Ono što posljednjih dana gledamo u političkim manipulacijama i koordiniranoj kampanji laži protiv Bosne i Hercegovine može se slobodno osloviti podnaslovom: Mali fašisti iz naših sokaka.
Piše: Mirnes Kovač
Posljednje tri decenije iz Beograda i Zagreba traje koordinirani nasrtaj na Bosnu i Hercegovinu i to nije nikakva novost. Ali ono što smo doživjeli posljednji mjesec dana nadmašuje sve dosadašnje, jer je otvoreno i bez zadrške bazirano na postavkama klasičnog fašizma.
Izvođači su lokalni sljedbenici četničke i ustaške ideologije koje eufemistički nazivamo nacionalistima, a koji su svu svoju političku agendu usmjerili da razore ono što nisu mogli zločinima i progonima. Da nakon trideset godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma u miru postignu ratne ciljeve.
U našim okolnostima stalno promicanje mržnje, netrpeljivosti, straha, uvreda i dehumanizacije predvodi sve jače i otvorenije Milorad Dodik, a posebno je opasna osovina na koju se naslanja i od koje očekuje podršku. Dodik i njegov glavni politički partner Dragan Čović više ne mare za činjenice, već se oslanjaju na laži i revizionizam historije.
Angažiraju se naučnici da pišu knjige, novinari i kolumnisti da plasiraju tekstove, te razni bjelosvjetski lobisti i prevaranti koji, plaćeni novcima bosanskohercegovačkih poreznih obaveznika, plasiraju gnusne laži i obmane u nadi da će svjetske centre odlučivanja uvjeriti da su bosanski muslimani opasni teroristi, nacistički sljedbenici, strano tijelo u Evropi, ukratko, neprijatelji civilizacije i napretka. Bosanski muslimani više nisu samo politički neprijatelji, već egzistencijalna prijetnja kršćanima.
– Nama nije teško da našim prijateljima na globalnom nivou objasnimo da se ovdje radi o nastojanjima muslimana iz Sarajeva da podrede kršćane ovdje u BiH svojim ambicijama unitarnog uređenja BiH – izjavljuje Dodik, bez imalo uvijanja, nakon svoje turneje od Izraela, preko Mađarske do Sjedinjenih Američkih Država.
A sada da malo pogledamo ko su ti globalni prijatelji "ugroženim kršćanima" Dodiku i Čoviću.
Najsvježiji primjer je opskurna medijska platforma, novine i portal The Washington Times.
U samo dva dana, 9. i 10. februara ove godine, ovaj portal je objavio dva vrlo otrovna propagandistička teksta. Jedan potpisuje zamjenica urednice za komentare ovog medija, izvjesna Anath Hartmann pod naslovom "Rs zaslužuje nezavisnost" ispod kojeg stoji parola: "Trumpov mandat je naša šansa!"
Drugi tekst je autorski prilog nama poznatog Maxa Primorca naslovljen "Islamistička država na granici NATO-a" sa podnaslovom "Sarajevo postaje sve više ekstremističko".
Ovi tekstovi su puni laži i izokretanja činjenica, ali to je publikaciji kao što je The Washington Times svojstveno. To nije novina kalibra The Washingotn Posta ili The New York Timesa, a još manje nekih ozbiljnijih američkih novina ili časopisa. Ovaj medij je poznat po svojim konzervativnim stajalištima pa čak i teorijama zavjera. Uglavnom je podržavao republikanske kandidate uključujući i aktualnog predsjednika Trumpa. To je alternativni medij čiji je vlasnik, pazite sad, "Operations Holding" firma podružnica "Unification Church" ili "Crkve ujedinjenja."
Ali, pitat ćete se, šta je sad "Crkva ujedinjenja"?
Ova organizacija je službeno poznata kao "Obiteljska federacija za svjetski mir i ujedinjenje" (FFWPU). Trenutno se suočava s ozbiljnim pravnim i političkim izazovima i u Japanu i u Južnoj Koreji.
Naime, nakon atentata na bivšeg japanskog premijera Shinza Abea 2022. godine, koji je otkrio duboke političke veze ove skupine i kontroverzno prikupljanje sredstava, organizacija je na rubu gubitka svog pravnog vjerskog statusa u Japanu. Upravo dok pišemo ovaj tekst, Središnji okružni sud u Seulu je privremeno pustio iz pritvora 82-godišnju čelnicu "Crkve ujedinjenja" Hak Ja Han koja je uhapšena u septembru 2025. godine. Razlog za puštanje na privremenu slobodu je njeno zdravstveno stanje. Njoj se sudi zbog optužbi za davanje mita bivšoj prvoj dami Južne Koreje Kim Keon Hee, koja je prošlog mjeseca osuđena na 20 mjeseci zatvora zbog primanja luksuznih poklona od "Crkve ujedinjenja."
