Macron je zapravo Vučiću prenio poruku svog prethodnika da politiku Srbije treba okrenuti od politike svog prethodnika, baš kao što je to učinio veliki Chirac.
Piše: Mirnes Kovač
Srbiju njen sadašnji predsjednik Vučić ne vraća na Miloševićeve postavke! Zapravo, on i njegovi prethodnici, uz jedan kratkotrajni izuzetak, već tri i po decenije svim silama i sredstvima održavaju Srbiju, pa i cijeli srpski narod na temeljnim postavkama Miloševićeve politike iz 1990-ih, a ona je na prostorima bivše Jugoslavije iza sebe ostavila stotine hiljada ubijenih, milione prognanih i ogromna razaranja. Ta politika je agresivno-ekspanzionistička i nacional-šovinistička, koja istovremeno sav svoj narativ bazira na tezi o ugroženosti Srba i mantri kako je čitav svijet okrenut u zavjeru protiv srpskog roda.
Upromoviranje ovih laži već decenijama su uključene vjerske, kulturne, obrazovne, medijske i političke institucije Srba na svim prostorima zapadnog Balkana u kojima kao većina ili manjina žive. Ova retrogradna i opasna politika se operacionalizira stalnim prijetnjama i ucjenama, a nerijetko rezultira popuštanjima, kompromisima i ustupcima od strane najvažnijih sila današnjice, prvenstveno država okupljenih oko država sjevernoatlantske alijanse. Ona se učinkovito naslanja na neke premise i predrasude o Srbiji kao ključnoj zemlji Balkana, o državi koja iza sebe ima Rusiju, pa i određeni kapacitet balansiranja, međutim, sve te postavke je lahko demontirati, jer se ova svojevrsna savremena dogma održava na lažima i odbijanju suočavanja s katastrofalnom i štetnom politikom. Ta politika prije svega šteti zdravom razvoju i prosperitetnoj budućnosti srpskog naroda, a posljedično ugrožava sve narode koji na ovaj ili onaj način dijele životni prostor sa Srbima.
Srpske propagandističke obmane
Srpska politika koju predvodi Aleksandar Vučić – bivši vatreni radikal, Šešeljev učenik i Miloševićev ministar propagandista, koji je upamćen po ekstremno šovinističkim prijetnjama i potezima tokom 1990-ih širom prostora bivše Jugoslavije, uz svog bosanskog ađutanta Milorada Dodika, predratnog "reformiste" koji se, nakon što je uz blagoslov sjevernoatlantskih saveznika, početkom 1998. godine došao na vlast u Rs-u, te nakon kratkog kooperativnog perioda pretvorio u najistaknutijeg ruskog proksija i glavnu prijetnju miru i budućnosti Bosne i Hercegovine, a time i šireg regiona zapadnog Balkana – već decenijama pokušava zamijeniti uloge u dešavanjima iz 1990-ih, odnosno svoju poziciju agresora pretvoriti u poziciju žrtve.
Zbog intenziteta kojim ova politika proizvodi krize i propagandističke obmane, a što joj se može jer je tokom protekle dvije decenije efikanso zbrisala političku opoziciju sa scena i u Srbiji i u bh. entitetu Rs, nemoguće je ukratko sagledati sve krizne tačke na kojima proizvodi probleme, od Sjeverne Makedonije, preko Kosova, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, pa čak i Hrvatske. Unatoč nekim sporadičnim slučajevima i primarno interesnim motivima, ova politika je u državama sjevernoatlantskog saveza shvaćena i jasna. Ali pošto na domaćim scenama srpske politike nema kapaciteta za suočenje s lažima o prošlosti, teško je da iko zna kako danas riješiti status quo u koji se svojim dugogodišnjim obmanama, lažima i manipulacijama dovela politika neuspjele srpske autoviktimizacije.
