Nana Fata, heroina. Epopeja ustrajne borbe

05.06.2021. 18:57

Udarali je i popovi i policija, vrijeđali, tužili i sudili, ali Fata Orlović nije odustajala -vjerovala je sudove i zakone

Nana Fata, heroina. Epopeja ustrajne borbe - slika 1

Piše: Almasa Hadžić

Danas je srušen objekat pravoslavne crkve sagrađene u dvorištu porodice nane Fate Orlović u Konjević Polju.

Danas, prvi put, otkako neki događaj ima veze sa „Fatinom crkvom“ kako su je u narodu zvali, nisam bila pored nane Fate niti sam navirila u Konjević Polje. Ostavila sam posjetu za naredni dan.

Jest da je u pitanju medijski događaj dana, ali, on je samo tačka na sve one događaje kojima sam, skupa sa mnogim svojim kolegama, prisustvovala u proteklih dvadeset i više godina Fatine borbe za njena imovinska prava i koji su, zahvaljujući vremenu u kome živimo, obilježili biografiju većine nas.

Današnja prašina sa porušenih crkvenih zidova što se kovitlala po ravnici Konjević Polja, tupi zvuk bagera, strogi pogledi policije i pokoja psovka slučajnih prolaznika, samo je potvrdilo moje uvjerenje da, posljednji čin svake nepravde završi „u prašini“, prisustvovali mu mi ili ne.

„Samo treba vjerovati u Boga i u zakone. Čujem da Dodik govori „ne treba da se crkva izmješta“. Neću da mu odgovaram jer sudovi i zakoni znaju šta treba, a političari su tu da ih poštuju“, kazala bi nerjetko nana Fata „pri punoj svijesti i pameti“.

Mogla ju je, govorila bi „u puh pretvoriti“ za dva minuta, ali nije htjela da bude „kao Oni“.

A Oni su bili svakakvi. Najprije joj zarobili i ubili supruga Šaćira, uglednog domaćina iz Konjević Polja, kao i mnoge članove njene porodice. Njih četiri sestre, kaže, u protekloj agresiji ostale udovice za nekoliko dana.

Oni su ih ubili.

„Kad sam se htjela udati za svog Šaćira meni moj rahmetli otac kaže „znaš li u kakvu familiju ideš“. I moja familija Huseinovići je plaho jaka familija bila, ali su se Orlovići poštovali. Otac mi Šaban bio čvrst čovjek, pametan, nema šta nije znao. Kad on udari nogom od tavan, onda je to bilo tako i nikako drukčije. Svi mi kažu da sam se na njega bacila“, pričala bi.

I jeste. Baš se „na oca bacila“

Čula je Fata odmah, nakon što je 1995. godine došla u Tuzlu da su joj crkvu u avliji napravili.

Godine 1999. nađe advokata i tuži Srpsku pravoslavnu crkvu što su uzurpirali njeno imanje.

Donese tužbu u Srebrenicu, a Sud i sudije neće da joj prime.

Ona, za godinu opet, podnese drugu tužbu, a za dvije godine vrati se, sama, u Konjević Polje.

Izda naredbu onim što su živjeli u njenoj kući da se isele, ali se smiluje njihovoj djeci da u kući ostanu dok ne završe školu. Kad su iselili imala je šta i vidjeti kaže:„ odnijeli i prozore i vrata, i podove i sve što se moglo odnijeti“.

„Džaba im, haram je to, napravit će Fata sebi kuću opet“, obeća tada.

I napravila je.

Kopa vrt, sadi, obrezuje voće, a crkvena zvona zvone i kad treba i kad ne treba. Samo da je „uzbihuzure“ veli.

Kad ujutro ustane pod prozorima joj osvanu ispisane uvrede „turska krmača“, „oprasila sedmoro“. Ali dura.

Kad „dara prevrši mjeru“ izađe u avliju da vide da ih se ne boji.

Fata tuži, sudovi odbijaju. Fata ruži, policija odgovara pendrekom. Ali se, opet, ne da.

Uleti u crkvu i kaže „izlazite, ovo je moje“.

Oni, ponovo, pendrekom. Udaraju jednako i popovi i policija, ali Fata ne odustaje. Ne boji se, kaže, njihovog pendreka.

Ne sjećam se više ni godine ni mjeseca, kad smo jednoga dana, u rano jutro, u njenoj avliji zatekli Fatu krvavih ruku do lakata.

Plače nemoćna starica, trese se, šećer je „skopo“ veli, ali ne pada na koljena. Ne predaje se.

Stojimo kolega Blicko, Salih i ja, stiže i tadašnji muftija tuzlanski Kavazović, dođe i njen bratić Džemail, a ona podigla raskrvavljene ruke, veli policajcu koji ju je udarao „ima sud, platit ćete vi svi za ovo“.

Tada je prvi put završila na Kliničkom centru u Tuzli.