"Crkvu ujedinjenja" je osnovao Sun Myung Moon u Seulu, u Južnoj Koreji kao "Udruženje Svetog Duha za ujedinjenje svjetskog kršćanstva". Nakon njegove smrti vođstvo Crkve preuzima Moonova supruga Hak Ja Han. Sljedbenici im odaju počast titulom "Pravi roditelji".
Ovdje se, nakratko, moramo osvrnuti na ovu "Crkvu" i njenu čelnicu, koju sljedbenici zovu "istinskom majkom" ili "majkom mira". Naravno, informacije se lahko mogu naći na internetu, ali je potrebno da to ovdje razjasnimo zbog konteksta posljednjeg propagandnog napada na Bosnu i Hercegovinu.
"Crkva ujedinjenja" je abrahamski monoteistički novi vjerski pokret, čiji se članovi nazivaju unifikacionisti ili ponekad neformalno munisti. Osnovao ju je 1954. godine Sun Myung Moon u Seulu, u Južnoj Koreji kao "Udrugu Svetog Duha za ujedinjenje svjetskog kršćanstva". Organizacija je prisutna u otprilike stotinu zemalja diljem svijeta, a trenutni vođa organizacije je spomenuta Hak Ja Han, Moonova supruga. Zajedno su vodili "Crkvu" do Moonove smrti. Sljedbenici im odaju počast titulom "Pravi roditelji".
Moon se smatrao svojevrsnim mesijom imenovanim da dovrši misiju koju Isus Krist "nije mogao izvršiti zbog svog raspeća". Zagovaraju osnivanje nove idealne porodice i veće ljudske loze koje će biti oslobođene od grijeha. "Crkva ujedinjenja" je poznata po svojim masovnim vjenčanjima, poznatim kao ceremonije blagoslova. Antikomunistički je orijentirana i podržava ponovno ujedinjenje Koreje, a duga je lista optužbi za finansijske malverzacije i iskorištavanje svojih članova. Ozbiljni kritičari je nazivaju opasnim kultom, pogotovo zbog izraženog uplitanja u političke procese.
A sada, vratimo se našim "ugroženim kršćanima" Dodiku i Čoviću. Čovića spominjem namjerno, jer ćemo njegove lobističke uratke tek gledati u narednom periodu, kada obavi najavljene posjete Vašingtonu D.C. i Briselu. Dodik je 9. februara, dakle, istog dana kada u opskurnom The Washington Timesu izlazi komentar ispunjen njegovim citatima i parolom da "Rs zaslužuje nezavisnost", na konferenciji za novinare povodom pobjede Siniše Karana na prijevremenim izborima za predsjednika Rs-a, ponovno zaprijetio Bosni i Hercegovini da je "pravo naroda na samoopredjeljenje do samostalnosti naš politički cilj i mi nećemo odustati".
– Prijatelji su nam Rusi, nova američka administracija, Mađarska, Izrael, Srbija i vjerujem još mnogo demokratskih zemalja. Mi smo svjesni naših neprijatelja. Neprijateljima svaki dan moraš nanijeti neki gubitak. Muslimani i muslimansko Sarajevo su naši neprijatelji. To su pokazali na svim mjestima na kojima su mogli… Ako muslimani budu nastavili dalje gurati, dobit će naše pravo na samoopredjeljenje! – izričit je Dodik, vođa SNSD stranke koji je upravo zbog svojih antiustavnih djelovanja izgubio pozicije u bh. entitetu Rs.
Ipak, Dodik sebe i dalje vidi i doživljava poput nekog maršala kojeg politički saradnici moraju bespogovorno slušati i slijediti. Ovakav način vladanja neodoljivo podsjeća na fašizam, odnosno njegov specifični oblik nacizam koji je poražen u Drugom svjetskom ratu. Ove zloupotrebe, zatim zlo koje mogu proizvesti i njegove kobne posljedice su jedna od tema najnovijeg filma "Nurnberg" koji je izašao potkraj 2025. godine.
U ovom popularnom američkom psihološkom trileru, režiser James Vanderbilt je sjajno dramatizirao historijsko suđenje najvišim nacističkim vođama. Film je urađen prema knjizi Jacka el-Haija iz 2013. godine, "Nacista i psihijatar" i prati američkog psihijatra Douglasa Kelleya (Rami Malek) koji ima zadatak procijeniti i nadzirati mentalno stanje Hermana Goringa (Russel Crowe) i drugih visokorangiranih nacističkih oficira tokom Nurnberškog procesa. Kako stoji u samom naslovu El-Haijeve knjige, ovaj film je fatalni susret umova jednog naciste i jednog psihijatra na kraju Drugog svjetskog rata.