Prvenstveni su razlog činjenice iz recentne prošlosti, te ćemo se ovdje osvrnuti samo na posljednji baraž ovih problema koji su generirani sve težom situacijom za Srbiju u odnosima s Kosovom, te pokušajima da se ovaj poraz nadomjesti ustupcima u Bosni i Hercegovini.
Kada su prve informacije o rezoluciji o Srebrenici koja treba biti usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija početkom maja izašle u javnost, 12. marta ove godine se desila jedna neuspjela diplomatska diverzija u Ženevi na sjednici Vijeća za ljudska prava UN-a obraćanjem ambasadora Bosne i Hercegovine pri ovom tijelu Bojana Vujića koji je šokirao i svjetsku i domaću javnost skandaloznim govorom u kojem je vlastitu državu optužio da je "najopasniji izvor terorizma", konkretno, da je "priliv stranih džihadista ozbiljna teroristička prijetnja iz BiH". Pošto ovo tijelo UN-a nema odlučujući institucionalni kapacitet, tako ni ovaj govor ambasadora Vujića nije izazvao ozbiljno interesovanje, osim ćuđenja i sramoćenja vlastite domovine, što se brzo zaboravilo i na međunarodnom i na domaćem nivou.
Potom, krajem marta, dešava se novi trik. Kao stalna članica Vijeća sigurnosti Rusija poziva Ujedinjene nacije da "osude NATO agresiju" povodom 25. godišnjice od bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije. Naime, ruska Državna duma je u dokumentu od 20. marta, zatražila od UN-a, međunarodnih parlamentarnih organizacija i stranih država da se "suprotstave pokušajima da se iskrivi istorijska istina u interesima kolektivnog Zapada". Naravno, ova provokativna inicijativa se naslonila na stav ruskog predsjednika Vladimira Putina koji je iznio američkom novinaru Tuckeru Carslonu, u senzacionalnom dugometražnom intervjuu koji je na platformi X pregledalo više od 100 miliona ljudi, ustvrdivši da je "kršenje međunarodnog prava i Povelje Ujedinjenih naroda počelo bombardovanjem Beograda. Sjedinjene Američke Države pustile su tog duha iz boce", misleći na NATO bombardovanje iz 1999. godine, a nastojeći da opravda rusku agresiju i rat protiv Ukrajine. Ova tvrdnja ruskog predsjednika Putina zapravo pokazuje koliko su velikoruska i velikosrpska propaganda slične, kao što su uostalom doslovce prepisani koncepti ruskog i srpskog „sveta"! Ruska ozlojađenost iznevjerenim zapadnim obećanjima iz 1990-ih godina može biti razumljiva, ali je njena teška pozicija više uzrokovana unutrašnjim neuspjehom reformi i demokratizacije, a slično se može kazati i za Srbiju koja se nakon pada Miloševića vratila čvrsto na postavke njegove hegemonističke politike. I u Srbiji i u Rusiji su se od tada razvili krajnje neliberalni politički režimi koji za svoje samoodržanje efikasno koriste antizapadni s jedne, i autoviktimizacijski narativ, s druge strane, kao da, u slučaju Srbije, prije NATO-ova bombardovanja Beograda, ova zemlja nije vodila nikakve agresivne ratove, pa čak i učestvovala u genocidu u Bosni i Hercegovinu, za što je presuđena za nesprečavanje od Međunarodnog suda pravde u Hagu 26. februara 2007. godine. Srbija je postala jedina država na svijetu koja je od strane UN-ovog Međunarodnog suda pravde u Hagu presuđena za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida i jedina u Evropi koja je bombardovana od strane NATO-a zbog teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava na Kosovu od 24. marta do 10. juna 1999. godine.
