srpskih kuća. Zavuku se, kaže u majicu i košulju koju su skinuli s krsta u jednom pravoslavnom groblju i tako zaspu.

„Krili smo se i u porušenim bošnjačkim kućama. U jednoj nađemo račune za struju. Tako smo otkrili gdje se nalazimo.

Ni danas ne znam kako smo prešli četničke linije.

Dođosmo u jednu šumu kad u neposrednoj blizini, čujemo, pričaju čovjek i žena. Valjda su čuvali goveda, šta li. Čujem žena kaže „Allah će dušmaninu naplatiti za sve što je uradio našem narodu“.

Bio je to trenutak koji nikada neću zaboraviti: shvatili smo da smo stigli u muslimansko selo“ .

Kada je njegov prijatelj, priča, izašao pred čovjeka i ženu koji su mirno razgovarali, oni u prvi mah nisu mogli povjerovati ko su njih dvojica.

Starac koji je dotad mirno razgovarao sa ženom, kad ih je ugledao, skočio je i pobjegao. A oni prljavi, krvavi, izgladnjeli. Uspjeli su im nekako ispričati da su iz Srebrenice, da su preživjeli strijeljanje Nakon toga. Vrlo brzo su pozvana sanitetska kola koja su ih prevezla u ratnu bolnicu u Sapnu, a potom u Tuzlu.

Tek tada, priča, saznali su da se selo u koje su stigli na slobodu zove Vitinica.

Upitan da li se 20 godina poslije može osloboditi slika sa strijeljanja u Petkovcima i cjelokupne životne drame koju je kao dječak preživio, Nedžad odgovara da je to skoro pa nemoguće.

I pored svega kroz šta je prošao, snagom svoga duha, karaktera i volje uspio je završiti fakultet, oženio se, dobio djecu, našao zaposlenje.

Sve što je preživio, vjerovatno je, kaže, bilo i zapisano da preživi i stoga na život gleda kao na put čije je zapreke, jednostavno, nemoguće zaobići.

Otac mu je, kaže, nakon što ih je razdvojio haos u Šušnjarima, kasnije zarobljen i strijeljan u Novoj Kasabi. Ekshumiran je i ukopan u Potočarima.

Ko su bili egzekutori Srebreničana u Petkovcima, Nedžad kaže da to znaju službe i institucije koje treba da znaju.

A zna i on.

Ko je bio Jovo zadužen da niko ne preživi strijeljanje u Petkovcima, i to će se, nada se „kad, tad saznati“.

„Strijeljanje u Petkovcima, na platou pored Brane crvenog mulja, preživjela su nas dvojica.

Nekoliko godina poslije saznao sam da je bilo još preživjelih, ali su ih narednih dan pobili. Moj amidža nije preživio i pronađen je u sekundarnoj masovnoj grobnici 30 kilometara dalje od Petkovaca“, navodi.

Ispričao nam je i da je svih ovih godina u kontaktu sa svojim sapatnikom sa strijeljanja, koji, inače, živi daleko od BiH. Neposredno nakon rata, u pratnji međunarodnih snaga, posjetio je mjesto na kome je strijeljan.

I još nekoliko puta poslije.

Njemu, veli, nikad niko neće moći govoriti o tome šta se dogodilo u Srebrenici. On zna! Jedino, veli, ima dilemu, da li su u noći kada je izveden na striljanje ogromno polje mrtvih osvjetljavali reflektori ili mjesečina.

Ispovijest Nedžada Avdića objavljena je u specijalnom prilogu Dnevnog avaza 11. jula 2015. godine, a u povodu 20. godišnjice genocida u Srebrenici.

Podijelite:

Facebook X / Twitter