Kada je nacizam poražen i kada su njemačkog rajhsmaršala Hermanna Goringa doveli u pritvorski centar poznat kao "Ashcan" u Luksemburgu, ostao je šokiran oduzimanjem odlikovanja, medalje i maršalske palice, ali su mu neki doktori i osoblje i dalje salutirali nacističkim pozdravom.
Posebno je zanimljiv slučaj Rudolfa Hessa, koji je bio Hitlerov zamjenik, ali je većinu rata proveo u Velikoj Britaniji kao zarobljenik nakon što je samoinicijativno 1941. godine otputovao u Škotsku s ciljem da dogovori mirovne pregovore sa protivnikom Winstona Churchila, vojvodom Douglasom Hamiltonom.
Britanci su ga držali u pritvoru do kraja rata, a u Njemačku je vraćen kako bi mu se sudilo u Nurenberškom procesu. Hess je tvrdio da pati od amnezije, ali je zanimljiva njegova reakcija i susret s Goringom po dolasku u luksemburški pritvorski centar. Kada je vidio Goringa, Hessova amnezija je na trenutak nestala, naglo zastaje u stavu "mirno" i salutira rajhsmaršalu. Naime, titula "reichsmarschall" je bila počasni vojni čin, posebno kreiran za Goringa kako bi se naglasio njegov položaj kao Hitlerovog dezigniranog nasljednika.
Jedna scena je izuzetno važna za današnji kontekst slijeđenja i imitiranja opasnih ideja i njihove političke zloupotrebe. Naime, film posebno naglašava nastojanja psihijatra Kelleya da upozori glavnog američkog tužitelja Roberta H. Jacksona (Michael Shannon) da je Goring vrlo inteligentan, manipulativan, narcisoidan i vješti manipulator koji aktivno postavlja zamku tužiteljstvu.
Kelley se tokom pripremnih procjena uvjerio da saveznički tužioci neće moći lahko pobijediti Goringa. Upozorava ih da će suđenje okretati u svoju korist kako bi sebe pretvorio u mučenika i ušao u povijest. To dovodi do teškog unakrsnog ispitivanja gdje Goring isprva dominira. Unatoč mogućim etičkim konsekvencama, Kelley je, uvjerivši se i lično u Goringove manipulacije, odlučio pomoći tužiteljstvu podjelivši s njima njegove moguće odbrambene strategije i mentalno stanje. Međutim, ključni korak je napravio britanski tužitelj Sir David Maxwell-Fyfe uvidjevši da njegov američki kolega Jackson zapinje.
On je svoje ispitivanje usmjerio na Goringovu odanost Adolfu Hitleru unatoč očiglednim saznanjima o zločinima. Navodeći mu strašni opseg masovnih zločina, posebno holokausta, tužilac Maxwell-Fyfe pita Goringa: "Da ste znali ovo, biste li i dalje slijedili Furera Adolfa Hitlera?" Na ove riječi Goring uzdignute glave odgovara: "Da, bih. Heil Hitler!"
Ovo priznanje je šokiralo sudnicu i srušilo Goringovu odbranu da je bio samo "lojalni vojnik" nesvjestan zločina režima. Naravno, dramatizacija ove scene ne znači da je smrtna presuda Goringu izrečena zbog pozdrava. Transkripti sa suđenja ukazuju da se unakrsno ispitivanje uglavnom usredotočilo na ubistva tokom tzv. "Velikog bijega" i Goringovu izravnu ulogu u odobravanju nezakonitih naredbi. Na koncu će rajhsmaršal Goring uspjeti ostvariti jednu "malu pobjedu" i spriječiti Saveznike da diktiraju uvjete njegove smrti, smatrajući samoubistvo konačnim činom djelovanja, a ne priznanjem krivice.
Međunarodni vojni sud u Nurenbergu je začetak međunarodnog krivičnog prava. Na istim principima je kasnije formiran i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, odnosno Haaški tribunal, a glavni ciljevi i postulati ovih međunarodnih institucija su u suštini osuda ratnih zločina na osnovama lične odgovornosti najviših političkih i vojnih lidera.
Ideja vodilja je bila i ostala da se izbjegne kolektivna krivica i stigmatiziranje cijelih naroda, a sve da bi se omogućio mir i suživot nakon ratova, teških zločina i uništavanja. I tokom dugogodišnjih suđenja na Haaškom tribunalu imali smo prilike gledati slične performanse i pokušaje pretvaranja zločinaca u mučenike.