Diplomatski rafali ćorcima
Sve to nije spriječilo Putinovu Rusiju, da u ime Srbije, po drugi put pokuša staviti ovu temu na dnevni red Vijeća sigurnosti, tj. da se pokuša napraviti "zamjena uloga", ali je ovaj prijedlog odbačen na sjednici 28. marta 2024. godine, nakon glasanja s devet uzdržanih glasova, dok je za održavanje bilo šest članica Vijeća sigurnosti UN-a. Zanimljivo je da se ovom prijedlogu Rusije oštro usprotivila Francuska. "Moja delegacija misli da nije neophodno ponoviti što sam rekao u ponedjeljak. Mi razmatramo međunarodne sigurnosne situacije, nije ovo forum na kojem trebamo razgovarati o historijskim slučajevima iz prošlog stoljeća. Mi se bavimo trenutnim krizama. Mi ne trebamo mijenajti historičare i pravnike. Pozivam i druge da ne podrže Dnevni red", rekao je predstavnik Francuske u UN-u Nicolas de Rivière.
Naravno, ovaj diplomatski neuspjeh je bio očekivan, ali sve je vidljivije da su u Beogradu svjesni kako su diplomatski manevri zasnovani na pokušajima prekrajanja recentne historije propagandističkim alatima jednostavno uzaludan posao. Međutim, očito je to najbolji dokaz da se iza ovih diplomatskih "rafala", ako ćemo se koristiti francuskim vojno-zrakoplovnim terminima o kojima se ushićeno priča u Srbiji, zapravo krije nešto sasvim drugo. Spomenuti diplomatski ćorci Vučića uz asistenciju Dodika su efikasno sredstvo za domaće političke ucjene, prevazilaženje nagomilanih problema, finansijske krize i sve teži život običnih građana. Žongliranje ovim zapaljivim bakljama dnevne politike efikasno održava psihozu straha od susretanja s činjenicama koje se nazaustavljivo vraćaju kući i često obijaju o glavu. Politika laži, obmana i manipulacija dolazi na naplatu, pa se onda koristi svaka prilika za eskalaciju i krizu.
Budućnost zapadnog Balkana u Evropskoj uniji
A onda je uslijedio ipak jedan ozbiljniji diplomatski manevar. Predsjednik Aleksandar Vučić se 8. aprila susreo s francuskim kolegom Emanuelom Macronom, a dočekan je uz najviše počasti u Jelisejskoj palači. Naime, Vučić je tako otpočeo dvodnevnu posjetu francuskoj prijestolnici koja će uz političke imati i značajne ekonomske i vojne susrete. Nakon sastanka Vučića i Macrona, francuski domaćin je na zajedničkoj konferenciji za štampu kazao da je normalizacija odnosa s Kosovom obećanje i zalog za stabilnost regiona i evropskog kontinenta. Potom je istakao da je to smisao Briselskog i Ohridskog sporazuma, zaključenog prije malo više od godinu dana, te poručio da će Francuska nastaviti da podržava posredničku ulogu Evropske unije. "Svaka strana mora da doprinese putu i u tom smislu želim da pozdravim gest napravljen na obje strane, ali treba sad ići još dalje. Znam da ste spremni, i vi ste to ponavljali tokom našeg zajedničkog razgovora u Briselu", rekao je Macron, a prenio Tanjug. "Za mene je taj put neophodan. Neophodno je da, s jedne strane, odgovorni za napad u Banjskoj prošle jeseni budu izvedeni pred sudove da odgovaraju za svoje djela. Treba sve napraviti da se takva drama ne ponavlja", dodao je francuski predsjednik te istakao da su eurointegracije Srbije u zajedničkom interesu obje zemlje. "Uvjeren sam da Srbija može da igra važnu ulogu u osnaživanju strateške autonomije Evropske unije. Vi to već radite i sutra ćete to raditi svojim industrijskim razvojem", rekao je Macron. Poručio je da Srbija ne smije sumnjati da je njena budućnost u Evropskoj uniji.
"To je strateški izbor koji mora da se potvrdi, znate koliko nam je važno. Integracija u EU dolazi iz zajedničke prošlosti i zajedničkih vrijednosti. Moramo zajedno naprijed, da ispunimo naša obećanja i ne propustimo ovaj važan trenutak", kazao je francuski predsjednik te potcrtao da Srbija mora nastaviti konkretno pokazivati svoj izbor, i to tako što će više uskladiti svoju vanjsku politiku s onom Evropske unije.
