Navršilo se tri godine od smrti majke Hatidže Mehmedović. Zvali smo je Majka hrabrost

Piše: Almasa Hadžić

Danas se sjećamo naše Hatidže Mehmedović.

Njena duša, na današnji dan prije tri godine, otišla je tamo gdje je sve do posljednjeg dana svog života žudila da ode, gdje će ponovo sresti svoje sinove Azmira i Almira, svog Abdulaha, svog brata, svoje... sve one što su joj ih iz srca, iz duše, iz sna o budućnosti oteli koljači i ubice zločinaca Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

„Je li ti drago što ja nemam svoje sinove“,  vrisnula je  22. novembra 2017. godine sa galerije sudnice Haškog tribunala prema supruzi ratnog zločinca Ratka  Mladića, dok je ova, cerekajući se, mahala rukom prema zločincu, a od koje ju je djelio samo prolaz kroz galeriju.

I pozlilo joj je.

Bez obzira što je njeno stanje nagovještavalo tešku bolest, niko je u danima pred izricanje presude nije mogao ubjediti da ne ide u Hag.

Mora, veli, mora jer je majka.  

„Izdala bih svoju mrtvu djecu kad ne bih prisustvovala izricanju  kazne njihovim ubicama“, govorila je ubjeđujući najbliže da je dobro, da može, da treba, da...

Jednostavno bila je borac.

„Bojim se samo dragog Allaha i samo njegove odredbe priznajem“, kazala je u septembru 2010 godine kada je skupa sa grupom majki iz Memorijalnog centra u Potočarima istjerala francuskog generala Filipa Moriona optužujući ga da je za smrt njihove djece  kriv, jednako kao i Karadžić i Mladić.

„Vi ste Srebrenicu proglasili zaštićenom zonom a onda ste je prepustili na klanje dželatima. Rezultat vaše misije je genocid nad našom djecom, muževima, braćom. Izlazite odavde“, prišla mu je prijeteći, nakon čega je Morion pokrivajući rukama lice, napustio Potočare.

Zvali smo je „.Majka hrabrost“.

Među prvim se vratila u svoj porušeni dom na srebreničkom Vidikovcu.

Dočekivala je i pričekivala i „nazor živjela“ u svojoj „pustahiji“ govorila bi „ali svojoj“.

„Da samo znate kako je teško zanoćiti u ovoj gluhoći. Često, noću u gluho doba sjednem pored otvorenog prozora i gledam u onaj srebrenički mrak. Šutim, a onda kao da odnekud probiju glasovi  mojih Azmira i Almira.

Jednom kao da sam čula kako mi Azmir govori „de mi mati krišku“ – pričala nam je u trenucima neizmjerne tuge, stišćući srce da ne pukne, da drugi ne vide njenu bol i da se zločinci koje bi sretala dok prolazi srebreničkim ulicama, ne bi „sladili“ njenom tugom.

Prvi put, skrhanu, slomljenu i tijelom i dušom vidjeli smo je 9. jula 2010.godine u Potočarima, dok su je njene sapatnice vodile u susret tabutima sinova joj i supruga.

Ukopani su dva dana kasnije, jedni pored drugih.