Također, strah od reakcija javnosti na ishode suđenja postojao je i tokom Nurenberškog procesa kao i u slučaju presuda Haškog suda. Ipak, ono što se nije desilo u Njemačkoj desilo se u Srbiji i bh. entitetu Rs. Dugodišnja državna planska i aktivna relativizacija, ciljano izokretanje činjenica o agresivnim ratovima Srbije u raspadu bivše Jugoslavije, propaganda o historijskim nepravdama prema srpskom narodu učinila je mnogo da se umjesto suočavanja sa zločinima kreira narativ o “haŠkim mučenicima”.
Vrhunac tog djelovanja je negiranje presuda Haaškog tribunala koje je u posljednjih nekoliko godina dovelo čak i do otvorene javne rehabilitacije i glorifikacije najvećih osuđenih ratnih zločinaca poput Karadžića i Mladića.
Naravno, opće stvari oko Nurnberških suđenja su poznate, ali je njihov historijski značaj aktuelan danas kada se međunarodno pravo općenito, a krivično posebno, proglašavaju mrtvim slovima na papiru. Fašizam u novim i drugačijim oblicima buja na svim stranama i opći je trend njegove učinkovitosti i političke zloupotrebe.
U spomenutom Vanderbiltovom filmu, posljednja riječ nije Goringova, već mladog narednika Howarda Triesta (glumi ga Leo Woodall), koji je bio jedan od Kelleyjevih prevoditelja. Triest, rođen u njemačkoj židovskoj porodici u Minhenu koja se preselila u SAD, imao je mnogo rođaka koji su stradali u Auschwitzu. U sceni kada Kelley napušta Njemačku i odlazi kući, Triest kaže: "Znate li zašto se to ovdje dogodilo? Zato što su ljudi to dopustili."
Prema El-Haiju, pitanje kolektivne nacionalne krivnje bilo je ono o čemu je Kelley razmišljao godinama nakon Nurenberga. "U Sjedinjenim Državama bio je na oprezu zbog početnog fašizma. Bio je sumnjičav prema političarima, posebno populistima na jugu koji su igrali na rasnu segregaciju kako bi osvojili vlast."
Psihijatar Kelley je napisao knjigu o svojim iskustvima s nacističkim optuženicima pod naslovom "22 ćelije u Nürnbergu" i održao je brojna predavanja. Ali, njegov poslijeratni život ga je razočarao. Knjiga se nije dobro prodavala i unatoč neumornom radu kao učitelj, ljekar, kriminolog i policijski savjetnik, nikada nije profesionalno uspio u mjeri u kojoj je smatrao da bi trebao. Počeo je previše piti.
Kad mu je supruga savjetovala da potraži pomoć od kolege psihijatra zbog često lošeg i ljutitog raspoloženja, odbacio je tu ideju kao potkopavanje vlastitog autoriteta stručnjaka za mentalno zdravlje. U dobi od 45 godina, na Novu godinu 1958., nakon glasne svađe sa suprugom i pred sinom i ocem, Kelley je dramatično progutao cijanid, ubivši se na isti način kao što je to učinio Goring. Bio je to tužan kraj za psihijatra koji je iskreno nastojao razumjeti ljude koji su počinili grozne zločine.
Slučaj zločinca Goringa i psihijatra Kellya je poučan i upzoravajući. "Jedini pokazatelj onoga što čovjek može da učini jeste ono što je čovjek već učinio", riječi su britanskog filozofa i historičara Robina Georgea Colingwooda koji je najpoznatiji po svojoj knjizi „Ideja historije” iz 1946. godine.
Ovaj autor je upozoravao da je historija živuća prošlost koja upozorava, a ne samo zbrika mrtvih činjenica. Svijet jeste doživio fašizam, porazio ga, ali po onome što se danas dešava, izgleda ga nije uništio. I u najrazvijenijim demokratijama Zapada, čini se, historijske lekcije kao da su odbačene, kao da nam više nisu potrebne. Zapravo, suštinska poruka filma "Nurenberg" kao historijske drame nije poraz fašizma, već poraz javnog upozoravanja na fašizam. A ovaj poraz stvara opasne fašiste i na svjetskom i na lokalnom nivou.
Činjenice o historijskom nacizmu su danas na Zapadu neupitne, ali postoje ozbiljne zabrinutosti za pokušaje njegovog imitiranja u okvirima rastućih desničarskih politika. Upravo zbog toga se ovakve politike i promoviraju u medijima čudnih vlasnika, poput The Washington Timesa.
Teza o ugroženosti kršćana je veoma efikasna taktika za takvu vrstu spinovanja i publike.
Jer, na tom terenu šansu vide mali fašisti iz naših sokaka. Iako djeluju u relativno slaboj pravnoj strukturi Bosne i Hercegovine, oni su svjesni da ih ne smiju propagairati, ali ih svakodnevno imitiraju ili tu etiketu nastoje prišiti svojim protivnicima – u ovom slučaju bosanskim muslimanima.
(IIN Preporod)