Nakon Macrona obratio se i Vučić kazavši da je došao da razgovara s Macronom o svim važnim pitanjima, kao i o geopolitičkoj situaciji, poručujući da će i nakon toga imati želju da razgovara sa Macronom o Vijeću Evrope. U svom stilu Vučić je iskoristio priliku da uputi zamjerke svom kolegi oko problema na Kosovu. "Rekli ste da su obe strane po nešto učinile. Da niste pomenuli, ne bih o tome govorio. Nisu obe strane učinile, jedna strana nije učinila ništa", rekao je Vučić, dodavši da je "pitanje dinara pitanje sudbinskog opstanka srpskog naroda na Kosovu". "Što se tiče Ohridskog sporazuma, Srbija je ispunila već tri stvari, iako nije morala nijednu. Bio je dogovor i svi smo razgovarali o tome da najpre mora da bude ispunjena ZSO koja nije pomerena sa mrtve tačke, a Srbija je od ličnih karata, tablica, tzv. carinskih pečata… sve je to ispunila", rekao je Vučić.
Razumljivo je što se glavni problem Srbije spomenuo na prvom mjestu, ali je zanimljivo da se na ovoj zajedničkoj konferenciji spomenula i Bosna i Hercegovina i da je ovu temu potegao upravo Macron. "Želim ponoviti koliko nam je važno, koliko i vama gospodine predsjedniče, da Bosna i Hercegovina ostane ujedinjena zemlja. Evropski plan rasta za zapadni Balkan podržavat će sve napore zemalja regije da prevaziđu konflikte prošlosti, usvajaju reforme i povećavaju konkurentnost u ekonomiji," kazao je Macron, te dodao da Francuska cijeni privrženost Srbije jedinstvu Bosne i Hercegovine. Vučić je ponovio svoju poznatu mantru kako "Srbija podržava i da je uvijek podržavala integritet BiH, ali i integritet Rs u okviru BiH, u skladu s Dejtonskim sporazumom i da će to nastaviti činiti." Kao i uobičajeno režimski mediji u Srbiji pod kontrolom Vučića tokom ova dva dana su sadržajem preplavili portale i društvene mreže. Govorilo se historijskim odnosima Francuske i Srbije, o bliskosti srpskog i francuskog naroda, što doista jesu historijske činjenice. Vučić je ponosno isticao da je Francuska oduvijek Srbiji bila najbliža u Evropi. "Na Francusku smo najviše računali i u Prvom i u Drugom svetskom ratu. I danas kad imamo problem, kad imamo muku neku, ja želim da kažem da sam se i lično mogao da se oslonim na vas, da vas pozovem i želim francuskom narodu da kažem da su retki lideri u Evropi i u svetu koji žele nekoga da saslušaju. Predsednik Macron je uvek želeo da sasluša to mišljenje makar mu se ne dopadalo, želeo je da sasluša, da čuje one koji nešto znače na zapadnom Balkanu."
Ova Vučićeva posjeta je ocijenjena veoma uspješnom i obećavajućom. Vučić je tokom drugog dana posjete imao niz susreta s poslovnim ljudima, ali i ozbiljne razgovore iz domena vojne i razvojne industrije, čak razvoja nuklearne energije u civilne svrhe. Vučić je izjavio kako očekuje dogovor o kupovini 12 francuskih borbenih aviona Rafal, a potpisani su memorandumi između srbijanske vlade i francuskog elektroenergetskog sistema kojim se stvaraju uvjeti za razvoj civilnog nuklearnog programa u Srbiji. Spomenule su se i procjene da bi Srbija već do 2035. godine mogla imati nuklearnu elektranu, a polovne ili nove francuske lovce bi mogla dobiti za tri milijarde dolara negdje krajem 2030-ih godina. Nakon francuskih investicija u Srbiji, srbijanskog probijanja na francusko tržište, te svih ovih obećavajućih najava, srbijanski mediji koji ga "u stopu" prate su, uz informacije da je Vučić u Jelisejskoj palači pjevao himnu "Bože pravde" objavili i njegovo pompezno obećanje da će do 2027. godine na beogradskom Expo imati i leteće taksi atomobile kao dio tog planiranog međunarodnog sajma. Naravno, u Srbiji su ove vijesti dočekane s uobičajenim ismijavanjem pa su neki komentatori počeli šaljivo porediti Beograd sa scenama iz kultnog filma Luca Bessona "Peti element", dok su sarkastično podsjećali na velike probeleme srbijanske metropole s kanalizacijom i običnim gradskim prijevozom, jer se prije samo nekoliko sedmica upravo u Beogradu dogodila tragedija kada je s gradskog autobusa otpao točak i usmrtio ženu.