„Orlovići su u Konjević Polju više od petsto godina. Od Hamza-dede, čuvenog šejha, koji je sagradio tekiju poviše sela, pa do danas i rađali se i umirali, i sinove svoje ženili i kćeri udavali, ali frtalj od Orlovića imanja nikad niko nije odnio.

Kćeri nikad miraza u zemlji nisu nosile. Braća sestrama isplate miraz u novcu, ali komad Orlovića zemlje u drugu familiju otići nije mogao. Nije smio“.

Tužili su crkveni ljudi Fatu za „fizičke napade“ na njih. Navodno, Fata „svjećom ranila sveštenika“. Suđenje je u Srebrenici i to javno. Fatu smiruje advokat Karkin da ne progovara dok sveštenik svjedoči.

„Ne govoriš istinu pope, sve je laž“ skoči Fata sa stolice. Advokat joj naređuje da sjedne, sudija opominje da će je udaljiti sa ročišta, ali. Jedva je smiriše. Ne može nepravde, veli.

Završi se ročište, a pred sudnicom stotine žena iz raznih krajeva BiH, njenih Podrinjaca, posebno „Ne daj se Fato“, „pravda za Fatu“ uzvikuju.

Naravno, da se neće dati, a po pravdu, kaže ide „do sred Evrope“.

„Samo sud! Svi kude državu da je ovakva i onakva, ali ja vjerujem u sudove. Jeste pravdu teško dočekati, ali će nje biti. Ja sam stara i nemam šta plaho zažaliti i zato neka ne misle oni koji su mi crkvu pod prozorima napravili da ja nisam mogla negdje nabavidi dinamita, naći kakvu budalu da ga potpali i crkvu dići u zrak.

Možda su to i željeli?! Ali, ja to nisam htjela. Ne! Nije Fata terorista kao što su to oni koji silom otimaju tuđe.

Hoću da, kako su je zidali i pravili, tako da je ciglu po ciglu razidaju i odnesu sa moga. Jer ne borim se ja protiv crkve već protiv nasilnika.

I da su mi džamiju u avliji napravili, rekla bi im „jamite je“ niste me pitali, nisam vam rekla da je pravite. Nedam, majčin sine, pa makar se po sudovima do kabura gonila“.

Takva je Fata. I hodala je od suda do suda. Njeni advokati pisali, žalili se, tražili pravdu i došlo „do sred Evrope“, odnosno do Suda za ljudska prava u Strazburu koji je presudio: nelegalno izgrađena crkva u dvorištu Fate Orlović mora se ukloniti do tog i tog datuma.

„Gdje si ti, nešto ne zoveš. Jesi li čula da mi dolazi Zlatka“, neobično raspoložena saopćava mi onomad nana Fata.

„Čujem da će Ono jamiti iz avlije, samo ne znam kad. Moraju, nema druge“, šapće u telefonsku slušalicu.

U Srebreniku je, veli, ali će je Mirza i Hurija za vikend voziti u Konjević Polje.

Otišla, bila malo, pa opet u Srebrenik, pa na preglede u UKC Tuzla, pa opet u Konjević Polje, pa opet svojoj Huriji, pa u Tuzlu na izložbu.

„E, jest Blicko ovo uslik'o. Sve se sjećam kad je bilo, ali nisam znala da ovo ima“, govori razgledajući izložbu fotografija fotoreportera Ahmeta Bajrića Blicka kojim je ovjekovječio dugogodišnju Fatinu borbu sa vlastima RS-za izmještanje crkve iz njene avlije.

„Neka je jame, i neka je nose tamo gdje se ima ko u njoj Bogu moliti da mi sinovi imaju gdje kuće praviti“, veli.

I „jamili su je“ danas prije podne.

Nana Fata rušenje crkve posmatrala je u društvu svojih kćerki Zlatke i Hurije i ostalih članova porodice.

Hurija je, dok smo razgovarale, odjednom zaplakala. Emocije su obilježile kraj borbe njene majke za pravo na svoj toprak.

Fati sam obećala da ću joj doći „na čestitak“ kako je to u Bosni oduvijek bio adet kad se nekome nešto fino desi. Jal' rodi, jal' oženi, jal' se uda, jal' kupi kuća, auto, jal'..

Jal' doživi da se porodici vrati ono što joj je prije 26 godina, na pravdi Boga oteto.

A danas, kad se sve razišlo u znak zahvalnosti Allahu na dostignutoj pravdi, u prisustvu svojih najodanijih, među kojima i advokata Rusmira Karkina, Orlovići su zaklali kurban.

Kako to i rade oni koji u Boga i u Božiju pravdu vjeruju.

p.s.

Mnogobrojni mediji godinama su pratili borbu Fate Orlović. Nebitno je ko je bio prvi, ko drugi, ko nikako nije bio. Svi mi, radili smo samo svoj posao. I ništa drugo.

Podijelite:

Facebook X / Twitter