Uz sve ovo, Vučić je uspio i svom bosanskom srpskom ađutantu Dodiku napraviti neki aranžman nižerazrednih posjeta. Navodno je Vučić molio Macrona da primi Dodika, ali je sastanak otkazan nakon intervencije prijatelja Bosne i Hercegovine. Kako bi ovaj udarac amortizirao Dodik se slavodobitno hvalio iz Pariza različitim zabavnim sadržajima, nepristojnim fotografiranjima po hodnicima i ložama s nižerazrednim i nebitnim političarima, te čak najavio da su Francuzi zainteresirani za avio-liniju iz Pariza do Banje Luke i izgradnju jednog luksuznog hotela, što je sve veoma važno za posrnuli bh. entiet. Zanimljivo je i Dodikovo priznanje na svom blogu da je svoje domaćine uvjeravao da Rs nema nikakvih namjera za destabilizaciju koja bi vodila nasilju. "Ovdje se širi priča kako je Balkan sljedeće žarište sukoba. Uvjeravao sam ih da nema elemenata za tako nešto, da je to čista propaganda nekih zapadnih krugova koji žele da to prikažu na taj način," naveo je Dodik naglašavajući da se "u Parizu zna stav Srpske!"
Bilo kako bilo, Vučića je Macron iz Pariza ispratio svečano i dostojno, poručivši mu čak na ćirilici na svom X nalogu: "Francuska je posvećena evropskoj budućnosti Srbije, budućnosti koja se sada piše." A zapravo ova poruka je ključna i glavni uslov za ostvarivanje svih najava i obećanja. Srbija za sve ovo, dakle, mora postati evropska zemlja, a ne ostati ruska gubernija!
Bosanska zahvalnost Francuskoj
Nakon Vučićog i Dodikovog povratka iz Pariza u realnost Balkana, ponovno se pod palicom njihovih režima digla medijska psihoza i halabuka o već poznatoj stvari. Početkom maja, u Generalnoj skupštini UN-a trebalo bi se glasati i rezoluciji o genocidu u Srebrenici. Sponzori rezolucije su Njemačka i Ruanda, a sve veći broj zemalja želi biti kosponzor. Do završetka ovog teksta nekih 20-ak zemalja će biti kosponzori ove rezolucije i gotovo je sigurno da će rezolucija biti usvojena. Najbolji pokazatelj da je ova destruktivna taktika do sada imala rezultate i da se beogradski režim i dalje oslanja na nju bila je jedna krajnje psihotična pres-konferencija uvečer 11. aprila ove godine, kada je Vučić okupio rukovodstvo Rs-a, Dodika i Stevandića. Cijeli ton obraćanja protekao je u jednoj vještački stvorenoj napetosti, budući da se u tekstu rezolucije o Srebrenici nigdje ne spominju Srbija i Rs, već se poziva na globalnu akciju sprečavanja negiranja genocida i slavljenja njegovih počinilaca, što se opetovano desilo i na toj konferenciji i to pred Vučićem, uz dakako ponovljene secesionističke prijetnje.
A onda se, sutradan, desio ogroman šok koji je došao upravo iz Pariza kada je Memorijalni centar Srebrenica 12. aprila, objavio poruku predsjednika Francuske Emmanuela Macrona koja je objavljena na 25. godišnjici genocida u Srebrenici uz informaciju da će Francuska također biti jedan od kosponzora rezolucije o Srebrenici u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Ova vijest je, iako koincidencija, došla kao totalni poraz i jedno pravo demaskiranje različituh Vučićevih i Dodikovih manipulacija i pokušaja zamjena teza, posebno nakon slavodobitnih najava koje su odašiljali iz Pariza. Upravo zbog ovakvog ponašanja odgovor na Vučićeve i Dodikove neuspjele manevre mora biti strateška eskalacija, kako je to nedavno predložio profesor Sead Turčalo i sprečavanje bilo kakvih ustupaka politikama koje su bazirane na ucjenama i manipulacijama, a posebno na pokušajima prekrajanja i zamjene uloga u agresivnim nasrtajima srpske hegemonističke politike iz bliske prošlosti.
Zbog toga je ova vijest pozdravljena iz Bosne i Hercegovine kao jedna vrsta otrežnjenja s kojim se prvo mora suočiti srpski narod i u Srbiji i u Bosni i Hercegovini. Direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić je kazao da je svaka dobronamjerna poruka poželjna, te da su zahvalni Francuskoj, predsjedniku Macronu, Misiji Francuske u UN-u, za doprinos u ovom procesu. Suljagić je također poručio da se treba osvrtati na to šta priča o rezoluciji znači lokalnim političarima. Ovo je globalna stvar, ova odluka će učiniti Srebrenicu dijelom UN-ovog kalendara i programa zauvijek. Velika je nepravda što to nije učinjeno do sada, danas ispravljamo greške onih koji su zagovarali da se usvajanje ovakve rezolucije ospori ranije. On je također upozorio na pogubne posljedice manipuliranja i laži te pozvao srpske političare da otpočnu dijalog s mladim generacijama iz Srbije koji su ove godine sve češći gosti u Srebrenici. "Volio bih da oni razgovaraju s mladim ljudima iz Srbije koji su ove godine u grupama dolazili u Srebrenicu. Da samo saslušaju više o njihovom iskustvu s nama. Da prepoznaju koliko je ovo važno za generaciju koja tek dolazi. Žao mi je što se uvijek moramo vraćati na to. Srebrenica nije tema zato što porodice žrtava svaki dan pričaju o genocidu u Srebrenici. Srebrenica je, nažalost, tema zato što o njoj pričaju negatori genocida. Ja bih rekao da oni vrlo dobro razumiju posljedice. Ovo znači da će djeca u Buenos Airesu, Džakarti, Kairu, Londonu, Sidneju učiti lekciju o Srebrenici u svojim knjigama. U tim knjigama će pisati mnogo više nego što stane na jednu stranicu rezolucije. A oni to tada neće više moći kontrolisati. Izvori svjetskog pamćenja o Srebernici nisu na Balkanu, oni su u presudama Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde. Iz njih će se ovaj komad svjetske historije učiti. Zato su zabrinuti", prokomentirao je Suljagić.
Nakon svih ovih neuspješnih Vučićevih i Dodikovih diplomatskih rafala ćorcima, zaključit ćemo ovaj pregled jednim podsjećanjem. Zapravo, Francuska je ovim samo potvrdila opredjeljenje svog ranijeg predsjednika Jacquesa Chiraca (1932-2019) koji je 1995. godine bio jedan od ključnih kreatora svjetske politike i okrenuo Francusku od zlokobne politike svog prethodnika Françoisa Mitterranda (1916-1996), a koja je bila izuzetno antibosanska i koja je pogodovala tadašnjem zločinačkom režimu Slobodana Miloševića. Macron je zapravo Vučiću prenio poruku svog prethodnika da politiku Srbije treba okrenuti od politike svog prethodnika, baš kao što je to učinio veliki Chirac.
